Zašto vjeruju u Boga, jesu li znanost i vjera ljuti neprijatelji ili saveznici, može li se istodobno biti znanstvenik i vjernik, je li “veliki prasak” Božje djelo, što kažu o evoluciji, neka su od pitanja na koja u knjizi Slavena Letice “Božja znanost” (nakladnik Večernji list) odgovara 26 znanstvenika iz Hrvatske i svijeta. Među njima su genetičari, fizičari, astrofizičari, matematičari, filozofi, filolozi, inženjeri, liječnici specijalisti, arhitekti, pravni stručnjaci, muzikolozi, pedagozi, dakle stručnjaci različitih profila. Izdvojili smo dio razmišljanja njih šestero.
1. Francis S. Collins
Ja sam znanstvenik i vjernik i ne vidim nikakav sukob između tih dvaju svjetonazora. Kao direktor projekta ljudskog genoma vodio sam konzorcij znanstvenika kroz čitanje 3,1 bilijuna slova ljudskog genoma, tj. priručnika o našoj DNK. Kao vjernik, vidim DNK, informacijsku molekulu svih živih bića, kao Božji jezik, a eleganciju i složenost naših organizama i ostale prirode kao odraz Božjeg plana. Nisam uvijek prihvaćao takve poglede. Sedamdesetih godina, kao diplomirani student fizikalne kemije, bio sam ateist i nisam nalazio razloge za pretpostavke o postojanju bilo kakvih istina izvan matematike, fizike i kemije. (...) Neki su me pitali: Kako se možeš baviti razumijevanjem same biti života uz pomoć genetičkih alata i molekularne biologije i istovremeno vjerovati u Boga Stvoritelja? Nisu li evolucija i vjera u Boga nespojive? Može li znanstvenik vjerovati u čudo uskrsnuća? A ja zapravo u tome ne vidim nikakvu proturječnost, kao očito ni 40 posto djelatnih znanstvenika koji se izjašnjavaju kao vjernici. Da, evolucija kao porijeklo od zajedničkog pretka jest, dakako, istina. I ako je postojala i najmanja sumnja u dokaze iz fosilnih nalaza, proučavanje DNK osigurava najjači mogući dokaz o našoj povezanosti sa svim drugim živim bićima. Ali zašto to ne bi mogao biti Božji plan stvaranja?
2. Darko Chudy
U operacijskoj dvorani izazove uspijevaju svladati samo bogobojazni, Bog preferira pripremljene. Vjerujem da trenutačne ispravne odluke kirurga u izrazito zahtjevnom dijelu operacije nisu samo rezultat iskustva i predanosti nego da postoji nešto konkretno, a znanstveno neobjašnjivo što nas vodi. Moliti se Bogu da sve prođe kako treba nije naša slabost i sumnja u vlastite sposobnosti, već doseg kojim, unatoč našem brižno prikupljenom znanju i vještinama stečenim u nebrojenim satima provedenim u operacijskoj dvorani, pozivamo i Svevišnjeg, jedinog da nam pomogne. Kirurg žestoko želi da operacija povoljno završi i ne želi nikakav propust, pa tako upućuje molitvu Svevišnjem kako bi pomogao pacijentu i sebi. (...)
Školovao sam se po Europi, u Americi i na Istoku, u mnogim svjetskim bolnicama u kojima su šefovi neurokirurgija bili vrhunski liječnici u svojoj struci i do danas nisam upoznao svjetski priznatog neurokirurga ateista. Svaki od njih koje poznajem, različitih religija i svjetonazora, u svom odnosu prema pozivu iskreno je bogobojazan i to ne taji.
3. Igor Rudan
Pred nama je izbor: možemo vjerovati da se sve čemu svjedočimo u svojim životima događa s nekim razlogom ili da je sve to puka svemirska slučajnost, gotovo nepredviđena anomalija. Netko je možda sretniji u vjerovanju kako je život samo slučajnost u svemiru, nešto što se razvilo spontano, poput plijesni koja se polako stvara na kori kruha zaboravljenoj na kuhinjskom stolu. No, kao znanstvenik, ja ne bih mogao biti sretan takvim objašnjenjem. Bliža mi je ideja kako je sva ta genijalna rješenja, koja podupiru i održavaju život na Zemlji, netko ipak dizajnirao. (...)
Vjerovati u Stvoritelja danas više ne treba biti doživljeno kao izraz nečijeg neznanja i neukosti, već to postaje sasvim racionalna znanstvena hipoteza koju tek treba istražiti i za koju određeni dokazi već postoje. Uz to, čini mi se kako je nekim ljudima nepoželjna mogućnost da ih je netko možda stvorio, jer im narušava osjećaj vlastite važnosti. Rekao bih da nije nikakva sramota biti stvoren od nekog drugog, inteligentnijeg i moćnijeg.
