Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Režim je Tuđmana smatrao drugorazrednom opasnošću, opasniji mu je bio Veselica

Do popuštanja režima u vezi povrata putnih isprava nekim nepoćudnim pojedincima, pa tako i Tuđmanu, došlo je u prvom redu zbog prozivanja Jugoslavije radi sustavnog kršenja ljudskih prava
25. studenoga 2020. u 21:15 44 komentara 9243 prikaza
Foto: Davorin Visnjic/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/4

Kada se kod nas o nečemu slože radikalna desnica i radikalna ljevica možete biti sigurni da je na djelu jeftina politikantska igra unošenja zabune u javnost. Već nam dulje vrijeme nekoliko takvih javnih aktera (nekad ih tituliraju i povjesničarima lijeve ili desne provenijencije, čega se oni ne odriču, kao da objektivno bavljenje prošlošću dopušta političku obojenost!) sustavno podmeće tezu da je rasplet političkih događaja na ovim prostorima potkraj 1980-ih i početkom 1990-ih (dakle, ni manje ni više nego raspad komunističke Jugoslavije i stvaranje suvremene hrvatske države!) zapravo ishod zakulisne igre tajne političke policije, tj. Službe državne sigurnosti (SDS).

cijepljenje do kraja tjedna strože mjere Božinović objasnio što je s obveznim cijepljenjem protiv korone

Za navodni ključni dokaz policijske namještaljke uzima se epizoda s povratkom putnih isprava ili pasoša Franji Tuđmanu iz veljače 1987. „Pitanje je kako je (Tuđman) dobio putovnicu, kako je netko tko je bio politički zatvorenik i na neki način osumnjičenik za političku urotu mogao tek tako putovati u inozemstvo. Mislim da je on pronađen kao netko tko je pogodan, tko je mogao izvesti tranziciju od socijalizma i Jugoslavije prema novom sustavu.“, izjavio je svojedobno za Večernji list „povjesničar lijeve provenijencije“.

 | Autor : Davorin Visnjic/PIXSELL Foto: Davorin Visnjic/PIXSELL 31.12.1990., Zagreb - Proslava Nove 1991. godine na Trgu bana Jelacica. Predsjednik Republike Hrvatske pozdravio je okupljene gradjane. Photo: Davor Visnjic/ PIXSELL

Ima neka tajna veza

„Povjesničar“ će se pak „desne provenijencije“ na to nadovezati sljedećom konstatacijom: „U Hrvatskoj se početkom 1990-ih, kao i desetljećima prije toga, nije moglo ništa važnije pripremiti i dogoditi bez znanja, sudjelovanja i kontrole Udbe. Isto tako, nitko razuman nije mogao krajem 1980-ih očekivati da će išta značajnije moći napraviti bez Udbe.“.

Pozorniji će čitatelji u navedenim rečenicama pronaći znakovitu podudarnost: oba su naša znalca uvjerena da između događaja o kojima govore mora postojati neka tajna veza, tj. nešto što ih povezuje, a time i objašnjava. Oni je, međutim, ne mogu materijalno dokazati, pa u igru uvode komunistički režim i njegovu navodno svemoćnu tajnu političku policiju.

Jedini način na koji je Tuđmanu vraćena putna isprava morala je biti kakva podzemna igra režima ili SDS-a. I ne znajući naši su tumači istine upravo ušli u opasno polje teorije urote, čije je jedno od temeljnih obilježja upravo slijepo inzistiranje da su svi događaji nekako povezani. Ako otkrijete nit koja ih veže, na pragu ste otkrivanja mračnih sila koje navodno stoje iza svega što se ikada dogodilo ili će se tek dogoditi. Ispravan je put dolaska do istine o nekom događaju naravno mukotrpna analiza dokumentacije.

Zadar: Testiranje na Covid-19 u Općoj bolnici PISMO OBIŠLO HRVATSKU Prebolio COVID-19 pa otkrio što morate imati doma: 'Korona boli kao sam vrag'

Pravo na posjedovanje putne isprave u posljednjem je desetljeću Jugoslavije bilo regulirano „Zakonom o putnim ispravama državljana SFRJ“ iz 1979. Za nas je najvažniji njegov član 43. (stavak 1, točka 6) koji predviđa da se neće izdati ili se pak neće produljiti rok valjanosti ako to zahtijeva ili zaštita javnog poretka ili interesi obrane zemlje.

