Zvuči banalno: u budućnosti će velike njemačke firme u mesnoj industriji morati zapošljavati ljude koji kolju i tranširaju životinje u njihovim tvornicama. Ali ova banalnost je u stvari veliki napredak. Zakon o zaštiti na radu, koji je sada usvojen, zabranjuje korištenje vanjskog osoblja u glavnoj djelatnosti velikih tvornica za preradu mesa. To bi trebalo okončati loše uvjete koji su pogodovali masovnom izbijanju epidemije korone u velikim klaonicama kakvo je zabilježeno početkom ljeta.
U osnovi je to sve sramotno, budući da je već odavno poznato pod kakvim lošim uvjetima ti radnici, uglavnom iz istočne Europe, rade i stanuju. No, tek kada su zaraze koronom u klaonicama postale opasnost za ljude u susjedstvu, razvila se politička volja za poboljšanjem uvjeta za strane radnike, piše DW.
Klaonice pritom nisu nikakav usamljen slučaj. Jednaka je situacija na gradilištima, poljima šparoga i jagoda, ljudima koji njeguju starije osobe u privatnim kućanstvima ili u velikim logističkim centrima. I ovdje radnici iz istočne Europe rade s manje zaštite i pod lošijim uvjetima od svojih njemačkih kolega.
Otkako se EU proširio na istok, razlika u plaćama između Istoka i Zapada čini da Poljaci, Mađari, Rumunji i Bugari dolaze raditi u Njemačku. Nekoliko mjeseci ovdje, pa nekoliko mjeseci kod kuće – na djelu je vrtuljak „mobilnih radnika", kako se nazivaju radnici iz drugih zemalja EU-a, koji se ne preseljavaju trajno u Njemačku.
Od tada je uspostavljen čitav sustav koji ljude dovodi na rad u Njemačku, a da oni pritom ne uživaju ista prava kao lokalni zaposlenici.
Čitave industrije i različite sfere svakodnevnog života sada ovise o tim ljudima. Kad su u proljeće zbog pandemije granice u Europi bile zatvorene poljoprivrednici u Njemačkoj su se žalili na nedostatak radnika na njihovim poljima. Politika je brzo reagirala: samo za berbu šparoga je na temelju izvanrednih mjera dovezeno avionima oko 80.000 Rumunja.
A za približno 300.000 njemačkih starijih osoba se u njihovim kućama danonoćno brinu uglavnom žene iz istočne Europe, iako njihovi ugovori o radu dopuštaju samo 40-satni tjedan. Bez ovih njegovateljica, briga o starijima u Njemačkoj bi vjerojatno kolabirala.
Svi su ti radnici suočeni s istim problemom: njemačke ih tvrtke i poslodavci gotovo nikad ne zapošljavaju izravno, jer tako smanjuju i troškove i odgovornost. Stoga najviše profitiraju posrednici koji koriste rupe u zakonima o slobodnom kretanju radnika unutar EU-a. Tu radnici nemaju veliku mogućnost utjecaja.
Često posrednicima plaćaju toliko visoke naknade da de facto zarađuju ispod razine minimalne plaće. Neplaćeni prekovremeni sati su tu pravilo. Ljude se često smješta u prepune kontejnere, a njegovateljice ne smiju zatvoriti vrata svoje sobe kako bi cijelu noć bile na raspolaganju. A ponekad ljudi tek na odredištu otkriju da ih posredničke agencije nisu ni osigurale, piše DW.
Bez obzira na industrijsku granu, jedna se rečenica posebno često čuje od strane mobilnih radnika: nikad ne bi ni pomislili da će takvi uvjeti vladati u Njemačkoj. Vlasti su posvuda dugo ignorirale ovu situaciju. Znanstvenici čak govore o "sudioništvu" politike – problemi se vide, ali ih se prihvaća dok god sve funkcionira. A u zemljama porijekla političari su sretni zbog pada broja nezaposlenih i novca koji mobilni radnici donose kući.
Veću efikasnost pokazuje pravosuđe: u jednom postupku je jedna bugarska njegovateljica dobila barem minimalnu plaću za danonoćno dežurstvo koje se od nje tražilo. Sutkinja je bilo zaprepaštena da nije već odavno podneseno puno više takvih tužbi.
Ali ljudi koji u Njemačku dođu samo na nekoliko mjeseci ovdje nikoga ne poznaju i ne govore jezik, trpe nepodnošljive uvjete dok se ne vrate kući. Rijetko se organiziraju u borbu za bolje uvjete. Zbog toga su sada potrebni daljnji koraci specifični za ovu vrstu rada. Tako bi primjerice trebalo u građevini zabraniti zapošljavanje preko eksternih podfirmi, takozvani outsourcing, ili bi trebalo regulirati maksimalno radno vrijeme u njezi starijih osoba.
Načelno, mobilni radnici bi trebali biti puno bolje informirani o svojim pravima. A na razini EU-a je potreban registar u kojem se bilježi stvarno stanje, kako bi se na vrijeme moglo provjeriti jesu li ljudi socijalno osigurani.
U mesnoj industriji je pandemija korone dovela do raspada dosadašnjeg sustava i pokrenula trajne promjene. Nadamo se da neće biti potrebna neka nova pandemija da bi se ojačala prava radnika iz istočnih zemalja EU-a i u drugim industrijskim granama.
Sinoć je bilo na televiziji kako jug Europe iskorištava afrikance u staklenicima, sada ovi sa Istočnom Europom. Lako tako biti prvi u svijetu.