U stambenoj zgradi u Ulici Miroslava Kraljevića 11 u Sisku u 23 stana od po 36 kvadratnih metara svaki, živi danas samo jedan čovjek. Na 4. katu, tako su nam rekli, mi ga zatekli nismo.
No, u ovoj stambenoj zgradi, izgrađenoj sredinom 60-ih godina, taj stanar živi na svoju vlastitu odgovornost jer je riječ o zgradi koja je u potresu 29. prosinca zadobila velika oštećenja. Prvo su statičari stavili žutu naljepnicu, a nakon nekoliko naknadnih potresa vrlo brzo i crvenu naljepnicu.
- No, odmah nakon tog velikog potresa svi su stanari te zgrade se iselili, jer kad gledaš kroz zidove iz jednog u drugi stan, nikakva naljepnica ti ne treba da shvatiš da je ova zgrada gotova – kazuju nam stanari koji će sada već drugu zimu proboraviti u stambenim kontejnerima.
No, iako stambenih kontejnera na području Sisačko-moslavačke županije ima na tisuće, ovi, uz zgradu u Ulici Miroslava Kraljevića 11, su specifični.
Naime, stanari su inzistirali da ostanu uz svoju zgradu, uz svoje uništene stanove te ih se sada tretira kao „divlje naselje“, iako su svoj na svome. Oni su prvih nekoliko dana nakon potresa proboravili na otvorenom, ispod šatora, a zatim su počeli im dolaziti kontejneri i kampice iz donacija. Od 30-ak stanara i danas ih je desetak u kontejnerima uz samu zgradu. Neki su u međuvremenu otišli kod rodbine, neki u uređena kontejnerska stambena naselja. Ovih desetak ne želi od svoje zgrade.
- Da samo znate koliko smo provalnika uspjeli otjerati. Onih prvih dana nakon potresa dvojicu smo vidjeli kako ulaze i kažu nam da idu nekome pomagati, a nose pajsere. Da nismo ovdje, vjerujemo da bi svi stanovi bili provaljeni – kazuje nam Slobodan Culjaga, koji zajedno s još četvero članova svoje obitelji živi u improviziranom stambenom modulu nekoliko metara od svog uništenog stana u prizemlju zgrade.
Prizemlje zgrade je i stradalo najviše, pukotine su vidljive po cijeloj zgradi, stepenice u stubištu na mjestu drže potpornji, a svi manji potresi koji se i dalje događaju na ovom području pukotine samo produbljuju.
- A kako je živjeti u kontejneru. Daleko gore nego u stanu. Grijemo se na klimu, grijalice i to... Teže to ide, uključite bojler, odmah uz grijalicu izbaci osigurač, itd. No, nemamo druge opcije, imao sam i bolesnu unuku koja je s nama nakon potresa boravila na otvorenom i u kontejneru. Uspjeli smo nekako te kontejnere srediti da nam bude što bolje, no država tu ništa nije odigrala. Sve su ovo privatne donacije, uređene i s donacijama od ljudi i našim radom i radom prijatelja i dobrih ljudi. Nas do travnja nitko iz Stožera službeno nije ni obišao jer nismo imali državne kontejnere. Tad su nam se javili da pitaju jesmo li se snašli i želimo li u uređena kontejnerska naselja. Ne želimo, ali mogli su nam i oni pomoći oko ovih, a ne da se mučimo – kazuje nam Culjaga, istovremeno frustriran zbog svega, ali ipak i vidljivo pomiren sa sudbinom.
Sudbinom, koja je neizvjesna jer o tome što će s ovom zgradom biti svi oni znaju koliko i onog dana kada su statičari na njihove stanove i zgradu zalijepili crvenu naljepnicu.
Culjaga je, naime, ujedno i predstavnik stanara, zastupnik stanara za zgradu i on u ime svih pokušava saznati što će biti s njihovim stambenim pitanjem. Danas, više od 11 mjeseci nakon potresa zna da - ništa ne zna.
- Ništa mi ne znamo. Nismo uspjeli ni elaborat napraviti da vidimo hoće li zgrada ići u obnovu ili rušenje. Nismo jer imamo 20.000 kuna na računu zgrade, a elaborat za zgradu je daleko skuplji. Ali i da imamo para, ne možemo jer nemamo suglasnost od jednog stana, a koji sada nema ni vlasnika. Naime, vlasnik je umro, djeca ne žele primiti nasljedstvo jer je stan pod dugovima, i sad vi ne možete ništa. Moramo čekati da u toj proceduri stan pripadne Gradu da idemo dalje. No, ta bedastoća nas koči i mi ne možemo ništa – ogorčen je Slobodan.
I tako dan za danom već više od 330 dana stanari čekaju odluku o sudbini svoje zgrade u kojoj se nalaze 23 istovjetna stana te podrumi. A cijelo to vrijeme njih desetak iz svojih kontejnera promatra te svoje stanove u kojima su živjeli godinama i desetljećima.
Jedna od njih je i 64-godišnja Fatima Kandžić koja je do 29. prosinca u svome stanu živjela sa 78-godišnjim suprugom. Od tada joj je zamjenski smještaj bilo otvoreno nebo, šator i u konačnici kontejner u kojem je i danas.
- Ništa se oko naše zgrade ne poduzima, ništa se ne objavljuje, ništa ne znamo. Ništa o toj obnovi, rušenju da se mi vratimo, da mi znamo gdje smo, pri čemu smo, što će biti s nama. Ako se treba rušiti neka se ruši, samo da mi znamo na čemu smo, da imamo tu neku nadu, neke rokove... Mi bi se vratili u taj stan, ali ne smijem sve je popucalo. Manji potresi su već dva puta poplavu u zgradi napravili jer su pucale vodovodne cijevi – kazuje nam Fatima koja je u zgradi živjeli 11 godina. Sada će drugu Novu godinu dočekati van svog stana.
- Aj da to bude zadnja, ali mi ne znamo ništa. Ne znamo koliko ćemo biti ovako, zima stiže, hladnoća je već stigla, grijalice su slabe. Nisu kontejneri za zimu. Oni su, hajde recimo, za ljeto ok, kada pomogne klima, ali zimi slabo je to. Nama nije nuđen ni zamjenski smještaj neki, ali i da je ja ne bih htjela ni otići odavde, iskreno. Samo da se počne rješavati oko te naše zgrade, da znamo na čemu smo. I to je to, a skoro godina dana prođe – komentira Fatima dok nas provodi zgradom na kojoj su tragovi od potresa jako vidljivi.
Zgrada je od potresa i cijela nagnuta u jednu stranu, no dok se ne riješe svi papiri, stanari neće znati njezinu daljnju sudbinu.
A do tada kontejneri su im mjesto gdje će zimu proboraviti, kontejneri smješteni na samo nekoliko metara od njihovih uništenih stanova.
- Budućnost ne znamo, imamo osnovno, imamo vodu, struju i kanalizaciju, ali sve ovo nije dobro. Ne vidimo što dalje, zgrada samo propada, a mi životarimo... – zaključuje Slobodan Culjaga.
VIDEO: Brojne ulice i prometnice u Splitu pod vodom: Obilna kiša poplavila grad
Rafale, Rafale, Rafaleeee