Gospić je s pravom uzdrmao povjerenje građana u sustav gospodarenja otpadom. Deseci tisuća tona nezakonito odloženog otpada nisu smjeli završiti ondje gdje su završili, a država mora odgovoriti na pitanje kako je takav slučaj uopće bio moguć. No, problem nastaje kada se opravdani oprez prema nezakonitom postupanju pretvori u opće nepovjerenje prema svemu što ima veze s otpadom. Tada cementara koja ima sve potrebne dozvole postaje "ekološka prijetnja", legalna termička oporaba počinje se nazivati katastrofom, a za svaki novi objekt gotovo se automatski pretpostavlja da će ugroziti okoliš. Upravo na taj opasan zaokret upozorava prof. Tomislav Lukić, stručnjak za zaštitu okoliša i predsjednik Međunarodne akademije održivog razvoja.
Prema njegovu mišljenju, Gospić je promijenio početnu poziciju gotovo svake javne rasprave o otpadu. Građani danas više ne prihvaćaju uvjeravanja institucija zdravo za gotovo i traže konkretne podatke, analize i mogućnost neovisne provjere. To je, smatra, dobro. No loše je kada se nepovjerenje počne primjenjivati i ondje gdje za njega nema činjeničnog uporišta. – Gospić je opravdano srušio povjerenje jer je pokazao kako nezakoniti tokovi otpada mogu godinama rasti izvan stvarne kontrole. Zato građanima nitko nema pravo prigovarati što više ne prihvaćaju općenite izjave da je sve sigurno. Ali ni stručnjaci, političari i mediji nemaju pravo svaku sumnju pretvarati u dokazanu opasnost. Između umanjivanja i dramatiziranja postoji jedini odgovoran prostor: objava podataka i njihovo stručno tumačenje – kaže Lukić.
Upravo se, smatra, dogodilo suprotno. Teške kvalifikacije počele su se koristiti prije nego što su javnosti predočeni svi relevantni podaci, pa se stvorila atmosfera u kojoj se gotovo svaki projekt povezan s obradom otpada promatra kroz prizmu Gospića. Jedan od primjera Lukić vidi u reakcijama na termičku oporabu otpada u cementarama. Riječ je o postupku koji je zakonski dopušten i koji se koristi u nizu europskih zemalja. No nakon gospićkog slučaja, upozorava, i takve su aktivnosti počele izazivati prosvjede i optužbe kao da je riječ o nezakonitom odlaganju. – Ljudi dolaze pred cementare i govore kako je to nelegalno iako sve te cementare imaju apsolutno sve dozvole da termički oporabljuju i taj otpad. Ljudi se bacaju po cesti, ne dopuštaju promet kamiona, rade incidente, a radi se o legalnim postupcima – kaže Lukić.
Prema njegovim riječima, cementare su među mjestima gdje se otpad može termički oporabljivati pod vrlo visokim temperaturama. Mineralni dio otpada pritom se ugrađuje u cementni klinker, dok se ostali sastojci tijekom procesa pretvaraju u plinovite produkte. Lukić navodi da se u Europi tako termički oporabi oko deset milijuna tona otpada. Zbog toga smatra posebno problematičnim kada se u Hrvatskoj postupke koji su dio standardne europske prakse prikazuje kao nešto nezakonito ili samo po sebi opasno. Kao primjer loše komunikacije navodi i slučaj otpada iz Gospića koji je trebao biti upućen u cementare u Koromačnom i Našicama.
– Umjesto da je rečeno da je otpad iz Gospića prošao sve analize, što je točno jer su te analize objavljene na stranicama Fonda za zaštitu okoliša, i kao takav ulazi u strukturu svih ostalih vrsta otpada koje se inače termički oporabljuju u cementarama, javnosti je predstavljeno da se otpad vozi iz Gospića u cementare. To je apsolutno pogrešno, totalno loša strategija komunikacije – tvrdi Lukić.
Ako građani najprije čuju da se "otpad iz Gospića" odvozi u cementaru, a tek poslije dobiju informacije o analizama i svojstvima tog otpada, nije teško razumjeti zašto će dio javnosti zaključiti da se opasni otpad samo premješta s jednog mjesta na drugo. No upravo tu, upozorava Lukić, treba razlikovati nezakonito odlaganje od zakonite obrade otpada. To nisu iste stvari i ne bi ih trebalo stavljati u isti koš. Najveći problem nastaje kada se zbog jednog stvarnog slučaja počne sumnjati u cijeli sustav. Brzina kojom se u javnosti pojavljuju izrazi poput "ekološke katastrofe" i "ekocida", smatra Lukić, pokazuje koliko je Gospić promijenio način na koji se o okolišnim pitanjima govori. Takve riječi imaju veliku težinu. Ako se počnu koristiti za svaki sporni projekt, svaki prosvjed ili svaku nedoumicu, upozorenje gubi svoju težinu.
Lukić pritom ne tvrdi da je Gospić bezazlen slučaj. Naprotiv, kaže da se nije smio dogoditi. – Gospić se inače nije smio dogoditi u Hrvatskoj, taj otpad nikako nije smio završiti u Gospiću. Zagađen je dio vode u podzemlju, to je definitivno okolišni zločin, ali to nema nikakve veze s alarmantnim ocjenama da je to ekološka katastrofa. Ovo je preraslo u žestoku političku kampanju. Generalno gledano, sam taj slučaj puno je manje rizičan i opasan od mnogih drugih u Hrvatskoj – kaže. Umjesto da se rasprava vodi oko količina, sastava otpada, rezultata mjerenja, načina obrade i stvarnih utjecaja na okoliš, u javnom prostoru često dominiraju najteže moguće kvalifikacije, smatra Lukić. Posljedica je paradoksalna. Slučaj koji je trebao povećati kontrolu nad otpadom i natjerati institucije na veću transparentnost istodobno je doveo do toga da se i legalni dio sustava počeo promatrati s nepovjerenjem.
– Najviše je nastradao sustav upravljanja otpadom RH, zato što su i oni pošteni ljudi koji rade čestito svoj posao nastradali u tome, jer su i oni postali dio tog nepovjerenja – smatra Lukić.
Građanske inicijative pritom ne smatra problemom samim po sebi. Naprotiv, svako nezakonito odlaganje otpada opravdan je razlog za reakciju građana. Problem nastaje, kaže, kada se takva reakcija pretvori u automatsko odbacivanje svega što ima veze s obradom otpada, neovisno o tome ispunjava li konkretni projekt zakonske i okolišne uvjete. Hrvatska, upozorava, nema luksuz odbijati sve objekte za gospodarenje otpadom. Otpad će i dalje nastajati, a njegovu obradu nije moguće riješiti prosvjedima protiv svakog novog postrojenja.
Otvori KEKS Pay
