Naslovnica Vijesti Svijet

Potresna reportaža iz najvećeg zatvora na svijetu: Tko je u stanju pucati u lice bolesnog mladića?

Jedino dobro što je Hamas napravio je što nije pustio Al-Qa’idu i ISIL u Gazu
13. siječnja 2019. u 21:44 27 komentara 5900 prikaza
Pogledajte galeriju 1/15

Gotovo da ne postoji čovjek koji nema svoj stav o izraelsko-palestinskom sukobu. Predugo nas kroz život prate slike Svete Zemlje. Iz djetinjstva se još sjećamo Yassera Arafata, intifada, džihada, olimpijaca, komandosa, okupacija, ratova. Ali ovo nije priča o njima. Ovo nije priča o povijesti.

Izraelski napad na Hamasovu televiziju Al Aqsa TV Izraelsko zrakoplovstvo uništilo zgradu Hamasove televizije

Onome tko očekuje jedan klasičan ep o borbi dobra protiv zla, crnih protiv bijelih, mogu odmah skromno preporučiti da je najpametnije odmah se prebaciti na sportske stranice. Ondje je rezultat crno-bijel. Nema dobrih, nema loših. Tek okrugla lopta.

Tko očekuje samo činjenice iz povijesti izraelsko-palestinskog sukoba, odgovor u ovim redovima neće pronaći. Preporučujem stoga rubriku “dogodilo se na današnji dan” ili nešto slično. Onome tko već posjeduje stav o pokvarenim Židovima koji ubijaju nevinu palestinsku djecu ili krvavom džihadistu koji reže glavu jadnom i ucviljenom Židovu, nemam uopće što reći. Predaleko je to odmaklo.

Tko je ikad omirisao barut, iz prvog lica jednine, i pogledao nevinoj žrtvi u oči, bilo kojoj, zna da je istina tamo negdje, daleka i skrivena, duboka. Lakovjerni, kad krenu u potragu za njom, najčešće pronađu samo svoju istinu i tuđu laž. Koja je opet nečija istina. Jer patnju i žrtvu nije moguće mjeriti, pogotovo ne u statističkim tablicama i godišnjim izvješćima. Mali, obični ljudi mirišu smrt, veliki ljudi, njihove vođe, šampanjac. Uvijek bilo i bit će.

Ilustracija Udar Izraelski autobus pogođen raketom ispaljenom iz Gaze, jedna osoba teško ozlijeđena

Željezna vrata do zatvora

Čak i za one koji očekuju da im objasnim geopolitičku urotu velikih sila u kojoj masoni kupuju novcem zemlju i s ozbiljnom namjerom šalju milijune izbjeglica da kao skakavci opustoše Europu, nažalost, objasnio bih, ali o tome ne znam dovoljno. A kao laik, vjerujem samo svojim očima. Tek mislim da i oni koji su zamrsili ovo “vrzino” kolo više ne znaju ni gdje je početak, a kamoli kraj.

Zašto to napominjem? Pa vjerojatno ne postoji sukob u kojem iz udobnosti vlastitog naslonjača nije lakše zauzeti navijački stav i početi sveznajući palamuditi o dobrima i lošima tamo dolje negdje.

Ovo je samo jedna priča koja počinje i završava u sadašnjosti. O ljudima koji pokušavaju živjeti s obje strane zida. Voditi kakav-takav život. Ovo je priča o jednom bačenom kamenu i ispaljenoj raketi zrak – zemlja.

1 / 9
Izraelski vojnik pod punom ratnom spremom izašao je u šetnju sa ženom i djetetom
Izraelski vojnik pod punom ratnom spremom izašao je u šetnju sa ženom i djetetom Večernji na Zapadnoj obali Bivši izraelski snajperist: Da, nož se uvijek nekako nađe pored tijela ustrijeljenog Palestinca...

Aškelon, na samom jugu, jedan je divan izraelski grad. Pitom. Mediteranski. Vjerujte mi – ne bi ga se posramila ni Makarska rivijera. Sve čisto. Uredno. Skupo. Do njega je lako doći vlakom, jednom udobnom i brzom vožnjom iz Tel Aviva, kroz plodna, navodnjavana polja naranči. Možda je malo neobično dijeliti taj prozračni vagon s dvadesetogodišnjacima koji u različitim uniformama tegle različite pušketine. Ali ako se posebno zagledaš, na licu svakoga od njih nećeš pronaći ništa drugo nego maturanta koji, nemušto izbrijan, puši prve cigarete i sa zebnjom očekuje prvo pijanstvo. Još im uniforme mirišu na maminu kuhinju. I te lijepe mlade cure kojima iz ruksaka viri četka za kosu. Ekskurzija. Doduše na malo dulje vrijeme. Ali da nema onih pušketina. Ekskurzija i to je to.

