Nema vam tu više nakita, ali kad ste mršavi, lijepi ste i bez njega – pred zatvorenim vrata Carisme podno Cibonina tornja simpatična umirovljenica okom nam je davala mig na neonsku reklamu susjednog izloga koja je nudila “napitak za skidanje kilograma” po akcijskoj cijeni. Svaki je tjedan nešto drugo na rasprodaji, objasnila je. Ona zna, dodala je, jer svaki dan prolazi istim “sivim putem” pored tornja i Doma Dražena Petrovića.
Očistimo pa onda uđemo
– Trude se ljudi opstati – zaključila je u hodu, dok je prolazila pokraj još jednog lokala s natpisom “na prodaju”. Većina je u Savskoj 28 upravo takva, a kako godine prolaze, sve je manje ljudi kojima se nekad najatraktivniji poslovni prostori u gradu čini perspektivnima.
– I Cibona je zatvorila svoj fan shop, kaj više da vam objašnjavam – o tome kako “ide posao” kratko nam je rekao jedan od konobara u kafiću pokraj kojeg se, i s jedne i s druge strane prolaza, nalaze kladionice. Izlaze iz njih nervozni Zagrepčani noseći u rukama listiće, koje još jednom, češući se po glavi, detaljno provjeravaju. U Ciboninu prolazu u tim se dvama prostorima ljudi zaustavljaju najčešće, kaže nam konobar, ne računa li se mali Konzum i prodavaonica Kraša, ali i noćni klub Moon.
– Zanimljivo nam je, pogotovo kad na posao dolazimo u subotu ujutro. Prvo moramo očistiti da bismo uopće ušle u dućan. Mladi k’o mladi, nisu oni ni krivi, ali popiju pa po čitavom prolazu ima smeća, boca, sve je proliveno, a ima ostataka i od onih koji piće nisu mogli zadržati – što pristojnija nastojala je biti prodavačica u Krašu, koja nije jedina, sama je dodala, koja se brine da prolaz izgleda što reprezentativnije. Tri puta tjedno čistači ulica prođu tuda svojim strojem, ali godine “natezanja” oko prostora između Grada i Cibone, kao i nebrige te nedostatka konkretnog plana za lokale ipak su ostavili traga. Vidi se to i po samoj košarkaškoj dvorani, sagrađenoj ususret Univerzijadi 1987., na kojoj od tada nisu rađeni nikakvi veći zahvati. Prije sedam godina za 700 tisuća kuna obnovljene su, doduše, svlačionice te se izbrusio parket, ali iza Draženovih leđa, kojem se oko vrata još uvijek vijori rubac od Dana kravate 18. listopada, dom najtrofejnijeg domaćeg košarkaškog kluba stoji kao tek sjena dvorane iz vremena kad je momčad Cibone činio Mozart sa svojom ekipom.
Grafiti, razbijeni prozori i smeće stvaraju neobičnu nelagodu, pa uglavnom ljude tjeraju na to da što prije napuste plato oko ulaza u dvoranu. Prazan prostor i mir koji tamo vlada iskoristi ponekad “neka mladež”, objasnili su Zagrepčani iz zgrada u obližnjoj Tratinskoj pa se zabavlja iza plave tribine, skrivena od pogleda gustim korovom koji tamo raste. A koji bi se, dodaju, svakako trebao pokositi.
– Nije problem samo korov, već je čitavom kompleksu oko Cibonina tornja, nekadašnjem sportskom i gospodarskom simbolu Hrvatske, potrebna detaljna obnova – stanovnici metropole ne dvoje, a slaže se s njima i arhitekt Marijan Hržić. Upravo je on, s kolegama Ivanom Pitešom i Berislavom Šerbetićem projektirao tridesetogodišnjaka na uglu Savske i tadašnje Končarove, koji danas izgleda kao da mu je na plećima minimalno sto ljeta.
– Studija rekonstrukcije napravljena je, ali na tome je stalo – govori Marijan Hržić prisjećajući se vremena kad je njegov kompleks izazivao čuđenje na prostoru čitave bivše države. Iako je rađen za Univerzijadu, ideja nikad nije bila, otkriva, da se napravi samo sportska dvorana, već čitav multifunkcionalni program.
