Misija STS-51 L bio je 25. let nekog space shuttlea, a u Challengeru je tog utorka 28. siječnja na lansirnoj rampi 39B Svemirskog centra Kennedy na Floridi među sedam članova posade bio i prvi pravi civil, zapravo žena koja profesionalno nikada nije bila vojnik. Bila je to 37-godišnja nastavnica povijesti Christa McAuliffe iz Concorda u New Hampshireu. Izabrali su je između 11.000 prijavljenih na NASA-inu natječaju “Nastavnik u svemiru”.
"Dodirujem budućnost"
U svojoj prijavi Christa McAuliffe napisala je: “Ne mogu se priključiti svemirskom programu i ponovno otpočeti život kao astronautica. Ali meni je ovo jedinstvena prilika da povežem svoje sposobnosti učitelja s mojim zanimanjem za povijest i svemir te ostvarim svoja najranija maštanja. Ja, kao učiteljica, dodirujem budućnost.”
U nastupima pred predstavnicima glasila uoči leta Christa McAuliffe bila je vrlo samouvjerena, pa i nadahnuta.
– Održat ću dva predavanja iz svemira. Mogu vam reći da se za svoju nastavu nijedan učitelj u povijesti nije ovoliko dobro pripremio – govorila je nakon što je prošla kroz mlin priprema za svemirski let.
NASA je očekivala da će slanjem učiteljice u svemir povećati zanimanje javnosti za letove space shuttlea te ujedno pokazati koliko je letjelica nove generacije pouzdana u vrijeme kad su agenciju iz glavnih državnih izvora pritiskali da si pronađe i druge izvore prihoda.
Dogodilo se upravo obratno: nesreća je s učiteljicom na palubi shuttlea Amerikance pogodila jače nego da su stradali profesionalni astronauti. Eksplozija Challengera u 73. sekundi leta bila je dotad najveća katastrofa u povijesti svemirskih letova uopće. Bilo je to i strašno otrežnjenje američke javnosti koje je u space shuttleu vidjelo letjelicu generaciju napredniju od njihova svemirskog "arhisuparnika", Sovjetskog Saveza.
Zamisao da se umjesto raketa koje se upotrebljavaju jednokratno sagradi raketoplan koji će letjeti višekratno doimala se naprednom i racionalnom. Do danas se pokazalo da je shuttle prekompliciran, s previše tehničkih pojedinosti koje su se pokazale kritičnima, s premalo izbora da se posada izvuče krene li nešto naopako. A ni cijena lansiranja, o kojoj se govorilo kao još jednom velikom napretku već zato što se letjelica nanovo koristi, više nije bila prednost. Danas je cijena jednog leta shuttleom, po neovisnim procjenama, između jedne i dvije milijarde dolara. Američki su zakonodavci isključivo iz političkih razloga ovog ljeta dodali još jedan, posljednji let shuttlea sljedeće godine, samo zato da bi se premostio val otpuštanja više desetaka tisuća visokostručnih zaposlenika širom SAD-a koji imaju stalan posao na konstruiranju, gradnji, u pripremi za let i njegovoj kontroli, prihvatu letjelice poslije leta, provjeravanju svakog od desetak tisuća sastavnih dijelova i sklopova i nužnim popravcima, prepravcima i doradama.
Sama nesreća u najširoj je javnosti tjednima odjekivala na naslovnim stranicama. Sama je NASA znala vrlo malo pojedinosti da bi mogla udovoljiti gladi za informacijama. I mi smo tog utorka do duboko u noć okvir po okvir analizirali videosnimku ne bismo li dokučili što je pošlo naopako. U 72. sekundi zamijetili smo plameni jezik koji je liznuo između raketoplana i velikoga narančastog spremnika goriva. Sljedeći kadar već je ispunila velika vatrena lopta i potom poznati prizor u kojemu su postranični potisnici na kruto gorivo nastavili nekontrolirano letjeti sve dalje od oblaka pare iz kojeg je lizao plamen. Bila je to voda koja je nastala naglim spajanjem tekućeg vodika i kisika. Challenger je nakon višekratnih odgađanja napokon poletio u 17.38 sati po srednjoeuropskom vremenu praćen pogledima mnoštva koje je ispraćalo moćan stroj.
Izvještaj u kojem se nesreća analizira kaže da je odmah nakon lansiranja zamijećen dim na spoju desnog potisnika na kruto gorivo. Prsteni koji su trebali štititi glavni spremnik od vrelih plinova iz potisnika bili su zatajili. U 36. sekundi od paljenja motora na 3000 metara uređaji su zabilježili iznenadni snažni vjetar kakav shuttle dotad nije doživio za polijetanja.
Računala su pokrenula proceduru za promjenu smjera koja bi neutralizirala utjecaj vjetra. Taj je manevar, pokazuje kasnija istraga, izbacio iz ležišta spojku između raketoplana i desnog potisnika. Od tog trenutka sudbina putnika u Challengeru bila je zapečaćena. Prvi plamen na tom spoju sijevnuo je u 58. sekundi i napravio je rupu u plaštu desnog potisnika, što se moglo vidjeti već u 60. sekundi. Plameni je jezičac promijenio oblik i raširio se u 64. sekundi kada je progorio rupu u glavnom spremniku vodika i on je počeo puštati.
Vatrena kugla
U to je vrijeme posadi i kontroli leta sve izgledalo normalno. Kontrola je naredila zapovjedniku Dicku Scobeeu da “podigne dovod goriva”. On je to potvrdio i bila je to posljednja komunikacija s posadom. U 72. sekundi desni se potisnik na kruto gorivo odvojio od ostatka letjelice, u 73,124 otkinula se s vrha glavnog spremnika aerodinamička kapa, pa je spremnik s vodikom nabijen na spremnik s kisikom. Bilo je 73,162 sekunde kada se letjelica raspala i eksplodirala, ne dajući posadi izgleda da raketoplan odvoji od vatrene kugle. Pred očima gledatelja ostaci su pali u Atlantik. Prve su krhotine otkrivene tek 7. ožujka.
Sjećam se tog dana da sam ostao paf! Vilicu nisam mogao zatvoriti i stalno sam mislio kako je to moguće! Sjećam se da je i naš Korado zvao telefonom NASU i rekao da ne treba uzletati! To je stvarno bilo šokatno !