Kako napisati žalbu?

U takvim slučajevima, dakle kada bi nekome bila zadržana putna isprava ili se odbilo njezino izdavanje, nadležni „organ“, tj. policija, nije bila dužna u rješenju obrazložiti razloge uskrate ili zadržavanja. S pravom u navedenom zakonskom rješenju treba gledati ogledan primjer policijske samovolje karakteristične za nedemokratske režime, a usmjerene prema progonu stvarnog ili izmišljenog neprijatelja.

Ako bi vam dakle policija zadržala putnu ispravu, a zbog razloga iz navedenog člana zakona, niste se mogli relevantno požaliti mjerodavnom sudu jer zapravo ne biste znali zašto vam je uskraćena. Tipično je rješenje policije o odbijanju izdavanja ili oduzimanju putne isprave naime glasilo otprilike ovako: „Uvidom u spise predmeta ustanovljeno je da u ovom slučaju postoje razlozi za odbijanje zahtjeva za izdavanje putne isprave temeljem čl. 43 stav 1 točka 6. Zakona o putnim ispravama državljana SFRJ, te da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je po tom osnovu, a primjenom stava 5. člana 43. navedenog zakona odbio zahtjev. Prema tome osporeno rješenje je na zakonu zasnovano.“. Drugim riječima, kako podnijeti prigovor, tj. uputiti Upravnom sudu obrazloženi podnesak, ako u odluci protiv koje se žalite nisu navedeni razlozi protiv kojih ste odlučili podnijeti žalbu? Sve što ste mogli je napisati, kako se slikovito izrazio jedan odvjetnik, „molim da mi se vrate putne isprave“. I, naravno, nadati se milosti policije

ODLAZAK LEGENDE Otkriveno gdje će biti posljednji ispraćaj Mustafe Nadarevića

Arbitrarno pravo policije da zadrži nečije putne isprave bilo je, naravno, neustavno jer se nalazilo u izravnoj koliziji s pravom građana na žalbu i pravom na sudsku zaštitu. Praksa je tijekom 1980-ih naime pokazala da sudovi prihvaćaju stav prema kojem žalitelju ne moraju biti poznati razlozi zbog kojih je policija izdala rješenje o oduzimanju ili zadržavanju putne isprave. Bilo je i u suprotnosti s relevantnim međunarodnim dokumentima o temeljnim ljudskim slobodama, poput Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima koji je Jugoslavija ratificirala 1971. Ako bi policija ocijenila da je „u interesu obrane zemlje i zaštite javnog poretka“ odbijanje izdavanja ili zadržavanje putne isprave, pojedinac je mogao zaboraviti na bilo kakav odlazak u inozemstvo, od sudjelovanja na kakvoj znanstvenoj konferenciji, uživanja u nekoj turističkoj oazi do posjeta rodbini. Dva temeljna razloga stoje iza odluke režima da takvo apsolutističko ponašanje policije zadrži sve do propasti komunizma na ovim prostorima. Oba leže u polju politike ili, preciznije, u namjeri režima da zadrži političku kontrolu nad društvom. Uskrata putne isprave imala je, naravno, namjenu da nepoćudnim osobama ograniči slobodu kretanja i nastanjivanja (u inozemstvu) upravo da bi se spriječilo njihovo navodno antidržavno djelovanje izvan granica Jugoslavije.

Zatočen unutar države, gdje je uglavnom osuđen na zabranu objavljivanja i javnog istupanja, navodni je neprijatelj uskratom putne isprave bio i izvan Jugoslavije osuđen na šutnju. Drugi je za našu priču važniji. Zadržavajući si potpuno autonomno pravo da nekome po vlastitom nahođenju uskrati ili izda putne isprave, policija je od stvarnih ili imaginarnih neprijatelja ili tek običnih kritičara, prvo, tražila informacije i suradnju ili s njima imala vlastite planove. Pogledajmo dva manje poznata primjera.