– Poslovne prostore smjestili smo u pasaž, koji je tada bio prvi napravljen nakon Oktogona 1900. Željeli smo iskoristiti potencijal prostora, za koji u početku nismo ni bili sigurno da ćemo moći izvesti. Dvije željezničke pruge koja prolaze baš tom parcelom, kao i tijesan prostor između dvije ulice zadali su nam malo brige, ali uspjeli smo – kaže Hržić koji je s Cibonom osvojio nagradu Borbe, arhitektonski trofej tadašnje Jugoslavije, za najbolje ostvarenje države. Nije, međutim, to bilo jedino priznanje kompleksu.
– Na 900. obljetnicu grada, 1992. godine, izdane su poštanske markice sa šest simbola Zagreba, a među njima bio je i Cibonin toranj – govori arhitekt, čije se djelo svidjelo i – staklarima. Od Industrije stakla u Pančevu, prisjeća se sa smiješkom, kompleks je dobio nagradu za najbolju primjenu stakla u arhitekturi. Jer nebo najbolje se reflektira baš na Ciboninu tornju, koji se, otkriva Hržić, nikad službeno tako nije ni zvao.
– Svi ga znaju pod tim imenom, a on ime, zapravo, i nema. Kroz godine zakupci prostora u njemu željeli su ga nazvati po svojim tvrtkama, ali u narodu on je ostao Cibonin toranj – kazao je Hržić koji je projektirao neboder koji može izdržati potres do sedam stupnjeva po Richteru, a nakon Poslovnog centra Strojarska, Eurotowera i Zagrepčanke, sa svoja 92 metra četvrti je najviši u Hrvatskoj, tek 13 metara niži od zagrebačke katedrale. Sagrađen 1987., ali uglavnom prazan do 1990., toranj je prvo je bio dom poduzeća Astra, utjecajne državne tvrtke koja se uglavnom bavila trgovinom s inozemstvom, a na čijem je čelu bio i Franjo Gregurić, kasnije, po nagovoru Franje Tuđmana, predsjednik Vlade nacionalnog jedinstva.
Snijeg vide kad izađu
Od Astre, koja je nekada u svoje zlatno doba bila elitistička tvrtka u kojoj je bio prestiž raditi i čiji su kadrovi činili hrvatsku gospodarsko-političku elitu, krajem 1999. godine 14 katova Cibonina tornja, za tadašnjih 15,6 milijuna njemačkih maraka kupio je Ivica Todorić, kako bi upravu svog Agrokora preselio iz poslovnih prostora koji su se dotad nalazili u Gajevoj i Frankopanskoj. Upravo prostor u Gajevoj, doduše, Astri je dan “pod račun”, pa je Todorić za 14 katova državnoj firmi dao osam i pol milijuna, i to dijelom direktno na račun, a dijelom preuzimanjem njenog kredita. Posebno je zanimljivo da su prostori u Gajevoj 5, za koje se nagodila Astra, koja je 90-tih izgubila svoju moć i utjecaj , isti oni koje je ta tvrtka 1992. godine prodala Ivici Todoriću za nešto više od šest milijuna maraka. U Cibonin toranj, čije je većinske prostore Astra 1989. godine direktno kupila od tvrtke “Vladimir Gortan”, izvođača i investitora projekta, Agrokor se uselio 4. siječnja 2000. godine, a sve do 2010. kupovao prostorije unutar nebodera.
U vlasništvu tvrtke danas su, tako, poslovni prostori od prvog do četvrtog kata, od sedmog do trinaestog, od sedamnaestog do dvadesetog, ali i restoran na najvišem, 21. katu. Agrokor ima i tri prostora u podrumu koji služe kao arhiva te galeriju tornja, odnosno ukupno gotovo osam tisuća četvornih metara ureda i dvorana, a posjeduje i 65 parkirališnih mjesta u garaži kompleksa.
Upravo to kvadrati su koje će uskoro zaposlenici donedavno najmoćnije hrvatske firme zamijeniti zgradom Zvijezde na Žitnjaku. Tamo se, potvrdili su u Agrokoru, definitivno sele, i to “vrlo brzo”, iako točan datum nisu željeli otkriti. Susjed tvrtkama Elektroprojekt i Cimed, koje zauzimaju ostatak katova u Ciboninu tornju, postat će, međutim, netko drugi.
