- Sjećam se dana kad sam stajala na brežuljčiću u dvorištu i gledala hoće li se, kad se pojavi na kraju ulice, klatiti, što bi značilo da dolazi pijan kući, ili hoda normalno. Većinom se klatio jer bi nakon posla odlazio u krčmu, a kad bi došao doma, i najmanja sitnica je bila dovoljna da plane. Trijezan je bio je drugi čovjek. Pisao je pjesme, radio s nama domaću zadaću, često smo pričali o raznim temama. Obožavala sam tu njegovu crtu osobnosti, ali kad bi došao do alkohola, pretvarao bi se u Frankensteina - kaže Aleksandra Hampamer (44) iz Čakovca, koju su slučajevi nasilja, kako one koje je i sama doživjela, tako i nasilje počinjeno nad drugima, potaknulo na pisanje i objavljivanje knjige "Očuh i Kopile".
Zajedno s agencijom Dhar media pokrenula je i kampanju "Usudim se reći: Da, zlostavljana sam!", o kojoj je govorila i u Čakovcu. Njezin je zlostavljač bio očuh, kojeg je majka upoznala kad je imala četiri godine. Pobjegla je kad je imala 14. Trebale su godine da skupi hrabrost i snagu da o tome otvoreno progovori. - Poznavala sam samo život u kojem svaki dan dobiješ batine. Ljudi su zatvarali oči pred onime što se meni i braći događalo. Susjedi su znali satima promatrati kako nas tuče, bilo im je to poput Big Brother showa, a da nisu ništa poduzimali. Mi smo se samo nadali da će netko nazvati policiju. Ljudi okreću glavu, vele da se ne žele zamjeriti susjedima, da to nije njihov problem i da imaju dovoljno svojih problema. Ako se ikada samo na trenu pokušate staviti u situaciju zlostavljanje osobe, ne možete okrenuti oči, vi ste možda njezina jedina nada i vaš jedan jedini poziv može nekome spasiti život - poručuje A. Hampamer. Jedan od središnjih likova u knjizi je starica koja žrtvama zlostavljanja priča priče i tako ih iscjeljuje.
- Ona nije stvarni lik, ali je utjelovila više likova, poput moje bake ili razrednice. Kad sam po ne znam koji put došla plava u školu, posjela me na stolac i rekla da joj velim što se događa. Pokušala sam lagati, kao i uvijek, jer me bilo sram i nisam htjela priznati u kakvim uvjetima živim. Inzistirala je i sve sam ispričala. Briznula sam u plač i rekla "da se barem nikad nisam rodila!" Cijeni život, poručila mi je i te riječi sam zapamtila - otkriva. Kad je upoznala zlostavljanog dječaka i brinula o psiću Ollyju, kojeg je lovac ranio i bacio u kanal, odlučila je ukoričiti knjigu i potaknuti da se o toj temi otvoreno govori. - Tema jest teška, ali živimo u vremenu kad je izuzetno važna - smatra Aleksandra, koja je suvlasnica izdavačke kuće i vodi sklonište za napuštene životinje u Čakovcu. Socijalna radnica Renata Sever kaže da žrtve zlostavljanja često ne dobivaju podršku od rodbine. Zlostavljanoj ženi znaju reći da "ne bi dobila batine da je šutjela", "zar mora imati takvu jezičinu" ili poručuju da si "mora pretrpjeti jer on zarađuje". Neki nasilnici pokušavaju diskreditirati žrtvu.
- Važno je da društvo ima svijest o tome da nasilje postoji i da se pred njime ne okreće glava - kaže R. Sever. Problem je i što nasilnik najčešće ostaje u kući, a žrtve, žene i djeca, moraju otići i potražiti drugi smještaj.
>> Ove godine na istoku Slavonije 451 prekršaj zbog nasilja u obitelji
U redu. Ocuh je ocito bio smece i gad. Tu nema dvojbe. Ali postavljam pitanje; sto je s odgovornoscu majke doticne osobe? Zasto se ne prozove takodjer tu majku, zenu, koja je svojevoljno usla u zajednicu s tim muskarcem i nije reagirala (odselila se, tuzila ga policiji i Sudu za nasilje, rastala se...) s ciljem zastite sigurnosti sebe i svog djeteta? Misli li zaista itko da pojedinca moze zastititi ikoji sustav (pa makar bio i savrsen) ako sam nece zastititi sebe poduzimajuci potrebne korake u svom zivotu? Zrtva nije samo zrtva agresora (u ovom slucaju mislim na majku ove zene, ne na nju osobno jer je bila dijete) nego i zrtva same sebe ako sama ne poduzme ono sto je u njenoj moci kako bi se zastitila. Samosazaljenje i trazenje isprika ne vodi nicemu osim tragediji.