Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Petar Tomev Mitrikeski odgovara profesorici Mirjani Kasapović

Petar Tomev Mitrikeski djelatnik je Fakulteta filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, vanjski je suradnik Instituta „Ruđer Bošković“ i Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
26. studenoga 2019. u 23:25 55 komentara 14213 prikaza
Petar Tomev Mitrikeski
Foto: Damir Špehar/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/3

Ovaj tekst najprije sam poslao glavnom uredniku Jutarnjeg lista te na e-adresu Globusa sukladno Zakonu o medijima (članak 56.), ali do danas nisam dobio nikakav odgovor. Vjerujem da je moja poruka završila u spamu pa ih odmah ekskulpiram, ali njihov eventualni odgovor nije završio u spamu mojeg mailboxa, provjerio sam.

Daniela Širinić ALATI DEMOKRACIJE Milanovićeva Vlada najotvorenija, ali kada raspravljaju o EU ili o državnoj imovini, sve vlade bježe od javnosti

Pročitah umovanje uvažene kolumnistice, gđe Mirjane Kasapović (Zašto sudionicima amaterskog naklapanja u 'Petom danu' smetaju GONG i politolozi? 27. 10. 2019.), u kojem iznosi svoje viđenje HTV-ove emisije „Peti dan“ te refleksije koje emisija izaziva u javnosti. Njena ideja vodilja tijekom cijelog teksta je sljedeća: „Riječ je uglavnom o amaterskim naklapanjima koja su nerijetko začinjena zaprepašćujućim primjerima neznanja, pa i elementarne neobaviještenosti o onome o čemu se govori.“ A zaključak je kratak i jasan: „A što imaju sudionici 'Petog dana' da bi njihovi stavovi o politici bili javno relevantni?“. Samo kratko objašnjenje: takav retorički upit – koji se, ponavljam, nudi kao učeni zaključak – počiva na sljedećem razmišljanju: „Politika se razlikuje od drugih područja po tome što postoji posebna skupina građana, profesionalni političari, koji su pozvani da javno govore o njoj. Oni ne moraju znati gotovo ništa o političkim institucijama i procesima u zemlji i svijetu, ali je njihovo mišljenje relevantno zato što imaju moć da oblikuju i provode javne politike i vode državu te neposredno utječu na živote svih građana. Moramo ih trpjeti u javnom životu, koliko god ono što govore bilo nestručno, neartikulirano pa i opasno. Oni nemaju znanje, ali imaju moć. Stručnjaci nemaju moć, ali imaju znanje.“ Nakon ovoga slijedi gornja rečenica – zaključak.

Zanimljivo…

Mala digresija. Što se tiče ostale argumentacije u tekstu (obrana GONG-a, zaštita kredibiliteta Fakulteta političkih znanosti te uobičajeni nagovor o neprovođenju lustracije), nemam nekih posebnih prigovora. Štoviše, smatram da se takva argumentacija ne može jednostrano svrstati u potpuno neprihvatljivo umovanje te vjerujem da je treba uzeti u obzir u diskursu općedruštvenog dijaloga. Vratimo se sad na prethodni pasus. Rekoh, dakle, zanimljivo… Ali, čekajte, tu nešto ne štima!?

Prvo, vrlo je neinventivno (to je, naime, jeftini klišej) da zaključak bude uobličen kao retorička (kvazi)dilema. Posebice je problematično kada ga se nudi kao dnevnopolitičko strukovno podcjenjivanje i zemljopisno omalovažavanje. Mala digresija (još jedna): u javnom demokratskom diskursu „podcjenjivanje i omalovažavanje“ svih predznaka i boja je, dakako, dopušteno i tko nema želuca za to, bolje neka ne istupa javno; još preciznije, u javnom diskursu dopuštena su sva etički prihvatljiva sredstva kojima se javni/a umnik/ca – ovisno o osobnom moralu i preferencijama – može služiti kako bi dokazao/la valjanost i argumentiranost svojeg stajališta i/ili čak nametnuo/la svoje tvrdoglave stavove; to ne bi trebalo nikoga strašiti; naime, netko od nas koristit će se grubljim pa čak i prostački rječnikom, a nekome to čast ni u kom slučaju neće dopuštati – svatko po svojem temeljnom odgoju i svjetonazoru.

