Koliko neustavnih odluka treba donijeti ministar, bio on i tvrdokorni Željko Jovanović, da bi mu savjest počela mučiti pitanja kao svakoga tko više puta padne na ispitu? Sprdanje na ministrov račun poprima već karikaturalne razmjere, ali nema nade da će se i on upitati ima li minimum povjerenja da vodi tako važan resor. Ne povjerenja šefa Vlade, čije su pogreške izborno obećanje koje se najuspješnije realizira, već povjerenja učenika, nastavnika, roditelja, znanstvenika i ostale javnosti koja ozbiljno shvaća odluke Ustavnog suda. Treba li nas zbog tog političkog slalomaša, koji je na već pet, šest utrka promašio vrata, proklizao se ili pao, izjedati sumnja uz svaki njegov budući potez. Jedino se mazohisti mogu voziti u zrakoplovu čiji je pilot u dvije godine napravio toliko pogrešaka. No posljedice su lošeg vođenja obrazovanja i znanosti puno teže, ali ih složena društvena kauzalnost prikriva.
Kako bi se proveo učenik ili student koji bi nakon takvih ispitnih poraza i dalje prgavo tupio po svome neznanju. Šampion kršenja Ustava popuje medijima da njegove odluke o upisima u srednje škole nisu srušene premda se dogodilo još gore pa su se ustavni suci morali domišljati kako da se obračunaju s tom anarhijom i shvaćanjem uloge ministra u državi vladavine prava. Odluke mu već po običaju nisu imale ni temeljna obilježja propisa, koja su morala imati, a što je u Jovanovićevu manipulativnom tumačenju “preporuke” Ustavnog suda perfidno prešućeno.
Kakvu poruku o znanju, poštenju, istini i moralnim vrijednostima time ministar šalje djeci, osobito onoj o čijim interesima, kako je upozoren, nije vodio računa?
Ispada da je demokracija sustav u kojem uporni i neznanje mogu nametnuti kao pozitivan kriterij čak i na tako odgovornoj poziciji. U demokraciji je ignoriranje prava štetno za svakog građanina, ali, svjedočimo, ne i za ministra koji svoje bezakonje pravda usta punih “izvrsnosti u školi i znanosti”. Za ministarsku “izvrsnost” u ovoj vladi jedino je bitna podrška premijera pa se tada četiri godine može svađati sa svim i svakim, širiti kulturu netolerancije i podcjenjivati značenje demokratskih procedura.
Netolerancija je u korijenu svih Jovanovićevih loših odluka. Unatoč upozorenjima, neustavno je uveo seksualni odgoj, do zadrtosti ne poštujući različita uvjerenja, pa ni nakon što je s najviše instancije upozoren na “značajan nedostatak demokratskog pluralističkog pristupa”. Pametnome dosta, a Jovanoviću povod da uzvrati argumentom uvreda izvučenih iz neisušene močvare. Vrhunac političkog cinizma je da se kao simbol svođenja društva na dva svjetonazorska pola i personifikacija ministarskog bezakonja prometnuo u promotora građanskog odgoja, zagovornika tolerancije i demokratskih standarda. Baš on, suprotnost svemu tome! Umjesto da se ispriča djeci, roditeljima i ravnateljima koje je svojom isključivošću obespravio i poreznim obveznicima koji će to platiti, Jovanović se čudi posljedicama koje su (i) njegovi neodgovorni postupci ostavili na djeci. Ministre, osobito se vi ne trebate čuditi što djeca imaju, doduše nakaradne, ali s obzirom na okolnosti, logične stavove o demokraciji. Dajte konačno učinite nešto korisno za njihovu budućnost. Održite im kratku lekciju iz građanskog odgoja, jedinu koju vi s pokrićem možete držati – o odgovornosti ministra. Napišite tu rečenicu, i ne zaboravite staviti napomenu – “neopozivo”.
>> Hrvatska treba premijera, a ne Don Quijotea
>> Bez dodatnih bodova za upise u srednje škole ostali i sportaši i muzičari
jedina doba odluka koju jovanović može napisati je ostavka!