Naslovnica Vijesti Hrvatska

Legenda o Crnoj ruži: Povjesničar istražio niz tajanstvenih samoubojstava krajem 80-ih

Povjesničar 
Ivica Miškulin istražio je niz tajanstvenih samoubojstava 
u Hrvatskoj krajem 80-ih.
20. siječnja 2019. u 12:56 24 komentara 20715 prikaza
Festival darkerske kulture u Leipzigu
Foto: SEBASTIAN WILLNOW/DPA/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/4

Potkraj vrlo hladne zime prije trideset i jednu godinu, tj. tijekom veljače i ožujka 1988., javni prostor komunističke Hrvatske sasvim je iznenada postao, u doslovnom smislu riječi, zapljusnut tekstovima o samoubojstvima. Posvuda se pisalo, a ubrzo i počelo govoriti o, kako je navedeno u jednom izvještaju tajne političke policije, „skupinama mladih, uglavnom polaznika završnih razreda osnovnih te polaznika srednjih škola u Zagrebu i okolini, starosne dobi od 14 do 25 godina, pripadnika dark-pokreta (darkeri), te o navodnoj učestaloj pojavi samoubojstava (ili pokušaja) medju pojedinim skupinama“.

sotona Oklahoma city Sotonisti pored spomenika Deset zapovijedi žele postaviti spomenik đavlu

Kako će se kasnije vidjeti, neodređenost (iza koje se zapravo krila nesigurnost) načelnika zagrebačkog centra Službe državne sigurnosti, nije bila nimalo slučajna. Njegovi operativci, podjednako službenici i suradnici (tj. informatori), već su do kraja ožujka iste godine uspjeli prikupiti pravo more informacija o svemu, ali one im nisu dopustile donošenje preciznijeg zaključka od onog navedenog u drugoj rečenici ovog teksta. Pisanje medija usmjerilo ih je u smjeru darkera, od kojih su neki doista počinili samoubojstvo, ali došli su i do drugih saznanja.

S druge strane, bujajuće pisanje o postojanju navodne samoubilačke sekte darkera naziva Crna ruža, koja se, opet navodno, krila iza, i ponovo navodnog, niza samoubojstava mladih, unijela je opipljiv nemir, pa čak i histeriju, u društvo. Nedavno mi je jedan prijatelj ispričao da je u isto vrijeme, boraveći na roditeljskom sastanku u jednoj zagrebačkoj školi umjesto zauzetih roditelja u slučaju svog maloljetnog brata i obučen „u crno“, morao izdržati sat pravog mučenja: svi okupljeni neprestano su ga probadali pogledima u kojima se moglo podjednako prepoznati strah, mržnju i čuđenje.

„Vidi darkera“, pomislili su svi, dok su barem neki otišli korak dalje te sebi u bradu šapnuli: „Sigurno ima veze sa strašnom Crnom ružom.“ Iz emigracije su, pak, hrvatski nacionalisti pozivali i darkere i navodnu Crnu ružu na otrežnjenje. „Vi umirete nizašto“, napisano je u posebnom letku upućenom „pripadnicima društva Dark (sic!) u Hrvatskoj“, „i iza vas, ako tako nastavite, neće ostati nikakvog traga ni spomena.“ Sljedeće rečenice imaju namjenu unošenja barem djelića svjetla u legendu o Crnoj ruži koja traje i danas.

crna ruža crna ruža Je li svaki bijeg ujedno spas ili samo početak novog ispaštanja?

Početke priče, koja će od početka pisanja o darkerima ubrzo prerasti u općeprihvaćeni stav o navodno nesumnjivom postojanju „zagrebačkog kluba mladih samoubojica“ povezanih s darkom, treba tražiti u dva trenutka. Naime, u drugoj polovini 1980-ih, posebno u Zagrebu, ojačao je supkulturni pokret darkera. Radilo se o mladim ljudima koji su voljeli slušati pesimistično-melankoličnu glazbu na Zapadu poznatu kao gothic.

No, ono što ih je činilo posebno prepoznatljivim bio je njihov izgled, od isključivo crne odjeće preko osebujnih frizura pa do bljedila lica. Prema jednom novinskom zapisu, neke od ključnih karakteristika tipične vanjštine darkera bile su: „debeli sloj crne šminke, crno nafarbane oči, mrtvački blijedo lice, nezainteresirani pogled“ i, ponekad, „križ okrenut naopako“. Pojava sve većeg broja mladih ljudi osebujna izgleda te osebujna glazbenog ukusa razumljivo je privukla pažnju medija.