19.09.2012., Zagreb, - Na HRT - u, odrzano je predstavljanje dokumentarnog filma Libar Miljenka Smoje. Drazen Lalic. Photo: Anto Magzan/PIXSELL prof.dr.sc. Dražen Lalić Dragi Zuppa, zar doista 
misliš da opet treba "začepiti 
nos" i glasati 
"za naše"?

Dotle je, dakle, sve u redu. No, odatle nadalje cijela stvar postaje malčice toksična jer je očito uzrujala javnost (barem jedan njen dio) i ponovno, tko zna koji put, izazvala podjele – ovaj put, eto, na dojdeke i ostale. Naime, prije nego što sam još stigao pročitati kolumnu gđe Kasapović (gđa Lana Bobić prva nam je priopćila vijest), počeli su me nazivati građani krajnje gnjevni na spomenutu kolumnu, pa čim su mi dopustile obveze (danas, 29. listopada 2019.), konačno sam je uspio pročitati. I ostao sam zapanjen. Očekivao sam snažan tekst, tekstčinu štoviše; očekivao sam udarac za udarcem i već sam bio pripremio mekanu podlogu u svojem uredu na koju ću pasti i otpuzati posramljen tražeći najmanju rupu da se zavučem u nju i umrem od stida. Prije toga sam, dakako, čvrsto zaključao vrata kabineta da ne bi moje kolege/ice došli/e naslađivati se i/ili eventualno vapnom zatvorili moje zadnje pribježište kako ne bih ponovno ispuzao van. Štoviše, u jednom sam trenutku htio nazvati urednicu emisije, gđu Gabrijelu Perišić, da je zamolim/pitam da li u sljedećoj emisiji (ako me uopće dalje želi vidjeti u emisiji) mogu nastupiti iz te rupe iznad koje će jasnim slovima prikladno pisati „dotepenec“ ili „dođoš“, ili jedno i drugo za svaki slučaj (službeni hrvatski rječnik nudi „dotepenac“, ali meni je draže „dotepenec“, onako kako to izgovaraju Zagrepčani).

Ništa od toga. Iskreno, najiskrenije govorim, moja jedina reakcija na kolumnu bila je ova: ?!

Ja u toj kolumni ne vidim ništa toliko strašno što se tiče očitog ad hominem napada. Nije me psovala na pasja kola, nije me slala da se vratim odakle sam došao niti mi je prijetila. Vješto je, ovlaš između redaka, natuknula da sam dojdek. Pa što s tim? Ja jesam dojdek, to je mikro-povijesna činjenica poznata dobrom dijelu intelektualne i stručne, a sada i televizijske Hrvatske. Eto, nije čak ni u tome pretjerano inventivna. Inventivno je, međutim, i pohvalno to što je išla gledati moj životopis, u kojem uistinu doslovno stoji da sam u Zagreb došao vlakom. Tada je to bio vrlo dobar i jeftin način za sigurno putovanje u Zagreb (ta imao sam tek 19 godina; couchette s poznatim osobama u njemu bilo je pravo rješenje). Uostalom, evo cijelog pasusa iz mojeg životopisa. Autocitat: „U Zagreb sam došao vlakom u listopadno predvečerje 1989. godine, koje je kriomice nagoviještalo nadolazeće burne političke događaje. Nisam nikoga poznavao, a jezik sam slabo govorio premda sam sve razumio. Igrom slučaja, prvu zagrebačku večer sam proveo na klupici Glavnoga kolodvora. Već slijedećeg dana mi je postalo jasno da ću se ovdje zadržati duže od očekivanog. Tijekom vremena, beli Zagreb grad i dragi ljudi s kojima sam se zbližio neizbježno su trasirali moj životni put…“

Kolinda Grabar-Kitarović POLITIČKA ANALIZA Našoj novoj predsjednici nisu jasni elementarni politički pojmovi