Onda na kraju toga grada jedna velika staklena zgrada. Moderna. Zakrivljena fasada. Granični prijelaz Erez. Toliko vješto organizirano mjesto da bi moglo biti, sasvim sigurno, dio sigurnosno-obavještajnih udžbenika. Nakon tih jednostavnih, detaljnih i brzih postupaka kontrole, na kraju jednog dugog hodnika čekaju željezna vrata. Ona s čeličnim valjkom koja možeš gurnuti samo u jednom smjeru, da bi propustio samo jednu osobu. Jednu po jednu.

Gaza Nakon smrti petorice Palestinci iz Gaze ispalili najmanje deset raketa na Izrael

Ta čelična vrata, hladna, teška, klaustrofobična, prvi su znak da nešto ipak nije u redu. Neki gadan osjećaj dok se provlačiš. Kao hrčak u kavezu. Zrak u pluća, ne vraća ni kilometarski hodnik, natkrivenih rešetaka, do palestinske točke.

I onda kročiš u Pojas Gaze. Neke ozbiljnije kontrole i nema. Izraelska press-iskaznica i Hamasova dozvola za snimanje preveliki su jamci da bi itko zajebavao novinara. Jer PR je bitna stvar, nerijetko bitnija i od transportera i od bolničkih kola. Zato i jesu svi manje-više simpatični. S obje strane zida. Nitko ne udara pečate u putovnicu.

Gaza zorom budi sve ono lijepo što jedan arapski grad može dati strancu. Prepune ulice prodavača voća, miris začina i tople kave, “pevaljka” krešti iz svakog auta, peče se falafel, kebab, ribari vuku mreže na pješčanoj obali. Miriše Mediteran. Opet. Onih očekivanih ruševina, pocrnjelih kostura zgrada, neke ratne sablazni, dima, nema. Tek poneki grafit, tu i tamo, poziva. Pomislim kako bi ovo mogla biti jedna turistička atrakcija, iako su hoteli za sada prazni, osim UN-a, ali imali bi tu turisti što vidjeti. Mogli bi se i odmoriti. Kava oko 40 kuna, kutija cigareta 70, tjestenina u restoranu 100. Većina proizvoda uvezena iz Izraela. Ali osim te visoke cijene, nitko nema problema s hebrejskim brendovima.

Ilustracija Sukob Militanti pogodili kuću u Izraelu, izraelski avioni napali Gazu

I tako to ide. Mislim na život. Gura do petka, negdje popodne. Recimo do 1 i 30. Podnevna molitva u džamijama. Ručak. Gumene čizme. Kabanica. I počinje “Marš otpora”. Iako kiša ne prestaje, granica je do bodljikave žice samo ledina blata i kamenja, a svakom minutom okuplja se sve više i više ljudi. Većinom mladih. Ima i žena. Ratnih invalida. I puno djece. Nose palestinske zastave, na razglas puštaju domoljubne pjesme koje tek prekidaju kolovođe izvikujući svoje već odavno naučene parole. Kaže mi fikser, Nadal, da obučem pancirku i stavim šljem. Mislim u sebi što će mi, ali pada kiša, pa ako ništa, bar zbog toga ideja se čini dobra. I hladno je. Ali nedovoljno hladno da bi se rashladila uzavrela krv koja iz trenutka u trenutak počinje ključati. Stotinjak ljudi se zalijeće na bodljikavu žicu.

S druge strane ograde visoki nasip, promatračnice, bunkeri. Da sam čuo lavež vučjaka, kunem se, kao koncentracijski logor iz Drugog svjetskog rata. Velikom brzinom dođu dva-tri oklopna vozila i magnetofonom nadglasavaju palestinske koračnice. Magnetofon na arapskom ponavlja: “Odmaknite se od ograde, bit ćemo prisiljeni upotrijebiti silu.” Onako, gramatički policijski rečeno, parole koje svaki narod čuje prije ili poslije s nekog transportera. Demokratski, diktatorski ili bratoubilački. Dopru te riječi do naroda. Kad-tad.