Ali, ekscentričnost darkera većina novinarskih pera počela je, umjesto konzumacijom prava na individualni izbor (pa ma koliko poseban bio), tj. nekom vrstom „egzotičnog egzibicionizma“ ili, za tinejdžere i starije adolescente karakterističnog prosvjeda ostvarenog u nekom vidu vanjske ekspresije, tumačiti izrazom krajnjeg egzistencijalnog pesimizma. „Za njih“, napisala je novinarka Đurđica Klancir u zagrebačkom OKU, „dovoljno breme predstavlja paklena osuda individualne bačenosti u svijet koji je, izgleda, najbolje što prije napustiti.“ Darkerima je, kako je proizlazilo iz niza sličnih tekstova, jednostavno bilo dosta života pa je (možda) smrt bila izlaz iz besperspektivne stvarnosti. Upravo primjeri mladih ljudi obučenih u crno kojima je navodno smrt bila privlačnija od života, dominirali su prvim medijskim prikazima darkera.

crna ruža 'Supruga iz pakla' 'Crna Ruža' ubojici nudila 500 eura, a sada tvrdi: Namjestili su mi

Kao i niz drugih životnih stilova, tako i dark u svoje redove zna privući emocionalno uzdrmane pojedince, neshvaćene školarce ili zanemarene tinejdžere. Neki od njih počinili su samoubojstvo. Jedno se dogodilo u Dugom Selu 31. siječnja 1988. Tada se jedna maloljetnica (djevojčica u petnaestoj godini života i koja se može svrstati u neku od darkerskih podskupina) ustrijelila iz pištolja. Prave motive njezina čina vjerojatno nikad nećemo doznati i o njima je moguće samo nagađati. Prema onome što se može iščitati iz dostupnih izvora, u prvom redu policijskih izvještaja, život je odlučila završiti iz „osobnih, obiteljskih ili drugih objašnjivih razloga“.

Karakteristično službeno objašnjenje, naravno, nije moglo zadovoljiti nesretne roditelje, uvjerene da iza tragedije stoji konkretniji poticatelj. „Nju su“, izjavili su tjedniku MI, „zaveli“. Dok se njih treba razumjeti, dotle opravdanja za novinare sarajevskog tabloida As nema. U njihovoj reportaži, objavljenoj 13. ožujka 1988., spomenuta je organizacija Crna ruža, navodno sekta koju su činili mahom darkeri i, najvažnije, navodno posebno sklona ritualnim samoubojstvima motiviranim mistično-okultnim razlozima.

'11.07..2013.Zagreb-Borna Bebek, profesor na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i pustolov. Photo: Boris Scitar/Vecernji list' borna bebek 'Kako sam s Malnarom krenuo u potragu za izgubljenim gradom'

Željko Malnar | Autor : Davor Višnjić/PIXSELL Foto: Davor Višnjić/PIXSELL Premda nije izrijekom spomenuto, tekst je upućivao na Crnu ružu kao glavnog uzročnika samoubojstva maloljetnice iz Dugog Sela. Pored toga, poznati osobenjak i avanturist Željko Malnar naveden je kao neformalni šef Crne ruže, a čiji su se članovi okupljali u tamošnjem kafiću Garuda. Njegovo se ime od ovog trenutka počelo neodvojivo vezivati za Crnu ružu te se on, gotovo do kraja života i premda nikada nisu izneseni ni dokazi ni indicije koje bi upućivale na njegove veze s Crnom ružom, morao ograđivati od takvih optužbi. Ali, već do kraja ožujka 1988., a to je drugi ključni trenutak za razumijevanje legende o sekti samoubojica naziva Crna ruža, uspostavljena je percepcija njezina nesumnjivog postojanja. O njoj se posvuda govorilo, kao da je Crna ruža bila neporeciva činjenica, pa je uslijedila razumljiva panika ustrašenih roditelja. Jedna se majka zagrebačke srednjoškolke javila lokalnoj radiostanici i navela da je njezina kći pod klupom našla „cedulju s porukom Crna ruža je jedini spas“. Još je važnije primijetiti da je uspostavljena i druga, mnogo opasnija, percepcija prema kojoj pripadnost darkerima nužno vodi u samoubojstvo.