Zagrebačka je odvjetnica Dafinka Večerina sredinom 1981. podnijela policiji zahtjev za izdavanje putne isprave jer je htjela posjetiti brata u inozemstvu. Kako je međutim periferno sudjelovala u protoopozicijskoj grupi koja je u drugoj polovici 1980. tražila amnestiju za sve osuđene zbog kakva djela verbalnog političkog kriminala, a dosta prije je i branila niz proljećara, bila je prirodni interes tajne političke policije. Dakle, prije odluke pozvana je na razgovor u zagrebačko središte SDS-a. Tu su je odmah pitali o Marku Veselici, očito očekujući da će dobiti kakvu vredniju informaciju.

GLOBALNA PANDEMIJA Korona u Švicarskoj izmiče kontroli, a vlasti ne uvode nikakve mjere. WHO: 'Ne možemo vjerovati'

Veze s emigracijom

Večerina nije zanijekala poznanstvo s Veselicom, dodajući da se s njim oko mnogo toga ne slaže. Ona nije „istomišljenik s Veselicom, s obzirom da se ne slaže s nekim njegovim stavovima, kao što je isključivost jednog naroda ili ruganje drugom narodu“, navodno je izjavila. Potom je uslijedio sljedeći dijalog. Na Večerininu opasku da se priča kako „radi za UDBA-u“, službenik je SDS-a kao u šali odmah uzvratio „da nije loša ideja da radi za UDBA-u“, što je ona odlučno odbila. Putnu ispravu međutim nije dobila, premda joj je obećana. Beskarakterno se mučenje Večerine stoga nastavilo. Idući je razgovor, održan više godina kasnije (!), nakon što je opet odbila „govoriti o prošlosti“, završen riječima službenika SDS-a da, eto, „postoji mogućnost da pitanje njezine putne isprave bude riješeno“, ali da će sve u konačnici ovisiti „od njezinog ponašanja i aktivnosti koje bi mogle biti eventualno uperene protiv SFRJ“. Ni sredinom 1985., ili četiri godine nakon prvog razgovora o izdavanju putne isprave, režim nije bio uvjeren da je Večerinino ponašanje u skladu s očekivanjima.

 | Autor : Sinisa Hancic/PIXSELL Foto: Sinisa Hancic/PIXSELL 24.04.1993., Zagreb, Predsjednicki dvori - Supredsjedatelj medjunarodne konferencije o bivsoj Jugoslaviji lord David Owen i predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tudjman sazvali su sastanak u Zagrebu na kojemu su Alija Izetbegovic i Mate Boban potpisali 25. travnja 1993. godine Zajednicku izjavu o trenutacnom prekidu sukoba i uspostavi zajednickog zapovjednistva Armije BiH i HVO-a. Svjedok potpisnik bio je hrvatski predsjednik dr. Franjo Tudjman, a svjedocili su brojni ambasadori, vojni i politicki predstavnici medjunarodne zajednice, Hrvatske i BiH. Tekst izjave procitao je Jure Radic, predstojnik Ureda predsjednika RH. U dodatku izjavi, kojeg su potpisali general Sefer Halilovic i general - bojnik Milivoj Petkovic, nalazi se Ustrojstvo zapovjednistva Armije BiH i HVO-a. Photo: Sinisa Hancic/PIXSELL

Župniku je u zagrebačkom Remetincu Leopoldu Tepešu u proljeće 1981. istekla putna isprava. Stoga je zatražio izdavanje nove, a kako se radilo o čovjeku koji je često organizirao hodočašća, razumljivo je predstavljao predmet interesa SDS-a. U najkraćim crtama, tajna je politička policija naumila pritisnuti Tepeša: u zamjenu za putnu ispravu, pokušat će ga pretvoriti u doušnika ili barem doći do kakve zanimljive informacije. U tu je svrhu službenik SDS-a odmah napao župnika: u posjedu smo (naravno!) anonimnih pisama u kojima je ustanovljena vaša veza s neprijateljskom emigracijom, zaskočili su Tepeša prilikom razgovora. Župnik je međutim prozreo trik.