Napisala je, doduše, jednu očitu neistinu – da, naime, loše govorim hrvatski. Ali to je sasvim u redu jer je na mene išla ad hominem, a činjenica je da ja tu i tamo u emisiji promašim pokoji padež (no ne i izvan emisije; svi koji me poznaju osobno, uključivo moji studenti, mogu to potvrditi). Nije lako vagati svaku riječ koja ti tamo, pod onim reflektorima i ispred nekoliko kamera, padne na um prije nego što će izaći iz usta. A ja to činim pa zbog toga i pogriješim (svjestan sam toga jer me taj problemčić stalno tišti i zateže poput žute trake na nadlaktici). Još ako tomu dodamo i činjenicu da makedonski nema padeže, jasno je da hrvatski govorim perfektno. To, uostalom, može potvrditi i ovaj tekst (možda i u njemu ima pokoja pogreška, ali zato postoje lektori/ce), kao i ostala moja pisana riječ koja je javno dostupna.

Što se tiče „slabog izražavanja“, to također ne može biti istina s obzirom na to koliko mi se gledatelja/ica javlja i/ili me zaustavlja na cesti. Ili još bolje, koliko me njih kudi. Nije logično pretpostaviti da me kude zbog izražajne nerazumljivosti. Zaseban je, ali vrlo zanimljiv, fenomen što neki učeni ljudi jednostavno ne mogu razumjeti koncepte drugačije od onih koje su usvojili kroz ideološki diskurs odnosno kroz svjetonazorsku prizmu promatranja.

I sve to, unatoč svemu, i dalje ostaje u domeni javnog diskursa koji je etički prihvatljiv. Ja stvarno nemam nikakvog problema s time. No, je li takav diskurs koristan za društvo? Kada sam gđi Perišić konačno rekao DA, tada sam odmah sebi rekao NE: ne javnom gnjevu, ne osobnim napadima, ne mržnji, ne podjelama u društvu, ne svjetonazorskom zastranjivanju, ne strukovnoj isključivosti, ne profesionalnoj nadmenosti, ne stranačkoj uskogrudnosti (da ne bi netko pogrešno shvatio, nisam član, niti sam ikada bio, ikoje političke stranke, niti pak namjeravam to ikada postati), ne općoj plitkoumnosti, ne lakoumnom trendu, ne tendenciji ka moći, te ne želji za slavom.

Robert Podolnjak Polemika Podolnjak odgovara Kasapović: Tko od nas dvoje zapravo potkopava demokraciju?

Idemo sad na ono očekivano drugo, koje čekate nakon onog prvog iz prethodnih pasusa. Dakle, drugo. Sve što je gđa Kasapović učinila u toj kolumni jest to da je iznijela svoje legitimno mišljenje da o politici (i o svim pitanjima iz politike) mogu govoriti jedino profesionalni politolozi, a da to zvuči doista stručno. Ja bih se s tim načelno složio. Naime, radi se o strukovnoj istini. Logično je da profesionalni/a politolog/inja na stručnoj razini najbolje poznaje politiku (ako se mogu tako izraziti). Što, naravno, ne znači da bi takva osoba bila dobar političar/ka.

No, sada kada smo odali dužan strukovni pijetet profesionalnim politolozima, vrijeme je da promislimo postoji li opća društvena potreba da o politici javno govore i ostali građani, stručnjaci (misli se na stručnjake ostalih struka) ili ne postoji. Je li, dakle, društvu potreban javni govor o politici koji dolazi iz mahom nestručne intelektualne scene? Naime, politika na najširoj razini, tj. na razini društva, a ne samo na razini struke, tiče se svih nas, doslovno svih. Suprotno, politika na stručnoj razini tiče se samo i isključivo stručnjaka, od kojih će neki nekada možda postati i profesionalni političari. Ja sam oduvijek smatrao da je za društvo najbolje da većina političara bude politološke struke ili barem minimalno politološki obrazovano. No to jednostavno nije tako. Zašto nije, ostavljam politolozima da odgovore. Oni bi trebali biti najpozvaniji da promišljaju o tom pitanju premda im znatno mogu pomoći i sociolozi, antropolozi, psiholozi te filozofi.

