Da nije bilo jedne, posve intimne HDZ-ove ceremonije, izborne skupštine "barakaša" u Dugopolju prije dva tjedna, ostali bismo prikraćeni za uistinu posebnu izjavu naše aktualne premijerke. Jadranka Kosor, pred mnoštvom veterana HDZ-a, ustvrdila je da je ona "kao premijerka donijela više teških odluka nego svi hrvatski premijeri zajedno".
Ta je izjava sigurno zazvonila loše u ušima veterana jer baš se oni dobro sjećaju kroz kakve su teške odluke morali prolaziti prethodni hrvatski premijeri. Od vremena kada ništa nije bilo sigurno, pa tako ni osamostaljivanje RH, niti da ćemo zarobiti i kupiti dovoljno oružja da se obranimo, niti da ćemo potom uspjeti izgraditi vojsku sposobnu za pobjedu i vraćanje okupiranih teritorija. Njene odluke mogu biti važne za ovo vrijeme, ali sigurno nisu teže nego one koje su donosili njeni prethodnici.
Stjepan Mesić bio je prvi hrvatski premijer. Vjerojatno je izbor pao na njega jer se, prethodno, kao predsjednik Izvršnog odbora bio dokazao i u vrijeme općeg entuzijazma uspio privući u HDZ na desetke sposobnih i uglednih ljudi. Tuđman je smatrao da će Stipe, kao dobar organizator, biti i dobar premijer. No, ubrzo se pokazalo da su njegovi kapaciteti jako iskoristivi tamo gdje gotovo nitko u tom trenutku iz Hrvatske nije želio otići – u Beogradu. Ni tri mjeseca poslije, Mesić je već posljednji predsjednik SFRJ i, kažu očevici, uz puno je osobne hrabrosti zastupao interese RH. I – preživio. Frajer br. 1.
Poziv Gorbačovu
Nakon njega, hrvatsko vodstvo donosi sljedeću dobru procjenu i postavlja Josipa Manolića za novog premijera. Kao iskusni obavještajac i policajac, Manolić je izuzetno sposoban za taj trenutak jer Hrvatska je još daleko od samostalnosti, SFRJ je još tu, a RH je potpuno premrežena obavještajnom mrežom UDBA-e i KOS-a. Vrijeme je to njihovih akcija na destabilizaciji (eksploziv na Mirogoju, grupa Opera i Labrador i sl.). Taj je trenutak tražio hrabrog poznavatelja koji se može oduprijeti svim tim muljažama iz Beograda. Frajer br. 2. Kako je stvar počela funkcionirati, Tuđman u pripremu Manoliću šalje i jako gospodarsko ime, jer tu se Manolić slabije snalazio.
U studenom 1990. potpredsjednik Vlade postaje Franjo Gregurić. Nakon pola godine Gregurić, mudri gospodarstvenik, postaje i treći hrvatski premijer. Najgore je vrijeme, rat plamti, a Hrvatska je svakog dana sve manja i manja. Gregurićev je zadatak organizirati obranu i ustrojiti državne urede i institucije. Rabi svoje široke međunarodne veze (šef izvozne Astre prije rata) i u RH počinje pristizati oružje, a na diplomatskom frontu počinje borba za međunarodno priznanje države. RH je dobila uglednu osobu u vrhu vlade i Gregurić je prava osoba za plan Tuđmana i njegovih savjetnika – formiranje Vlade demokratskog jedinstva.
U tu vladu nacionalnog spasa ulaze oporbenjaci V. Veselica, Z. Tomac, D. Budiša, Z. Baletić... Hrvatska je priznata u veljači 1992. Gregurić u odsudnim trenucima, uoči zračnog udara na Zagreb, zove telefonom ruskog predsjednika Gorbačova i do bombardiranja i raketiranja ne dolazi. Gregurićeva vlada (od 50-ak ministara) obavlja velik zadatak – međunarodno priznavanje RH, obrana teritorija, naoružavanje vojske. Frajer br. 3.
Premijerski teren, nakon provedenih parlamentarnih izbora, tada biva prepušten drukčijoj osobi, gospodarstveniku s međunarodnim ugledom i izrazitim diplomatsko-pregovaračkim sposobnostima, Hrvoju Šariniću. Politički je jaka osoba, predstavljen kao gospodarstvenik koji se dokazao u velikim sustavima (šef gradnje francuskih nuklearki u JAR-u), suočava se s vrlo teškom gospodarskom situacijom. Inflacija je rekordna, okupirana je trećina RH, stotine tisuća izbjeglica traži smještaj po Hrvatskoj. Šarinić organizira preživljavanje države i, potom odlazi u Ured predsjednika Tuđmana, gdje se dalje dokazuje kao Frajer br. 4.
