Danom otvorenih vrata u svim ustanovama socijalne skrbi jučer je obilježen Međunarodni dan socijalnog rada.
Umjesto odlaska na tribinu i traženja statističkih podataka, odlučili smo provjeriti jesu li povećana ljubaznost i pristupačnost zaposlenih u ustanovama socijalne skrbi na taj dan mrtvo slovo na papiru.
Od jednih do drugih vrata
Nikome se nismo predstavili, ispričali smo dvije lažne i jednu istinitu životnu situaciju, kako bismo testirali njihovu profesionalnost i strpljivost.
Prva je adresa Dom za starije i nemoćne osobe Centar u Klaićevoj ulici. Na porti nas dočekuje stanar doma, koji odmah govori kako je samo zamijenio portira dok ovaj ruča... Tražimo nekoga tko bi nas primio, informirao, a on će: Samo pravo na zelena vrata, traži socijalnu Slavicu!
“Socijalnu Slavicu”, kako zovu simpatičnu gospođu, prekidamo, kucajući, u telefonskom razgovoru. Daje rukom znak da će odmah s nama razgovarati.
Baka bi u dom. Što nam sve treba, kako ide procedura, koje nam isprave trebaju – lažemo i ispaljujemo pitanja nakon pet minuta čekanja ispred njezinih vrata.
– Dajte pokucajte na druga vrata. Ja sad ne mogu, čekam učenike jedne škole koji će mi doći – govori.
Kucamo na druga vrata. Gospođa kojoj ulazimo nenajavljeni u ured, ne pita ništa, čak ni ime. Dignula je malo glavu.
Ponavljamo priču o baki, a ona će jednoličnim glasom u objašnjavanje onoga što objašnjava valjda desetljećima. Prvi dojam je grozan – čini se kao da joj se ne da razgovarati, ne gleda u oči, igra se lančićem.
– Što naša baka može tu raditi? – pitamo.
Tek nas u oči pogleda i nasmije se kad smo je upitali može li baka malo dulje odspavati, a da ipak dobije doručak.
– Ne. Morat će se sama snaći – kaže.
Tek nakon petnaestak minuta zapravo otkriva zašto joj se sve to ne da objašnjavati.
– Dom se ionako čeka šest godina. Sve dokumente pokupite na ulazu.
“Portir” nas na vratima isprati, pozdravi i pita za baku.
Sljedeća je adresa Centar za socijalnu skrb u Ilici 259. Tamo dolazimo s pričom “samohrane majke koja se spasila iz divljeg braka i dogovorila s ocem djeteta da će on plaćati barem dio režija”.
Sve će biti dobro
– Ali, gospođo, on to ne plaća! Koja su moja prava, što mogu učiniti? – pitam ženu, koja je odmah na ulazu upozorila da taj dan nije za stranke, ali kad sam već tu, neka uđem. – Najbolje je da se javite centru u svojem mjestu prebivališta – počinje sa “savjetima”.
– Jeste li zaposleni? Viđa li on dijete već sada? – niže pitanja. Na kraju slegne ramenima i kaže: Vi morate u drugi centar. Sve će biti dobro.
Zanima me kako biste mi savjetovali da s
Zanima me kako biste mi savjetovali da ste moja sestra, a ja vaš brat?
U Centar u Ilici ulazi kolega. Priča socijalnoj radnici istinitu priču, raspituje se o pravima, što može nakon rastave očekivati, hoće li i koliko viđati dijete. Socijalna radnica vadi zakon i čita stavke.
– A da ste vi moja sestra, a ja vaš brat, kako biste me onda savjetovali? – pita. Ona slegne ramenima. Ispitivao bi on još, ali ona ustaje i daje znak da iziđe.