Misteriozni ljudi - tko su zelena djeca, svjedokinja Kennedyjeva ubojstva…

“Ne želimo se ubiti”

Spomenuta je majka, nakon što je progovorila o opasnoj cedulji, dodala sljedeće riječi: „Čula je također da su škole već upozorene na fenomen samoubojstava među mladima koji se nazivaju darkerima“. Glasovi koji su upućivali na nesuvislost tvrdnji o postojanju „darkerske filozofije smrti“, poput jedne darkerice zatečene na zagrebačkom Strossmayerovu trgu koja je novinaru tjednika MI izjavila „Da, mi smo darkeri. Ali uopće se ne namjeravamo ubiti i nemamo veze sa Crnom ružom“, utonuli su u more sveopće histerije.

Činjenice da istrage obične te tajne političke policije nisu pronašle dokaze o postojanju Crne ruže te da se onda nije moglo govoriti o njezinoj odgovornosti za samoubojstvo maloljetnice iz Dugog Sela istovremeno nisu značile kako se u Zagrebu (a možda i drugdje) nisu dogodila samoubojstva mladih, od kojih su neki pripadali darkerskoj supkulturi. Dana 19. lipnja 1986., ili otprilike godinu i pol prije tragičnog događaja u Dugom Selu, u Zagrebu je samoubojstvo bacanjem s jedanaestog kata stambene zgrade počinila jedna maloljetnica. U ovom slučaju, kako dostupna dokumentacija pokazuje, utjecaj sekte usmjerene k okultnom ili, preciznije, filozofiji smrti, spiritualizmu i sotonizmu, moguće je detektirati. Djevojka se nakon upisa u drugi razred srednje škole počela kretati u društvu koje bismo uvjetno mogli nazvati darkerskim (premda ima elemenata i za pripadnost punk supkulturi), pa je ubrzo i sama postala članom skupine. Tada se „počinje oblačiti u crnu odjeću, napadno se šminkati te je neobično ošišala kosu do iznad uha“. Skupina je, poput drugih darkera ili punkera, redovito odlazila u tada popularne zagrebačke klubove Lapidarij i Jabuka, ali je, za razliku od njih, ubrzo potpala pod utjecaj okultizma, spiritualizma i sotonizma. Dva najutjecajnija člana skupine bili su mladići nadimaka Pop, navodno „jedan od najmračnijih medju darkerima i (koji) uživa veliki autoritet i svi ga se boje“, te Luci (što je bila, naravno, skraćenica od „Lucifer“), i navodno osoba s kojom se nesretna djevojka voljela družiti.

depresija Psihijatrica upozorava: Depresija je u porastu, ne sramite se potražiti pomoć

Nema sumnje da je skupina održavala seanse u kojima su se prizivali duhovi ili sotona. Skupina „od 20-ak mladih osoba“ na dan djevojčina pogreba na groblju pokušala je održati jednu seansu, ali ju je rodbina pokojnice spriječila. Tjedan dana kasnije uspjeli su otići korak dalje, tj. u večernjim satima doći do groba, ali sada ih je spriječila policija. Neki su, među njima i Pop, privedeni na informativni razgovor. Kod njega, očito predvodnika skupine, pronađene su „dvije kosti ljudskog porijekla, jedan metalni malteški križ, nekoliko svijeća, kao i primjerak časopisa Erotika“. Prema iskazu koji je potom dao policiji, navedena oprema Popu je trebala zbog rituala prizivanja duha pokojnice (uz vjerojatnu pomoć samog Sotone). Izjavio je „da su mu navedeni predmeti (relikvije) bili potrebni kod jednog religijskog (sic!) obreda prilikom kojeg se prizivaju duhovi, kod kojeg su mu potrebne ljudske kosti za koje je tvrdio da ih je pronašao na groblju Mirogoj, na kojem se odlažu ostatci pokopanih prilikom čišćenja starih grobnica, kao i metalni malteški križ. U vezi posjedovanja časopisa Erotika, izjavio je da mu je potrebna kod obavljanja obredne molitve (tzv. seksualni ritual, kojeg prakticiraju poklonici satanističkog kulta“. Navodno su ritual prizivanja htjeli obaviti da bi saznali razloge zbog kojih je djevojka izvršila samoubojstvo.

