Bijeli čovjek, crni čovjek – sve je to isto. Desetljećima su nas učili da boja kože nije važna, da je važno ono što je ispod. I, iako su vjerojatno imali najbolju namjeru, govorili su neistinu. Boja kože itekako jest bitna. Narativ da se o tome ne govori promijenili su sami crnci – tako ću ih zvati jer se većina njih oko mene, a riječ je o Britancima (u SAD-u je drugačije) – tako identificira, a nomenklatura je za to jednako važna kao i tema o kojoj se razgovara.
Pitanje rase i rasnih privilegija nikada nije bilo jednostavno, a danas, kad društvima vlada proklamirana ravnopravnost i zabrana diskriminacije, nevidljivim za bijelu većinu ostaje cijeli potopljeni ledeni brijeg tamnoputog identiteta. Mit je da o rasi treba šutjeti. Naprotiv, upravo crnci govore da treba razgovarati. Šutnja i neosjetljivost na boju kože ne samo da ne pomažu već odmažu i dalje marginaliziraju one drugačije puti jer time zatiru važan dio identiteta. Iz crnačkih krugova krenula je i analiza i propitkivanje međurasnog posvajanja, koje je većinom u jednom smjeru: bijele obitelji posvajaju djecu druge rase. Namjere posvojitelja su jasne i nedvosmislene, ali što s djecom?
Otvori KEKS Pay
"Namjere posvojitelja su jasne i nedvosmislene"? U velikom broju slučajeva nisu, zato i postoje rigorozne procedure. Onaj koji ih zaobilazi, kao i onaj koji takve opravdava, itekako ignorira najbolji interes djeteta u koji se svi kunu. Zanimljiva tema koja se na kraju svodi na želju dobronamjernih da se svima prizna jednako dostojanstvo jer je razlike nemoguće, a i suludo, ignorirati. Problem je što se utemeljenost takvog pristupa pronalazi u kršćanskoj antropologiji koja svakog čovjeka smatra Božjim djetetom, a suvremeni mainstream se ne može nadiviti Nietzscheovom uskliku da je toj djeci otac mrtav. To pak uvjerenje ohrabruje raznu ubermenschovsku zvjerad da se iživljavaju nad tom djecom i tu crni nisu posebno ugroženi kao ni bijeli zaštićeni..