– Prostori neće dugo ostati prazni – kažu u Agrokoru dajući naslutiti kako zainteresiranih za najam nebodera na Trgu Dražena Petrovića već ima. Zaposlenici svoje urede, doduše, još uvijek ne pakiraju, jer iako je u petak istekao rok od sedam dana za međusobna osporavanja vjerovnika, još uvijek u središtu tvrtke mogu se pogledati tražbine. Sala za sastanke, koja se nalazi u galeriji tornja, odnosno u mezaninu, ovih je dana iz prostorije za pregovore pretvorena upravo u čekaonicu za čelnike tvrtki i male poduzetnike kojima Agrokor duguje novac. Osim činjenice da se suradnici kompanije sad spiralnim stepenicama iz predvorja nebodera više ne penju kako bi dogovorili posao, već kako bi pričekali da vide koliko im je Agrokor dužan za robu koju su isporučili, da Ivice Todorića na čelu distribucijskog diva više nema, ne da se posebno naslutiti. Stotinjak djelatnika u tornju i dalje marljivo odrađuje svoj dio posla, a upravo zbog toga, kako su objasnili kad smo prolazili zgradom, nemaju vremena za fotografiranje. Raspoložen je bio tek zaštitar na porti, a i to, objasnili su ostali zaposlenici, zato što je nov. Dočekali su nas, međutim, vrlo srdačno, ispred zelenog dizala, oblijepljenog Jamnicama i porukama o toj “vodi najboljoj uz život”.
– Ostala su tri dizala obična, samo je ovo poseban – objašnjavali su nam dok smo se penjali na 20. kat, gdje se nalaze tri dvorane za sastanke te mala kuhinja. Najveća je plave boje, baš kao i većina interijera u zgradi, uključujući i toalete, dok su dvije manje crvenih i žutih nijansi. Upravo iz njih s prozora pruža se pogled na čitav kompleks Cibone, na Trešnjevku, a i dalje na zapadni dio grada. Što rijetko, zapravo, kažu djelatnici, oni sami i primjećuju.
– Zna se dogoditi da, primjerice, padne snijeg, a mi mu se, kad izađemo iz firme, stanemo čuditi – kažu pa dodaju kako “klasično” radno vrijeme u tornju ne postoji. U bilo koje doba dana da se pored Cibone prođe, govore, na katovima Agrokora gorjet će svjetlo. Jedan je to od razloga zašto su u urede, točnije najčešće prostore ispred ureda, iako su uređeni minimalistički, dodani mali “dodiri osobnosti”.
Administrativni djelatnici svoje stolove ukrasili su fotografijama, šarenim blokovima i olovkama, a na neke od njih već su postavili i saonice s Djedovima Božićnjacima te čizmicama za Svetog Nikolu. Na policama se nalaze uglavnom priznanja koje su Agrokorovi proizvodi dobili kroz godine, kao i medalje, a na svemu tome nema ni trunke prašine. Baš kao ni na kutijama koje su neki od djelatnika odlučili izložiti iza svojih radnih stolica. Snjeguljica, King, Quatro, Cheesecake, različite ambalaže Marga i Margarina, kao i PIK-ovih salama dio su ureda s 13. kata, u čijem je susjedstvu na polici u predvorju svoje mjesto našla i mala boca Jane, a i neobičan kristalni mamut.
– Osim gotovo šest tisuća četvornih metara tornja, koliko je direktno u vlasništvu Agrokora, tvrtka ima pravo koristiti i zajedničke dijelove, a to su, primjerice, recepcija, atrij, prolazi, stubišta i predvorja – govore nam, dok nas vode do 21. kata, na kojem se nalazi restoran za zaposlenike. Interijera opet u plavoj boji, prostor je to koji djelatnici na raspolaganju imaju svaki dan, a nakon vremena ručka, kad se “menza” zatvori, po kavu ili sokove mogu se spustiti kat niže, u kuhinju u kojoj će ih dočekati konobar.