Tromilja: Jedna osoba prevezena u bolnicu nakon prometne nesreće dva automobila POKRENUTA ISTRAGA Strava u Virovitici: Mladić ga opalio šakom - pri padu udario glavom i umro

Izjavio je kako redovito upozorava hodočasnike da u Jugoslaviju ne unose emigrantsku literaturu, a još je dodao i „da je on čitao povremeno te emigrantske publikacije, te da u njima ima puno neistina, ali da nikada nije razgovarao s ljudima koji su dijelili tu štampu i letke“. Tepeš je i sam odlučio taktizirati: iz citirane je rečenice naime proizlazilo da je i on u rukama imao neprijateljsku literaturu, ali i da se u njoj mogu pročitati neistine. Tepeš je razumljivo nastojao ostaviti dojam osobe koja se prilikom hodočašća ne upušta u vezu s neprijateljskom emigracijom, premda se s takvim pojedincima znao naći u dodiru (što naravno nije imalo smisla negirati). SDS je ipak očekivao više pa mu prilikom ovog razgovora nije obećano izdavanje putne isprave. Tepeš će i dalje morati čekati na putnu ispravu, a tajna se politička policija nadala da će ga u budućnosti slomiti. Sredinom listopada 1987. kardinal Franjo Kuharić prosvjedovao je protiv očito raširene metode režima da ucjenom oko izdavanja putne isprave pokuša neke svećenike natjerati na nečasnu vrstu suradnje.

„Veoma su česti slučajevi da se svećenici, časne sestre, svećenički pripravnici u nekim republikama prigodom zahtjeva za dobivanje ili produljenje putne isprave“, upozorio je, „pozivaju na posebna saslušanja i nudi im se, a koji put i nameće neka specijalna suradnja koju oni u savjesti ne mogu prihvatiti i koja je protivna ljudskom dostojanstvu.“.

Trenutak je za povratak Tuđmanu i našim lijevo-desnim teoretičarima urote. Nije uopće sporno da su neki pojedinci podlegli pritisku te tajnoj političkoj policiji ili iznijeli kakvu delikatniju informaciju ili postali njezini doušnici. U emigraciji se često s izrugivanjem iza kojeg se krila sumnja u suradnju s režimom govorilo o pasošarima, tj. ljudima koji su na legalan način mogli putovati iz Jugoslavije u inozemstvo. Međutim, graditi objašnjenje iznimno složenih događaja s kraja 1980-ih i početkom 1990-ih na navodnom dogovoru između Tuđmana i tajne političke policije potpuno je promašeno jer zanemaruje dostupnu dokumentaciju, kontekst u kojem se sve događa te zdrav razum.

Ivica Kostovic IVICA KOSTOVIĆ 'COVID utječe i na mozak, no posljedice ćemo znati tek za 20 godina'

Za režim je Tuđman veći dio 1980-ih bio drugorazredna vrsta opasnosti. Bez većeg broja sljedbenika ili pristaša, iako s brojnim poznanstvima, vrijeme je uglavnom provodio ili u stalnim natezanjima s režimom (suđenja i zatvori) ili zaokupljen pisanjem i čitanjem. Nakon što je u veljači 1981. osuđen na tri godine zatvora zbog kaznenog djela zlonamjernog i neistinitog prikazivanja društveno-političkih prilika u zemlji (ili, notornog verbalnog delikta) otpremljen je na odsluženje kazne u Kazneno-popravni dom Lepoglava gdje je proveo 11 mjeseci.

Radi pogoršanog zdravstvenog stanja privremeno je pušten na uvjetnu slobodu, da bi se 1984. opet na nekoliko mjeseci našao u zatvoru. Kad se konačno našao na slobodi upustio se u oblikovanje političkog programa temeljenog na demokratizaciji Jugoslavije po uzoru na aktualna događanja u Sloveniji i povratku izvornog prava Hrvata na samostalno odlučivanje o vlastitoj sudbini (suverenitet).

bista | Autor : Damir Spehar/PIXSELL Foto: Damir Spehar/PIXSELL 18.11.2013., Bjelovar, IV. Osnovna skola - U spomen na zrtve Vukovara 1991. svecano je otkrivena bista prvog hrvatskog predsjednika akademika Franje Tudjmana. Djelo je to akademkinje Marije Ujevic Galetovic, poznate hrvatske kiparice. Bista akademika Franje Tudjmana postavljena je na Poljani dr. Franje Tudjmana, ispred IV. Osnovne skole. Otkrivanju biste nazocio je i sin bivseg predsjednika Miroslav Tudjman. Photo: Damir Spehar/PIXSELL