Nesumnjivo je da je destruktivni utjecaj samozvanih „vođa, gurua ili odabranika“ poput Popa ili Lucija postojao. U jednom stanu u Zagrebu tako su se održavale „razne seanse i predavanja (sic!) iz oblasti magije, okultizma i sličnih područja“. Vodila ih je jedna žena, prema opisu jedne razočarane bivše sljedbenice „vrlo zla osoba, koja oko sebe okuplja mlade osobe te ih upropaštava“. Seanse prizivanja Sotone održavali su i drugi. Primjerice, u još jednom stanu u Zagrebu (u Visokoj ulici), a na drugim mjestima u gradu održavao ih je sam Pop. On je navodno bio opsjednut „filozofijom smrti“, vodio je druge pripadnike skupine „na groblja“ i stalno pričao „o životu poslije smrti“.

Mistilčne seanse

Prema svemu sudeći, zbog potpune opčinjenosti mišlju antičkog filozofa Hegesije, čiji je nadimak bio „Navoditelj na smrt“, i za kojeg je poznato da su njegovi istupi u Aleksandriji zbog pojave masovnog samoubojstva slušatelja bili zabranjivani, a na koju su nakalemljene ostale pojavnosti tipične za sotonizam. U redovima skupine kolao je letak u kojem je na prikladan način (u smislu nekritičkog povezivanja stvarnih događaja) integrirana Hegesijina filozofija smrti kao „puta u slobodu“, bosansko bogumilstvo i sam Nečastivi. Tako je u letku do kojeg je uspjela doći tajna politička policija, stajalo: „Ja Hegesija, propovjednik smrti, posljednji bogumil na Balkanu (sic!), prvosveštenik Sotonine crkve…“.

Opasnost ne jenjava Djevojčica dobila poziv za igru 'Plavoga kita'

Izravnu vezu između samoubojstva maloljetnice iz Zagreba i Popove skupine, u smislu naređenja ili prisile da neka osoba počini suicid, nije (barem na temelju dostupne dokumentacije) moguće uspostaviti. Prema nikad potvrđenim informacijama, koje su neimenovani darkeri iznijeli urednici jedne zagrebačke radiopostaje, pri održavanju seansi vođa je „po nekim magijskim-ritualnim osnovama“ određivao datume „izvršenja samoubojstava predskazanih osoba“. Policija je, pak, došla do podatka prema kojem se u Zagrebu „priredjuju odredjene mistične seanse koje predvodi šef grupe, te koji u ekstazi okreće križ prema osobi koja je prozvana da u narednom periodu izvrši samoubojstvo“. Takve tvrdnje mogu se susresti i danas, ali temelje se na iskazima pojedinaca i nisu praćeni dokazima koji bi ih nesumnjivo potvrđivali. U nedostatku konkretnijih potvrda, izgledno je pretpostaviti da se na tim seansama poigravalo (možda i nagovaralo) s idejom samoubojstva (kao uvoda u „novi život“ ili svojevrsne žrtve „boljoj budućnosti“ ili nekom „tamnom božanstvu”), kao i da je naglašavanje besmislenosti postojećeg te veličanje uzvišenosti novog života potaknulo kod nekih suicidalne misli. Ključno je ovdje, dakle, uočiti da su samozvani „propovjednici uništenja“ ili osobe koje su nesumnjivo bili poklonici raznovrsnih hibrida sotonizma, što je uključivalo njegovanje „filozofije smrti“, spiritističke seanse prizivanja duhova ili vraga, posjete grobovima osoba koje su izvršile samoubojstvo i sl., destruktivno utjecale na neke skupine mladih, od kojih su, pak, neki (premda u različitim oblicima) pripadali supkulturi darkera. Prema iskazu jedne od pripadnica skupine, utjecaj „propovjednika smrti“ snažno je poticao njezinu depresiju ili besperspektivnost. Česta druženja s njima činila su da postane sve više podložna „njegovom govoru i razmišljanju“, a „kod čega su ju doista obuzimala razmišljanja o suicidu“. Izloženost govoru i doktrini krajnjeg pesimizma te egzistencijalnog bezizlazja, te još začinjenog morbidnim kontekstom sotonističke ikonografije, crnih misa, prizivanja duhova i mračnjaštva svake vrste, potom se, poput kakvog parazita, nalijepila na postojeću krizu nekih tinejdžera i starijih adolescenata. Infiltracija „kulta smrti“ kao „puta u slobodu“ učinila je njihove postojeće probleme u školi, u romantičnim vezama, s roditeljima i okolinom općenito, navodno nerješivima. Zbog čega su neki počinili samoubojstvo.