POGLEDAJTE I VIDEO: Ivica Todorić u Londonu
– Iz zgrade gotovo pa i ne moramo izlaziti – šale se djelatnici koji, osim poslovnih posjeta, ponekad imaju i one edukativne. Studenti arhitekture toranj koriste kako bi promatrali izgrađenost grada, ali oni, baš kao ni ostali, pristup posljednjem katu tornja nemaju. Strujanja vjetra tamo su jednostavno prevelika u svako doba godine, objašnjavaju u Agrokoru, pa se zbog sigurnosnih razloga na mjesto gdje se trenutačno nalazi veliko “A”, simbol kompanije, ne izlazi. Osim poslovnih prostora, pod 26 armirano-betonskih stupova, na prijelazu iz prizemlja na prvi kat, smjestio se i Muzejsko-memorijalni centar Dražen Petrović, koji su 2006. projektirali arhitekti Andrija Rusan i Nikša Bilić. Početkom ove godine osnivačka prava nad prostorom koji godišnje posjeti oko deset tisuća ljudi Zaklada Dražen Petrović prenijela je na Grad Zagreb, čime je gradska uprava preuzela, nakon svih prostora oko tornja, i jedan mali dio njega. Podsjetimo, 1996. godine, kad je donesen novi Zakon o sportu, u vlasništvo Grada, među ostalim sportskim objektima u Zagrebu, pripao je i Košarkaški centar Dražen Petrović.
Potvrđeno je to odlukom Gradske skupštine, čiji je predsjednik tada bio Zdravko Tomac, a sadašnji gradonačelnik Milan Bandić u to je vrijeme obavljao funkciju čelnog čovjeka Komisije za imenovanja.
Amadeus i Kava Tava
A baš je on 2014. od Cibone, koja je, osim vjerovnicima i igračima, i Gradu, zbog korištenja dvorane, bila dužna poprilične svote novca, preuzeo i poslovne prostore, od kojih trenutačno praznih zjapi šest. Ostali su ili već u najmu ili su ih direktno od KK Cibone davno prije kupili oni koji i danas u njima rade, iznajmljuju ih drugima ili ih žele prodati. Poslovni prostori bi se, usporede li se cijene za taj dio Trešnjevke, trebali iznajmljivati po desetak eura za kvadrat. Što je, kažu u prolazu ispod dvorane jedan od glavnih razloga propadanja čitavog kompleksa.
– Za prostor od dvadesetak kvadrata traže i po sedamsto eura mjesečno. Tko to može platiti – čude se djelatnici u poslovnim prostorima, koji kažu kako “dobro ide” samo lokalima koji su smješteni “uz cestu”. Točnije, onima odmah uz Savsku ili Tratinsku. Jedan od njih je i kafić Amadeus, čiji je vlasnik godinama bio Aleksandar Petrović.
Veselo osoblje i dalje poslužuje u košarkaškim dresovima, na televizijskim se ekranima gledaju isključivo utakmice, a standardni su inventar, osim šalica i čaša, narančaste lopte.
– Posla ima, mi se stvarno ne možemo požaliti. Uglavnom na kavu dolaze ljudi koji rade u samom tornju ili u blizini, a naravno, i oni koji dođu posjetiti Draženov muzej. Njima je poseban gušt sjesti u kafić posvećen njihovu idolu – rekla nam je konobarica koja, baš kao ni ostatak sugovornika oko “Mirkecove cigare”, kako su početkom devedesetih od milja zvali Cibonin toranj u čast treneru svih trenera Mirku Novoselu, nije željela otkriti svoje ime. Nije to zbog opreza ili straha, objasnila nam je. Već od srama zbog toga što je nekadašnji simbol grada danas postao.
Zašto tako etiketirati:"ukleta". Ukleo nas je naš kralj Zvonimir, kada su ga naši vrli prapretci, ubili kamenjem. Kralj im je izložio, da treba Zapad zaštiti, od Turaka, da trebamo pomoći, Carigradu i ostalim, okolnim, napadnutim zemljama. Prokleo je Hrvate, date, da nikad svoga vladra, ne imali. Tako i jeste, do dana današnjega. Mi smo uvjek bili, hrabri, za olako odlučiti, rasturiti i uništiti što je dobro i lijepo, što ne možemo gledati, da drugi posjeduje i ima. Tako i Agrokor. Umjesto, da se na vrijeme, reagiralo, u ne poštivanju pravila i propisa, sada smo dopustili, da stranci i "baš ih briga za Hrvatsku ljudi", vode politiku i. Hrvatske i Agrokora.