4. John Lennox
Nije slučajno da su Galileo, Kepler, Newton i Clerk-Maxwell vjerovali u Boga. (...) Daleko od toga da je vjera u Boga sprečavala znanost; naprotiv ona je bila njezin pogonski motor. Kada je Isaac Newton otkrio zakon gravitacije, on nije napravio uobičajenu pogrešku da kaže “sada [kada] imam zakon gravitacije, ne trebam Boga”. Umjesto toga napisao je Principia Mathematica, najslavniju knjigu u povijesti znanosti, u kojoj je izrazio nadu da će uvjeriti mislećeg čitatelja da vjeruje u Stvoritelja. Newton je vidio ono što, nažalost, danas mnogi ljudi ne mogu vidjeti, a to je da Bog i znanost nisu alternativna objašnjenja. Bog je izvršitelj koji je osmislio i koji održava svemir; a znanost nam govori kako svemir funkcionira i o zakonima koji upravljaju ponašanjem svemira. (...)
Postojanje mehanizama i zakona nikako nije argument za nepostojanje nekog stvoritelja koji je uspostavio te zakone i mehanizme. Baš naprotiv, ta njihova usavršenost, sve do same fine ugođenosti univerzuma, dokaz je genija Stvoritelja.
5. Marija Selak
Suprotno uvriježenom mišljenju, vjerovanje ne pretpostavlja determinizam. Spoznavati svijet kao spoznatljiv, metafizičkim rječnikom kao onaj koji posjeduje čvrst i nepromjenjiv bitak, što je nit vodilja scijentizma, znači ograničiti se. Vjera pak daje prostor za iskorak jer nas ona podsjeća da nikad ne možemo znati sve, zbog čega uvijek možemo napredovati u svome znanju. Istodobno, ideja božanskog bića koje, za razliku od nas, ima apsolutno znanje, pruža nam nadu da je to znanje moguće jer je svijet vođen razumom, što znači da posjeduje neki red i logiku stvari. Svijet koji je prožet umom. Lijepo je pomisliti da je tako, da svijet ima red iz kojeg se može izmjestiti, ali i u koji se može vratiti. U tom smislu vjera i autentična, stvaralačka znanost nisu daleko jedna od druge. Vjere nema gdje je sve jasno, ona je suprotna, ali i komplementarna logici, dolazi da joj kaže da, unatoč tome što nešto izgleda nemoguće, to ipak može biti. Jednako tako, genijalni znanstvenik preokreće svijet jer vjeruje u pronalazak nečega što je u tom trenutku nepoznato, pa i nezamislivo, a retrogradno, u stvarnosti preispisanoj novim otkrićem, postaje sasvim logično, baš kao da je oduvijek bilo tu.
6. Marcela Šperanda
Boga doživljavam kao Oca koji je kreator, mozak i duša svih kretanja, ocean pun života koji hrani, krijepi, nadahnjuje, osvježava, pruža zaklon... sve u svemu. Znanje je dragocjen dar. Studirala sam veterinarsku medicinu. Predajem fiziologiju domaćih životinja i osjećam strahopoštovanje izučavajući mehanizme i uvjete pod kojima se odvija Život. Svijet oko mene pun je otkrića, svakodnevno sudjelujem u popunjavanju te zbirke znanja, gledam i mjerim molekule, prijenosnike, načine i uvjete signalizacija između stanica, mogućnosti genske ekspresije. Istovremeno se divim povezanosti, složenosti, uređenosti, međuovisnosti. Pokušavam pristupati životu (životinja, biljaka i ljudi) pažljivo, marno. Divim se svemu stvorenome i znam koliko su naša znanja djelomična. Na mnoga pitanja ne znamo odgovore. Ipak me svako znanstveno istraživanje oduševi. Veselim se čovjekovoj inteligenciji koristeći se dijagnostičkim i analitičkim uređajima, uviđam postojanost u traganju unatoč pokušajima i neuspjesima. Snaga je to koju pripisujem božanskoj prirodi koja je u čovjeku. Vidim da čovjek može sve jer je sličan Bogu.
Sveučilišni profesor u mirovini Slaven Letica priredio je jedinstvenu knjigu “Božja znanost – javna svjedočanstva hrvatskih i svjetskih znanstvenika o osobnoj vjeri”, u kojoj je okupio 26 uglednih znanstvenika koji su pristali javno progovoriti o svojoj vjeri u Boga. Time je ostvario pravi mali pothvat, osobito kad se uzme u obzir to da su dar vjere i potreba ljudi za religioznošću znatno rjeđi među znanstvenicima nego među tzv. običnim ljudima.
U knjizi su sabrane 24 ispovijesti uglednih hrvatskih znanstvenica i znanstvenika te dvojice glasovitih inozemnih znanstvenika.
Zašto vjeruju u Boga i jesu li znanost i vjera ljuti neprijatelji ili saveznici, “ispovjedili” su (abecednim redom): Antonija Balenović, Roman Brajša, Daniel Bučan, Darko Chudy, Francis S. Collins, Mario Essert, Miroslav Furić, Vlado Jukić, Aleksandra Korać Graovac, Stipe Kutleša, John Lennox, Emilio Marin, Matko Marušić, Petar Tomev Mitrikeski, Vladimir Paar, Davor Pavuna, Nino Raspudić, Darko Richter, Jerko Rošin, Igor Rudan, Marija Selak, Ivan Supičić, Ivica Šola, Marcela Šperanda, Marijan Šunjić i Dijana Vican.
To je najnormalnija stvar. Znanost nema odgovora o nastanku svijeta. Postoje teorije. A teorija je samo teorija. Iz ništa nema ništa. .