Fra Bonaventura Duda posljednji ispraćaj 'Otac Bonaventura je svojim životom zadužio mnoge'

Ali, jednako je važno uočiti da se neizravna veza između pripadnosti supkulturi darkera i samoubojstava mladih u Zagrebu u razdoblju 1985. – 1987. može utvrditi u dva slučaja. Osim navedenog slučaja iz lipnja 1986., još se jedan mladić, pripadnik darkera, ubio godinu i četiri mjeseca kasnije, tj. u listopadu 1987. Ista skupina, predvođena Popom, koja je pokušala „prizvati duh“ djevojke koja je počinila samoubojstvo bacanjem s visine, pojavila se i na njegovom sprovodu. Dva navedena samoubojstva čine manje od 1% ukupnog broja samoubojstava (21) tinejdžera i starijih adolescenata na području Zagreba u navedenom razdoblju. Stoga je moguće utvrditi da je jedna skupina, čiji je vođa (ili vođe) bio opsjednut „filozofijom smrti“, sotonizmom i smrću kao novim životom, u svojim redovima okupljala i nepoznati broj mlađih ljudi, pripadnika darkerske supkulture. Kod nekih je njegov utjecaj očito aktivirao ili potaknuo (vjerojatno) postojeće suicidalne namjere.

Vrijeme je za povratak crnoj ruži (ne „Crnoj ruži“!). Sasvim prikladno, skupine i pojedinci koji su propagirali „filozofiju smrti“ 1980-ih u Hrvatskoj odabrali su za identifikacijski znak crnu ružu, jer – ali, samo unutar konteksta vrlo osebujnog shvaćanja – simbolizira smrt ili oproštaj od života. Primjerice, prema podatku do kojeg je došao informator tajne političke policije kodnog imena Lenon, sam Luci je po Zagrebu „širio priču kako će izvršiti samoubojstvo kad navrši 25 godina i da će na njegovom grobu biti 25 crnih ruža“. Zapravo, ovaj prekrasni cvijet zove se Halfeti ruža te uspijeva samo u jednom dijelu današnje Turske. Zbog posebnog sastava tla u proljeće dobije izraženu tamnocrvenu boju, da bi u ljeto potamnjela, do te mjere da se čini gotovo crnom. Kako bi se privukla pažnja turista, ruža se u pravilu predstavlja crnom. Za domaće stanovništvo crna ruža također simbolizira smrt, nestanak i loše vijesti. Ali je i simbol strasti, mističnog te nadanja.

naslovnica danas u večernjem Alarmantni podaci prve studije o suicidu hrvatskih ratnika

Nečastivi među nama

Bonaventura Duda | Autor : Robert Anić/PIXSELL Foto: Robert Anić/PIXSELL Zaista, ako je vjerovati dokumentima vremena, moglo se učiniti da je sam „onaj čije ime se ne smije spominjati“ došao u Zagreb i Hrvatsku krajem 1980-ih. Dobrodušni katolički erudit fra Bonaventura Duda tako je uzbuđeno govorio svima koji su htjeli čuti da je u Zagrebu „djavo. Mnogo je samoubojstava u posljednje vrijeme. Ljudi crno nose, križeve drže naopako, čudno je sve.“ Upravo u vrijeme najintenzivnijeg medijskog tematiziranja navodno masovnih samoubojstava darkera povezanih sa strašnom Crnom ružom na televiziji je „prvi put“ vidio prikazivanje „vražje mise“. Sve ga zbunjivalo i teško je pronalazio dobro objašnjenje. Na kraju je zaključio da „postoji prostor u koji kršćanstvo ne prodire i to je pogrešno“. Dok su u katoličkim krugovima ocjenjivali da postoje skupine mladih ljudi koji su ostavljeni sami sebi te pretpostavljali da je vjerojatno riječ o terminalnoj krizi ateističkog marksizma, dotle režim nije bio sposoban otići dalje od već uobičajenih tvrdnji prema kojima „društveno-političke“ te „omladinske“ organizacije nisu bile dovoljno aktivne, odnosno „budne“, pa nije preostalo drugo doli pojačati „rad s mladima“. Oni kojih se sve najviše ticalo, u prvom redu pripadnici darkerske supkulture, ponajviše su htjeli da ih se ostavi na miru, tj. da mediji o njima prestanu pisati senzacionalistički, a društvo ih tretirati kao nedovoljno zrele. Drugi su im davali podršku. U Slavonskom Brodu cijeli je jedan razred srednje škole na nastavu došao „obučen u crno“. Pustili su ih kućama, tj. dobili su „besplatni dan“!