No, ako mislite da im biolozi uopće ne mogu pomoći, razmislite još jednom. Naime, ljudi žive u populacijama, a sve populacije proizvod su evolucijskog probira. Populacija je jednostavno biološka kategorija. Štoviše, ona je, zbog mehanizama prirodnog odabira, nužno i genetička kategorija (postoji cijela podgrana genetike koja se time bavi: populacijska genetika; ovdje skromno podsjećam da sam ja profesionalni genetičar). Da objasnim: mehanizmi prirodnog odabira mogu funkcionirati samo i jedino zbog toga što živo (misli se na živu tvar, život dakle) posjeduje kemijski stabilnu, ali informacijski promjenjivu matricu – DNA – koja se tijekom evolucijskog vremena (vertikalno, kroz generacije) mijenja proizvodeći horizontalnu bioraznolikost (svi smo mi međusobno različiti, tj. bolje je reći, svatko je od nas jedinstven; ne postoji biološka egalitarnost), na koju ponovno djeluje probir… I tako sve od pojave prve stanice (prije neshvatljivo mnogo vremena) pa do danas i nadalje u biološki nedogled… Poanta je vrlo jednostavna, ljudi su prvenstveno biološka bića, tj. iza svega što je ljudsko stoje geni, kao i iza svega što je životinjsko, biljno, gljivično, bakterijsko i virusno. To, naravno, ne znači da iza ustroja i funkcioniranja ljudskih populacija (i pojedinačnih ljudskih bića) ne stoje i snažni društveni mehanizmi.

19.09.2014., Zagreb -  Konferencija za medije Gradjanske inicijative  U ime obitelji, na temu izjasnjavanje gradjana o pitanju referenduma za izbore zastupnika. Press konferenciji je nazocila i Zeljka Markic, predsjednica udruge. Photo: Robert Anic/PIXSEL analiza mirjane kasapović Autor pitanja za referendum otvoreno potkopava demokraciju i parlament

Ne znam primjećuju li čitatelji/ce da sam činjenicu da su ljudi kao bića biološki entiteti podredio činjenici da su i njihove populacije biološke kategorije, unatoč tomu što ovo drugo proizlazi iz onog prvog, a ne obrnuto. To je zbog toga što sam htio napraviti poveznicu između gena i ljudskog društva, da se izrazim plastično. Stvarno je jednostavno, biološki ljudi (ovo je redundancija; naime, ne postoje nebiološki ljudi) žive u biološkim populacijama (i ovo je redundancija, ali mislim da se razumijemo). Stoga biološki zakoni vrijede ne samo za ljude već i za njihove populacije. Tako, ljudsko ponašanje na razini pojedinca – koje je prije svega, ali ne isključivo, posljedica njegova genetičkog ustroja – oblikuje ljudske populacije, tj. ljudsko društvo. A sad, gle čuda, politika se odvija jedino na razini društva, tj. populacije, bila ona mala kao obitelj ili globalna kao opća svjetska zajednica. Eto, vidite da je vrlo lako te logično i posve prirodno povezati prirodoslovnu biologiju (ovo je isto redundancija, ali služi svrsi) s društvenom politologijom (isto redundancija; već sam postao dosadan).

Nema, dakle, nikakvih razloga da se prirodoslovni diskurs odvaja od društvenog i humanističkog. Sve je to dio općeg učenog diskursa u kojem mogu sudjelovati svi intelektualci/ke koji/e su voljni/e. Dobro, ako je to tako, odakle onda ideja da o politici na društvenoj razini – ne, dakle, samo na stručnoj – mogu govoriti samo profesionalni politolozi?
Nema jasnog odgovora, pa tu opet moramo stati i ponovno učiniti ovo: ?!

