Ta ambicija, motivacija, nacionalni ponos i tvrdoglava žilavost koju su Hrvati pokazali na SP-u u nogometu u Rusiji bilo je iznenađenje za mnoge u svijetu, ali i za mnoge, posebno mlađe, Hrvate. Koji će sada i putem paralele s nogometom puno lakše doživjeti i shvatiti priče svojih roditelja o tome što je Hrvatima značio 4. i 5. kolovoza 1995., koju u novoj Hrvatskoj obilježavamo kao Dan pobjede, Dan domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja.
Novi srpski povijesni mit
Premda je godinama i unutar Hrvatske bilo političkih nesporazuma i natezanja zbog proslave Oluje u Kninu, a sama proslava bila je i poligon za političko prepucavanje između lijevih i desnih, u proteklih nekoliko godina Hrvati su uspjeli spustiti loptu te je proslava u Kninu zadržala status jedinstvenog obilježavanja toga najvažnijeg državnog praznika. Otprilike u isto vrijeme kada su Hrvati shvatili da je Dan pobjede prevažan da bi se politiziralo, vladar Srbije Aleksandar Vučić odabrao je isti datum za sijanje novog povijesnog srpskog mita, drugog velikog nakon onog o Kosovskoj bitki.
Od kraja rata pa sve do 2015. vlasti u Srbiji nisu se toliko bavile najvećim državnim praznikom u Hrvatskoj i nekako je u upotrebi bila teza lansirana još u Miloševićevoj Srbiji 1995. da su si krajinski Srbi sami krivi što su u ratu poraženi, što nisu prihvatili političko rješenje, nego su pokrenuli veliki egzodus u majčicu Srbiju. No, u politici Vučića Oluja je naglo postala supervažna i za unutarnje političke odnose u Srbiji, kao i za određivanje nove, u Beogradu bi rekli aktivne, a u Zagrebu agresivne politike Srbije prema Hrvatskoj.
Vučić je u dogovoru sa svim nositeljima velikosrpske Miloševićeve politike, dakle akademicima i vrhom srpske pravoslavne crkve, usuglasio politiku i proglasio 4. kolovoza za novi politički praznik u Srbiji – “dan sjećanja” na žrtve i progon Srba iz Hrvatske. Politički razlog za dan sjećanja bio je jasan jer on je postao na neki način konkurentski praznik Danu pobjede u Hrvatskoj, već je tri puta održan uz obvezno pojavljivanje Vučića, Dodika, patrijarha Irineja, a na jednom od tih parastosa, onom u Busijama pokraj Zemuna, bio se pojavio čak i Milorad Pupovac. Tada, prije dvije godine, Pupovac nije bio partner u koalicijskoj vladi.
Kulisa je uvijek ista
Kulisa za dan sjećanja uvijek je ista, skup se održava pred tisućama Srba, većinom izbjeglih iz Hrvatske te pred njihovim potomcima. Taj je praznik u Srbiji postao službeno mjesto na kojem Vučić, Vulin i ostali šalju izravne političke poruke prema Hrvatskoj i one su u pravilu mitske i kao takve sadrže i određene doze prijetnji. Ono što se nije mijenjalo od 1995. ocjena je karaktera Oluje, koja je za Srbiju oduvijek bila “genocidna”, “zločinačka” jer je smišljena kako bi protjerala Srbe iz Hrvatske. No, nikada se tu ne kaže da je četvrtina Srba prebjeglo iz istočne Hrvatske, dakle gdje nije bilo nikakve “zločinačke” vojne akcije. Mijenjaju se s godinama jedino brojke, jer u Srbiji dobro znaju kako se gradi mit. Pa se tako počelo s 200 tisuća prognanih Srba i dvije tisuće ubijenih u akciji Oluja, da bi se za tri godine ta brojka “stabilizirala” na 250 tisuća prognanih i tri tisuće ubijenih.
Novost je, međutim, što je Vučić putem Dana sjećanja lansirao glavnu poruku koju već dvije godine ponavlja kako “Oluja više neće biti, Srbija to više neće dozvoliti”.