1 / 8
Sukob Izraelaca i Palestinaca
Donald Trump izraz potpore Izraelsko-palestinski sukob: Trump prvi puta za rješenje s dvije države

Gledam zaklonjen iza ambulantnih kola, mada mi lokalne kolege sugeriraju da Izraelci neće gađati stranog novinara, kako u prve redove, na žicu, idu mladići, žene, ima i invalida. Vrlo nenasilno pjevaju i mašu palestinskim zastavama. Nigdje nema oznaka Hamasa ili Fataha, ili džihada, nigdje, gledam dalje kao nema ni onih malo ozbiljnijih bradonja od jučer koji su pregledavali vozilo i propustili nas. Nema. Samo civili, ali, onako, civili iz udžbenika.

Masu posebno pali kad se s magnetofona začuje: “Ovo je država Izrael.” Odmah iz pozadine, negdje drugi red partera ove predstave, nekoliko tinejdžera pod maskama Anonymusa počinje praćkama gađati izraelska vozila. Sve češće i češće lete kamenice preko žice. Onda u jednom trenutku magnetofon utihne, i doleti desetak granata sa suzavcem. Počinje krešendo sa specijalnim efektima. Na sve strane dim. Ovi manje odlučni počinju se povlačiti, ovi odlučniji još više se tiskati na ogradu. Kamenje s jedne strane zviždi, a s druge granate onako flopnu. Flop. Flop. Flop. I ležimo na zemlji. Suzavac grize oči. Ne može se disati. I dok se tako pokušavam ponovno dočepati zaklona ambulantnog vozila, u jednom trenutku se začuje... bang. Odnio vrag zajebanciju. Predstava postaje život. Masa počne bježati. Kroz suze gledam kako oni iz prvih redova vuku beživotno tijelo kroz blato.

Nakon što se pušketanje malo primiri, stavljaju u ambulantno vozilo tijelo dvadesetogodišnjeg mladića, pogledam ga u lice. Metak mu je probio obraz. Vidim ima Downov sindrom. Jebem ti život, pitam sebe, tko je u stanju pucati u lice bolesnog mladića? Tko? Je li to neki sadist? Netko obolio od PTSP-a? Neki luđak? Bolesnik? Tko?

Pojas Gaze Nazire se kraj? Izrael tvrdi: 'Zbacivanje Hamasa izglednije je nego ikada'

Znate tko? Osamnaestogodišnjak koji se jednako boji. Mladac na čiji rov padaju kamenice, mladac čija uniforma još miriše na maminu kuhinju. Mladac koji želi samo doma. A ova rulja ga plaši. Mladac koji godinama sluša priče kako treba istrijebiti Židove, kako mu je djed na stočnom vagonu pobjegao iz Austrije. Čiji otac još ima istetoviran broj konclogora na desnoj podlaktici. Mladac kojem su na rodni grad prije nekoliko mjeseci ispaljene rakete. Mladac kojem je mjesto svugdje na svijetu osim u tom hladnom bunkeru. A jedino što ima u tom trenutku, kad ga je napustio razum i obuzeo strah, izlizana je M16 puška koja ubija jednako kao da je i nova. Mladac koji iz zapovjednog mjesta preko radiostanice sluša glas koji mu kaže da puca. Doletio je kamen. Ispaljen je metak. Bang. Za kraj. Za početak.

Je li to opravdanje? Nije. Nema tu ništa opravdavajuće. Niti smije biti. Tko ili što može opravdati uzimanje ljudskog života? Domovina? Ideologija? Religija? Uvjerenje? To se da zaključivati iz topline vlastitog dnevnog boravka, u sjeni punog frižidera i nad grijaćim podovima. Ovdje mokar, blatnjav, slinav od suzavca, samo pokušavam zapaliti cigaretu. Odgovora nemam.

Demonstracije su gotove. Pala je krv. Svi pokisli, promrzli, odlaze. Granica se opet pretvara u beznačajnu blatnu ledinu. Palestinci su došli na bodljikavu žicu po svog šehida (mučenika). Mučenika su i dobili. Ubrzo će i noć. Sutra je i jednima i drugima neradan dan.

Ahed Tamimi Palestinska heroina 'Iz svoje kuće vidim more, ali do njega ne mogu. To je tek zatvor!'