Politiku i političke fenomene može (štoviše, treba) komentirati doslovno svatko tko želi jer su oni – po definiciji – sveobuhvatno društveni. Čak i kada mi, javni umnici/e (isprika zbog očite neskromnosti), koji nismo profesionalni politolozi/ginje, niti makar samo diplomirani politolozi (a u emisiji ima i takvih; no i da nema, tko je ikad rekao da je „Peti dan“ stručni skup politologa?), činimo amaterske pogreške u svojim komentarima (što je, vjerujem, mrsko gledati profesionalnim politolozima), čak i tada su naša mišljenja jednostavno relevantna i važna za elitu i društvo jer im – minimalno – govore u kojem je stanju nacija. Na to bi profesionalni politolozi/ginje trebali odgovoriti nadasve smirenošću profesionalaca, a nikako ne ad hominem gnjevom usmjerenim protiv svjetonazorskih neistomišljenika.

I konačno treće. Primijetio sam (bilo mi je zanimljivo pogledati kako je reagirala opća javnost na kolumnu gđe Kasapović) da je komentatori/ce nemilice i žestoko vrijeđaju na osobnoj razini, od komentiranja etimologije njezina prezimena pa sve do osporavanja njezine stručnosti te omalovažavanja njezine struke i kredibiliteta institucije iz koje dolazi. Molim vas, nemojte to činiti! To je posve nepotrebno i neproduktivno. Društvu je prije svega potreban otvoreni dijalog. Primjer njezine toliko sveobuhvatno uskogrudne kolumne i ovaj tekst pokazuju da unatoč svemu još uvijek možemo mirno razgovarati.

S obzirom na ono što sam već rekao o etičkoj prihvatljivosti javnog vrijeđanja, još uvijek ostaje činjenica da takvo ponašanje nije prihvatljivo na moralnoj razini. Naime, ja kao nestručnjak (i neznalica) za društvene i humanističke fenomene te siromašan duhom STEM-ovac, smatram da je etiku i moral najbolje razumjeti ako se promatraju na različitim razinama: etika na društvenoj, moral na osobnoj.

I još samo nešto kratko. Ja sam svoje rekao te se ne namjeravam dalje oglašavati. Što je rečeno, rečeno je, neka je dovoljno. Najmanje želim da se ovo pretvori u trakavicu replika.

So, I say over and out.

EKSKLUZIVNE SNIMKE
VIDEO Braća Mamić žive opušteno u BiH: Evo čime se bave u slobodno vrijeme
TIDAL
Glazba i zabava
Jeste li ikada čuli za TIDAL? Istražili smo sve što morate o njemu znati
  • misho32:

    od kud pravo jednoj Kasapovićki da jednog časnog čovjeka , lojanog građanimna hrvatske države, kiti sa epitetom dojdek. Kad nemaju nikakvih argumenata onda posižu i za kvalifikacijame nad kojima se ta bagra inače zgraža.

  • stefj:

    Moram priznati da se Peti Dan poprilično pokvario izmjenom ekipe. Dvije gospođe koje su došle počele su se služiti izrazima: poznato je, neka istraživanja su pokazala, vidljivo je, pa onda i ostale standardne floskule o fašizmu, neoliberalizmu, otuđenosti društva itd. ... prikaži još! itd... Emisija se tako razvodnjava i postaje čisto naklapanje, cijela njihova izlaganja uglavnom nisu potkrijepljena konkretnim podacima, tj. argumentima, to što je "općepoznato" je njihov osobni stav i subjektivno gledanje, opet imamo sklonost etiketiranju i paušalnim ocjenama... Šteta emisija je bila dobra, nije problem u emisiju dovesti ljevičara ili bilo koga drugog, problem je u ovakvu emisiju dovesti ljude koji ne znaju svoje mišljenje potkrijepiti valjanim argumentom... A takva je i navedena gđa. Kasapović, najbolje ju je ocijenio g. Mitrikeski - uskogrudna i zapravo intelektualno siromašna. Na žalost, takva je i većina eksponiranih s lijeve javne scene...

  • vadis:

    Peti dan je odlicna emisija. Petar je jako dobar clan skupine. Kasapovic je najvjerojatnije zavidna. Gospodja je uskog horizonta.