Također naumio je ishoditi ukidanje sudske zabrane javnog istupanja i povratka putne isprave (koja mu je oduzeta još 1972.), a kako bi mogao putovati u inozemstvo. Tada je uobičajena praksa ljudi kojima je policija uskratila putne isprave bila i da posredstvom utjecajnih pojedinaca pokušaju ishoditi njihov povrat. Tuđman je prvi put od Mike Špiljaka i Josipa Vrhovca zatražio „prijateljsku“ intervenciju u drugoj polovici ožujka 1986., ali bez uspjeha. Sa Špiljakom se sastao i u prosincu iste godine. Oba dostupna izvora o tom sastanku govore da je povrat putne isprave bila jedna od tema razgovora, ali ni izdaleka najvažnija. Usporedivo s ranijim primjerom Večerine, Špiljak se zapravo poigravao s Tuđmanom.

Bizarno? Žena šokirala TikTok: Povrće kuha u perilici posuđa!

„Za sve to još nisu posve sazreli uvjeti, ali na putu smo“, zapisao je Tuđman u dnevnik o ishodu sastanka, dok je sam Špiljak u posebnoj bilješci naveo: „Želi (Tuđman) da dobije pasoš, da postane ‘ravnopravni građanin’. To mi je rekao, ali nije kod mene inzistirao da se ja tu nešto zalažem“.

Đilas, Šeks, Kustić...

Nadmeni stav vlastodršca koji se poigrava sa sudbinom pojedinca kojeg ima u šaci jasno je vidljiv: otud navodni znaci kod Tuđmanova stava da postane ravnopravni građanin (pravo na slobodno putovanje bilo je, podsjetimo, ustavom zajamčeno). Valja zaključiti da Špiljak ni prstom nije maknuo da se Tuđmanu vrati putna isprava, a kamoli da je s njim sklopio trajni politički savez s dugoročnim posljedicama (provedba tranzicije iz komunizma). Do popuštanja režima u vezi povrata putnih isprava nekim je nepoćudnim pojedincima ipak došlo. Na sjednici je Savjeta za zaštitu ustavnog poretka Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske (SRH) od 17. veljače odlučeno da se putne isprave vrate Vladimiru Šeksu, Živku Kustiću i Tuđmanu. Zašto je donesena takva odluka?

Razloge treba tražiti u međunarodnom kontekstu, u prvom redu utjecaju prozivanja Jugoslavije zbog sustavnog kršenja ljudskih prava te zakulisnim planovima samog režima. Kada se tome doda činjenica da su disidentima iz većine drugih republika vraćene putne isprave, primjerice Milovanu Đilasu, onda je bilo jasno da režim mora pristati na svojevrsno popuštanje (valja primijetiti da je već krajem 1986. SSSR dopustio povratak u Moskvu iz izgnanstva u Gorkiju disidentu Andreju Saharovu). Pritom je presudno važno uočiti da je režim odlučio vratiti putne isprave (a time i dopustiti odlazak u inozemstvo) samo onim disidentima koje je procijenio manjom opasnošću. Odlukom Savjeta od 17. veljače 1987., kako propuštaju uvidjeti dežurni teoretičari urote kod nas, Tuđmanu nije vraćena putna isprava, nego je tek preporučen njezin povrat. Tek kad se s takvim stavom suglasio sam vrh saveznog SDS-a početkom travnja iste godine, on je otišao u središte zagrebačke policije i preuzeo ih.