I što sad? Pitam. Sad ništa. Vjerojatno će noćas Hamas granatirati neko od izraelskih naselja uz granicu. A onda. Onda ništa. Vjerojatno će Izraelci iz zraka raketirati položaje s kojih su ispaljene granate. Tako to ovdje ide? Kao po nekoj špranci. Sistem copy/paste. Od prije nekoliko dana, pa unatrag nekoliko desetljeća. Ovisno kakvo oružje Palestinci prokrijumčare preko Egipta ili koliko SAD drži Izraelce na uzdi. Manje-više uvijek isto. Na Zapadu stare stvari, na Istoku ništa novo.

Sutra u 11 počinje pokop. Nova krv prolivena je za Palestinu. Po tko zna koji put. Djetinje lice novog mučenika isprintano je na velikim panoima. Tisuće ljudi tiska se u male ulice i želi dotaknuti tijelo. Maskirani i naoružani pripadnici Fataha održavaju red kojeg nema. Rafali paraju nebo. Želi se osveta. “Bog je velik.” Kažu mi da bi, da je kojim slučajem poginuo pripadnik Hamasa, pokop bio barem pet puta veći. Tenzije do neba. A osveta zagarantirana. Nakon sat-dva, sve molitve ostaju u zraku, a dan završava malim humkom od pijeska, cementnim blokom bez imena i prezimena, umjesto spomenika, i nekoliko musave djece koja se igraju oko groba. Sljedeći petak je novi marš, iz praćke će poletjeti novi kamen, odgovor će biti metak. Zbog metka će se ispaliti granate. Zbog granata će se raketirati. I tako do novog kamena.

Gaza je kao Krk

Pokušavamo razgovarati i s pripadnicima Hamasa. Hamas, prevedeno hrabrost, islamski je pokret otpora koji potpuno samostalno od 2007. godine upravlja Pojasom Gaze. Ne priznaju postojanje Izraela i protive se ikakvim dogovorima i sporazumima. Gotovo je svima jasno da njihovi zahtjevi, poput povratka svih arapskih izbjeglica, i stvaranje arapske države, nisu mogući, i nikada se neće ostvariti. Jedino bitno što se promijenilo u posljednje vrijeme je da Hamasove duge cijevi mogu dobaciti i do Tel Aviva. Prije dva mjeseca dogodio se i presedan – izraelska strana zatražila je primirje.

Benjamin Netanyahu Tijesna pobjeda Izrael usvojio kontroverzni zakon: Hebrejski postaje jedini službeni jezik, arapski degradiran

Većina Palestinaca danas smatra da je Hamasovo vrijeme prošlo i da nasilne metode ne mogu i neće riješiti baš niti jedan problem. Je li to nakon desetljeća sukoba puno? Nije. Malo? Nebitno. Ništa se ne mijenja. Većina umjerenih će reći da jedino dobro što je Hamas napravio posljednjih godina je što nisu dopustili Al-Qa’idi i ISIL-u da svoje korijene puste u Gazi. Bilo je nekih pokušaja, ali su riješeni u sat-dva. Kako? Po kratkom postupku, kako drukčije?

Osim glasnogovornika vojnog krila Hamasa, za razliku od prije, gotovo je nemoguće razgovarati s bitnijim Hamasovim vođama. Izraelci imaju tehnologiju prepoznavanja glasa, što znači da maske na licu više nisu dovoljne. Nakon obrade, kad se “uhvaćeni” glas negdje javi na mobitel, dron s malom raketom doleti za nekoliko minuta i meti spusti bombu na glavu. Tako Izraelci izbjegavaju klasično raketiranje i, zbog velike naseljenosti, brojne civilne žrtve. Gaza je manja od Krka, a populacija je oko dva milijuna ljudi. Nečijom krivnjom Gaza je danas najveći zatvor na svijetu.

SPAR
Alternativa
Šećer i debljina: Kako staviti unos šećera pod kontrolu, a i dalje fino jesti
  • Avatar Tito
    Tito:

    Ma To će rješit doktor Pernar ,podjelit će vitaminC i travu.

  • Startrack:

    Evo Vecernjeg opet sa Iranskom propagandom. Staces dao Iran pare, mora se odradit.

  • Avatar Ironman0105
    Ironman0105:

    Proliberalno lupetanje novinara koji uopce ne poznaje povijest sukoba Izraela I muslimana, te koji ocito nikad nije osjetio rat, biti je u njega pucano.