Tvrdi Ličanin
Premijerski je stolac tada već čekao novog igrača, nekoga tko je već bio opčinio Tuđmana, koji je zamijetio da je taj poznavatelj uspio, u međuvremenu sačuvati "državu u državi" – Inu. Nikica Valentić, tvrdokorni Ličanin s kombiniranim gradsko-liberalnim štihom, okuplja sigurno najkompetentniju do tada hrvatsku vladu. Inflacija je glavni problem jer ona razara ostatke gospodarskog tkiva. Valentićeva ekipa ratne vlade, uz obećanje "krvi, znoja i suza", poput Churchilla, stabilizira kunu i ekonomiju jer bez toga, a još traje embargo na uvoz oružja, Hrvatska neće moći krenuti u oslobođenje.
Tuđman daje odriješene ruke Ličaninu i on kreće bez kompromisa zaustaviti i preokrenuti gospodarsko nazadovanje. Ekipa je toliko efikasna da to ubrzo i uspijeva, a RH je napokon oružano, organizacijski i ekonomski spremna za napadačke akcije. Kakav je Valentić imao imidž kod tvrdog Tuđmana, vidi se i danas iz transkripata, gdje Valentić često govori "predsjedniče, vi u svakom trenutku na stolu imate moju ostavku", a još je zgodnije čitati kako se Valentić borio za svoje stavove – "tako ćemo, tako i tako, pustite to, vi se, gospodine predsjedniče, u to ne razumijete...". I nije se na to Tuđman nikada naljutio. Valentić je otvoren, konkretan, efikasan i Tuđman ga drži mimo dogovora i dulje od trenutka oslobađanja zemlje. Frajer br. 5.
Poslijeratna Hrvatska treba novog ekonomskog gurua, premijera i Frajera br. 6. To je Zlatko Mateša, za kojega se samo na trenutak mislilo da je kandidiran zato što je tada još bio Gregurićev zet. Krivo, Mateša preuzima Vladu i vodi je idućih pet godina. Ekspert je prirodni nastavak Gregurića i Valentića, odrađuje velik posao na pokretanju gospodarstva, uz pomoć ministra financija Prke i potpredsjednika Vlade Škegre, dodatno stabilizira državne financije, banke, kreće obnova i privatizacija vrednijih državnih tvrtki. Mateša je uvijek otvoren, utjecajan i kazuje svoje mišljenje javno. Poslije nikad ne predbacuje odgovornost na svoje bivše ministre, brani ih sve, pa tako i G. Šuška, s kojim nije ideološki blizak.
Sedmu i osmu vladu RH vodio je pokojni Ivica Račan. Nakon dvije i pol godine, zbog raskola s Budišinim HSLS-om, daje ostavku, i odmah formira novu vladu. Ima težak posao, rješava problem s naslijeđenom nelikvidnosti, mora preživjeti velike demonstracije i gotovo pobunu vojske i specijalaca zbog umirovljenja generala. Njegova vlada, međutim, brzo popravlja međunarodni imidž i položaj RH. Izložen je i velikim pritiscima iz Haaga, no uspijeva ne izručiti nijednog hrvatskog generala. General Bobetko umire u miru svog kreveta, Norcu se sudi u RH, a Gotovina nije spriječen u nestanku.
Račanu će ideološki protivnici i sada priznati državničke sposobnosti i zaboraviti njegove pogreške i lutanja, kazat će da je s njime umro i zadnji državnik tog kalibra. Frajer br. 7. Kad ovako na brzinu prođemo ta vremena i zadatke koje su odgovorno i umješno obavljala ta "sedmorica frajera", vidi se da je iza njihovih napora svakako stajala osmišljena politika i svijest o hrvatskim nacionalnim i gospodarskim interesima. Oni i njihova ekipa ministara bili su državnici, samostalni i stručni, zato su i uspjeli. Oni koji su došli nakon njih pokazali su se kao sitni politikanti. Dovoljno je reći da su svi ti uspješni premijeri i ministri sada u gospodarstvu i svojim biznisima, i jako daleko od birokrata iz sadašnje vlade. Dakle, da parafraziramo premijerkinu tvrdnju; u magarećoj klupi svake prethodne hrvatske vlade bilo je više državnika nego što će ih biti u 10 rekonstruiranih vlada J. Kosor.
Najavljenim rekonstrukcijama podupirem premijerkinu Vladu.