Zlatko Andri vlasnik se nije javio Umirovljenik predao policiji pronađeni novac: 'Netko je podbočio svoja leđa da to zaradi'

U dokumentu Službe državne bezbednosti od 1. travnja 1987. navodi se najprije da je „stav Saveta za zaštitu ustavnog poretka SR Hrvatske da se Tudjmanu izda putna isprava“, da bi se zatim zauzelo sljedeće mišljenje: „odobriti izdavanje, jer može da ima i pozitivnih efekata na planu diferencijacije“. Posljednja je riječ najvažnija (te u cijelosti preskočena u našoj historiografiji). Plan ili politika diferencijacije odnosi se naime na ciljani napor režima da putem preferiranja odabranih skupina ili organizacija ili pak putem, kakav je slučaj s Tuđmanom, doziranog popuštanja represije prema manje opasnim protivnicima poretka (dopuštajući im odlazak u inozemstvo) izazove razdor u emigraciji.

 | Autor : Sinisa Hancic/PIXSELL Foto: Sinisa Hancic/PIXSELL 02.08.1992., Zagreb - Izbori za Zastupnicki dom Sabora 1992. godine bili su prvi izbori odrzani u nezavisnoj Hrvatskoj. Isti dan odrzani su i prvo predsjednicki izbori. HDZ je osvojio 65 zastupnickih mjesta ili 61,59 % glasova, a novoizabrani predsjednik RH dr. Franjo Tudjman pobijedio je s 1,519,100 glasova ili 56.73%. Veliku pobjedu proslavili su u prostorijama sredisnjice HDZ-a na Trgu zrtava fasizma. Photo: Sinisa Hancic/PIXSELL

Primjerice, sredinom 1980-ih režim je dopuštao prijelaze nogometaša u australsku Croatiju iz Melbournea, ali ne i u Croatiju iz Sydneya: potonja je smatrana leglom ustaštva, dok je s predstavnicima prve, smatrane prihvatljivom, uspostavljen dodir te je nekoliko igrača zagrebačkog Dinama bez ikakvih problema prešlo u njezine redove. Kad je riječ o Tuđmanu, on u trenutku povrata putne isprave zasigurno nije bio eksponirani protivnik Jugoslavije sa stajališta radikalnog hrvatskog nacionalizma tipičnog za ustaške ili proustaške skupine.

Sa stavovima koji su dopuštali i hrvatskim komunistima pravo na ravnopravno sudjelovanje u osmišljavanju novog hrvatskog nacionalnog programa, Tuđman je mogao unijeti nemir i sumnjičavost u redove hrvatske emigracije, a i sam se kompromitirati, što je očito bila kalkulacija koja je nagnala režim da mu u proljeće 1987. vrati putne isprave te omogući odlazak u inozemstvo. To što je Tuđman u konačnici bio lukaviji od režima, izigravši ga u vlastitoj igri političke kalkulacije, ne oslobađa današnje teoretičare urote kompromitirajuće činjenice da je tajna politička policija jugoslavenskog komunizma (za razliku od njih) ipak revno čitala njegove tekstove.

Na graničnom prijelazu u Slavonskom Brodu pojačan promet vozila na ulasku u RH
PAO NA GRANICI
Naoružan do zuba pokušao ući u Hrvatsku: Pronašli mu kalašnjikov, pištolj, bombe...
HUB
Napravite prvi korak
Financijske poteškoće moguće je riješiti
  • Ludwik:

    Autor članka u više navrata napominje kako je do istine moguće doći mukotrpnom analizom dokumentacije što je najobičnija smijurija jer su arhivi tajne službe bivše zločinačke države još i danas nedostupni, a uništavati manipulirati dokumentacijom moglo se desetljećima... Sve u ... prikaži još!u svemu, ako je Tuđman i bio prudukt tajne službe bivše zločinačke države, oteo im se kontroli i postao hrvatski vojskovođa. To jasno vidimo po reakcijama raznih političkih propalica i žbirova koji nisu dostojni Tuđmanove wc školjke poput Mesića i Manolića... A autoru članka poručujem, ako mu je stalo do istine neka povijest analizira na nekom od malobrojnih hrvatskih portala jer na ovome portalu ne smijemo napisati niti naziv zloglasne tajne službe, toliko o "istini"...

  • berija:

    "Povjesničar" lijeve provenijencije je Tvrtko Markovina. Zašto ne nazvati imenom i prezimenom osobu koja je dala izjavu za ove novine? Vi ste mu dali prostor za iznošenje "viđenja povijesnih okolnosti", tj. za laganje.

  • Rock:

    “Hrvatski Mandela”-gsp. Veselica.