Imam samo jednu jedinu fotografiju svog pradida Petra. Nitko ne zna gdje je i kada nastala, ali ja nekako zamišljam da je to bilo negdje u Imotskom. Iza njega na slici se nalazi predivan kameni zid i mislim da je pradid bio u svojim tridesetima. Mudri Petar udario je taj jedan ''prahistorijski selfie'', prodornim pogledom gledajući lentu aparata, kao da je htio da se sav taj cirkus što prije završi.
Prema onome što znam od svog dida i tate, Petar se nikada više nije slikao. Mislio je da mu ne treba, jer treba li stvarno čovjeku više od jedne fotografije, i to pravom trenutku, u naponu njegove snage, da ga prikaže onakvog kakvog bi htio da ga se sjećaju sljedeće generacije. Petar je s ovoga svijeta otišao 1957. Proživio je život stoički i doživio duboku starost. Negdje u isto vrijeme, dok je pradid primao svoj posljednji sakrament, u dalekoj Kaliforniji svoje prve riječi učio je Steve Jobs.
ANDRIJA ŠIMIĆ
Moj pradid, AI i ja
Katkad mi padne na pamet pomisao kako će to izgledati jednoga dana kad odemo s ovoga svijeta. Naši potomci imat će na tisuće naših fotografija sačuvanih na nekom Cloudu. Hoće li, pregledavajući tu hrpu smeća, shvatiti tko smo uistinu bili kao što sam ja shvatio iz jedne pradidove fotografije?
Još nema komentara
Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Otvori KEKS Pay