depresija ilustracija za više od 10.000 Ekonomska kriza u Europi i Sjevernoj Americi dovela do porasta broja samoubojstava

Tako je slučaj misterioznih samoubojstava, gotovo istom brzinom kojom se pojavio, naglo i nestao iz fokusa javnosti. Možda je još čudnije što je u njima tada (a i kasnije) izostala ozbiljnija analiza svega. U njezinu središtu morala bi se nalaziti ocjena prema kojoj se u jugoslavenskom i hrvatskom društvu 1980-ih pojavila opasna grupa „gurua, vođa, crnih svećenika ili šefova“ koji su očito znali kod nekih mladih ljudi potaknuti suicidalne namjere ili ih, pak, aktivirati. Koliko su u tome uspjeli vješto igrajući na kartu činjenice da su neki od njih bili pripadnici darkerske supkulture, s njima svojstvenom identifikacijom sa stilom koji (možda) više od drugih potiče depresiju te misli o ništavilu, ostaje još uvijek otvoreno. Ali, to zapravo nije najvažnije. Naime, nikada se ne smije smetnuti s uma da je samoubojstvo, dakle čin svjesnog i namjernog oduzimanja vlastitog života, istovremeno i individualni čin. Osim toga, samoubojstva se uglavnom ne čine iznenada, tj. bez najave, a ako mlade osobe govore ili na neki drugi način daju do znanja da razmišljaju o tome, onda se ih se ne bi smjelo uzeti olako, tj. kao besmislena snatrenja smušene omladine. Naprotiv, takve znakove trebalo bi prepoznati jer se, barem kad su mladi u pitanju, u većini slučajeva manifestiraju dulje vrijeme. Jer, kao što događaji o kojima se govori u ovom tekstu svjedoče, postoji opasnost da ih prepozna ili zlorabi netko drugi.

Nemoguća emisija Duh Malnarove emisije i dalje je prisutan, ali humor je drugačiji

Završit ću ovaj tekst na neuobičajen način. Jedim pitanjem. U tjedniku OKO, u broju od 10. ožujka 1988., novinari Boris Perić i Tamara Strigo, u tekstu kojim su u biti otvorili temu darkerske supkulture u Zagrebu i njihova „egzistencijalnog vakuuma“, napisali su sljedeću rečenicu: „Jedino čemu se vrijedi nadati je da se netko ne sjeti iskorištavati njihovu krizu za svoje mračne ciljeve.“ Jesu li njome zapravo skrili puno više negoli su znali? Ili su, pak, htjeli poslati upozorenje? Ako ikada dobijem detaljan odgovor, spreman sam napisati novi tekst. 

Video: Kamera snimila zastrašujući trenutak: Pogledajte što je palo na auto ove žene

INA
Mnogo više od benzinske postaje
Umorni od dugačke vožnje i željni osvježenja? INA je u svojim maloprodajnim mjestima pripremila rješenje

A1 izdvaja za Vas

  • info_punkt:

    "U vezi posjedovanja časopisa Erotika, izjavio je da mu je potrebna kod obavljanja obredne molitve (tzv. seksualni ritual, kojeg prakticiraju poklonici satanističkog kulta“... - ja bih rekao da mu je "Erotika" bila potrebna za sasvim jedan drugi ritual, ali ne bih sad o tome...

  • Avatar Apsalar
    Apsalar:

    Ali ovaj dio teksta je zanimljiv: -"Izloženost govoru i doktrini krajnjeg pesimizma te egzistencijalnog bezizlazja, te još začinjenog.. itd.." - E ovaj dio me jako podsjeća na ono što mediji danas u Hrvatskoj rade u svezi s iseljavanjem iz Hrvatske.

  • altruist:

    Pa pricalo se da je vodje sekte sad pok Zeljac Malnar. Sve su to gluposti. Adolescenti su buntovnici, a na kraju vecina izraste u ok ljude. Sjecam se sebe...