S vremenom je još bolje objasnio i obećao kako se taj njegov stav odnosi na Srbe na cijelom etničkom prostoru, u prijevodu na Srbe u Hrvatskoj, Srbe u BiH, Srbe na Kosovu i očito na Srbe u Crnoj Gori. Vučić time na političkoj razini, kao nadomjestak stvarnosti, pokušava održati na životu priču o Velikoj Srbiji. Tako parola s kraja 1990-ih o svim Srbima u jednoj državi nastavlja živjeti, barem kao politička misao. Po tome je Vučić jako nazadovao u odnosu na predstavnike službenih politika Srbije od 1995. do prije nekoliko godina, koje su barem javno zazirale od ponavljanja političkog mita o velikoj Srbiji. Vučić se, međutim, sve do sada bacio u igranje s tim mitom kao grlom u jagode, što se na kraju vidi i iz te njegove poruke kako više neće dopustiti nove Oluje.
Kiowa i Panzer u akciji: Pogledajte spektakularnu vojnu vježbu u Slunju:
Vučić, međutim ovdje prijeti Hrvatskoj i drugim susjedima premda naravno nikakvih novih “protjerivanja” Srba iz drugih država nigdje na vidiku. No, činjenice nikad nisu bile odlučujuće kada su protagonisti “velike Srbije” u pitanju. Dokaz da oni ni iz čega stvaraju političku frku i zadnje su izjave lidera SPC-a koji su lansirali tezu da je Srbima u Crnoj Gori danas čak lošije nego u NDH.
Uspješna diplomatska akcija
Kada je prije nekoliko godina diplomatska akcija Vučića protiv Oluje bila na vrhuncu te je već prijetila opasnost da će njegovi zahtjevi međunarodnoj zajednici da pritisne Hrvatsku da odustane od proslave Oluje postići neke efekte, to je postao razlog da se hrvatske vlade u vezi s Olujom postave sve čvršće i nacionalnije. Akcije hrvatskih vlasti oko osnaženja međunarodnog imidža Oluje kao hrvatskog Dana pobjede programirana je u dva koraka. U prvom, koji je trajao dvije do tri godine, državni se vrh potrudio “očistiti” proslavu u Kninu od ekstremnih pojava i pojedinaca. Drugi korak, koji se odvijao paralelno, odnosi se na tihu diplomaciju kojom se nastojalo na proslavu Oluje dobiti sudjelovanje predstavnika političkih saveznika.
I hrvatski politički vrh djelovao je sukladno pa je predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović počela u govorima u Kninu redovito isticati činjenicu da su Hrvati svjesni kako je Oluja za mnoge Srbe tužan događaj. Ona je jasno kazala da Hrvati poštuju svaku žrtvu i da je svaki ljudski život jednako vrijedan i ista je tuga svake obitelji za svojim najmilijima, no mora se znati da je Oluja bila i povijesno će ostati politički opravdana, etički čista i vojnički briljantno izvedena osloboditeljska operacija na hrvatskom državnom teritoriju. Nekad davno hrvatski političar iz komunizma Stipe Šuvar ovdje bi rekao da je predsjednica tako rekla “popu pop, a bobu bob”.
Da je hrvatska politika očito odabrala dobar put, potvrđuje baš ovogodišnje obilježavanje Oluje u Kninu. Uz hrvatske, u Kninu će se vijoriti i zastave SAD-a, a prvi će se put na proslavi pojaviti i jedan general SAD-a, Jon Jensen, zapovjednik Nacionalne garde Minnesote, a uslijedit će i ono što protivnika Oluje ostavlja bez riječi, zajednički prelet dvaju MiG-ova 21 HRZ-a i dvaju izraelskih F16 s Davidovom zvijezdom. Sasvim dovoljno za međunarodnu potvrdu karaktera hrvatske Oluje.
Tri borbena aviona F-16 Barak Izraelskog ratnog zrakoplovstva sletjela na Pleso:
Ne vidim razlog zbog kojeg bi trošili riječi ili vrijeme na Vučićeva razmišljanja i stavove. Deklarirani četnik niti narod koji ga podupire nije vrijedan osvrta, posebno na dan velike vojne pobjede.