O ubojstvu članova obitelji Zec, koje se dogodilo 7. prosinca 1991. godine u Zagrebu, napisani su brojni tekstovi te je sve što se događalo toga dana u zagrebačkom naselju Trešnjevka poznato. Toga dana supružnike Mihajla i Mariju Zec te njihovu 12-godišnju kćerku Aleksandru Zec pobili su pripadnici pričuvnog sastava hrvatske policije. U kući obitelji Zec bili su u to vrijeme i drugo dvoje djece obitelji Zec, sin Dušan i kćerka Gordana.
Redakcija BBC na srpskom jeziku o ovome zločinu uspjela je razgovarati s Gordanom Zec, koja je u vrijeme kada su joj ubijeni roditelji i sestra imala 10 godina, a koja rijetko daje izjave za medije. Ona je BBC-oj novinarki Nataši Anđelković prisjetila se što se dogodilo toga dana. Prisjetila se kako su toga 7. prosinca imali obiteljsku večeru na kojoj se očekivani gosti nisu pojavili. Prema njenim riječima netko je malo poslije 23 sata pozvonio, a kako je bila budna čula je što se događa u prizemlju kuće.
VEZANI ČLANCI
-Bila sam budna i osluškivala sam, čula sam galamu. Onda sam ustala, stala na vrata i tad sam posljednji put vidjela Aleksandru gdje stoji na vratima svoje sobe, pogledala me i samo strčala niz stepenice. Otac je ustao iz kreveta, jer su dvojica ili trojica uniformiranih došli da ga vode – prisjeća se Gordana. Kaže kako je sišla na dio između katova gdje je čučala i gledala što se događa u prizemlju. Prema njenim riječima ljudi koji su došli su se s njenim ocem naguravali poslije čega je on odjenuo džemper dok je majka Marija plakala.
-Tu su ga izveli, bos je bio. Ocu su vikali da izlazi napolje i da je „Srbin i četnik", a majka je krenula za njim, ali su je vratili u kuću – rekla je Gordana koja je tada strčala niz stepenice.
Sjeća se kako je tada zagrlila majku da ne ide koja ju je odgurnula i rekla da će doći brzo. Napulju je pucano u njenog oca. Sjeća se i kako je iz kuće izašla u pidžami i bosa te gledala kako uniformirani ljudi odlaze s bijelim kombijem ali da tada nije znala da su u njemu i njena majka Marija i sestra Aleksandra.
-Ja sam dotrčala do tijela oca i nisam stala, samo sam prošla, uplašila sam se mnogo krvi i krenula sam u kuću kod susjeda. Znam da mi je djeda Božo, tako smo ga zvali, otvorio i da sam mu rekla da su mi ubili tatu, a da je Dušan i dalje u kući i on je odmah pošao po njega – rekla je Gordana. On se ubrzo vratio s malenim Dušanom te se kod njega sačekali policiju i hitnu pomoć. Ujutro kada se probudila po njih je došla njihova strina s kojom su u nekoliko kuća išli kako bi pronašli Aleksandru jer je bila sigurna kako je i ona tu negdje.
VEZANI ČLANCI
-Čovjek, kako je stariji, misli da će biti lakše, a ono je, čini mi se teže – rekla je za BBC Gordana.
Govorila je i o danima prije toga ubojstva rekavši kako su joj roditelji bili zabrinuti, da su dobivali prijetnje kako bi napustili grad kao i da im je kuća nekoliko puta opljačkana. Sjeća se i kako je bilo telefonskih poziva i spuštanja slušalice, kombija ispred kuće ali i majke i oca koliko su bili zabrinuti. Sredinom 1992. godine Gordan i Dušan su preselili u Banja Luku gdje su živjeli s bakom na selu dok se rat sve više zahuktavao. Za baku kaže kako im je bila i otac i majka, i tetka i strina. Kasnije su kuću u Zagrebu zamijenili za kuću u Banja Luci gdje je nastavila živjeti i gdje je završila i ekonomski fakultet. S poznanicima iz Zagreba nema kontakta. Kasnije je uslijedio i sudski spor, gdje ih je zastupao Ante Nobilo, kao i pravno rješenje od približno 200.000 eura koji su im isplaćeni od strane Vlade RH kao donacija za školovanje. Tim povodom, u zgradi Vlade Hrvatske brata i nju primila je tadašnja zamjenica premijera Jadranka Kosor. Prisjećajući se toga kaže kako je na nju puno veći dojam ostavilo to što im je to bio prvi odlazak u Zagreb poslije zločina kao i da su od granice imali osiguranje. Kaže kako tek posljednjih godina po nekada ode u Zagreb ali da ne posjećuje mjesta koja bi bila emotivna za nju. Na Sljemenu, na planinarskoj stazi, postavljeno je spomen obilježje u spomen na ubijene članove obitelji Zec. U Poljaničkoj ulici u Zagrebu i dalje je nekadašnja kuća obitelji Zec, koja sada ima druge vlasnike, a kako kaže na kući je i dalje poštanski sandučić kojega je postavio njen otac.
Rekla je i kako ne voli da se prisjeća i govori o tome događaju kao i da preskače tekstove o ubojstvu njenih roditelja i sestre. Gordan Bosanac, glasnogovornik Možemo, rekao je za BBC na srpskom jeziku kako je spomen obilježje na Sljemenu samo početak kao i da je u proceduri i inicijativa za imenovanje ulice ili trga kao i da postoji ideja i da se neko dječje igralište ili park nazove po Aleksandri Zec.
Gospon Branko, prosli tjedan ste bili u Novom Sadu i radili anketu o hrvatskom ratnim zrakoplovstvu. Ovaj tjedan reportaža iz Banja Luke, gdje slijedeća destinacija? Da bu bili vjerodostojni, trebali bi objaviti i traume druge djece ciji su roditelji stradali u okupatorskom ratu Srbije na RH. Evo pregledao sam arhivu i dragi G.Branko nenadjoh nista, ali nikad nije kasno krenite i imate sto pistai slijedecih deset godina. I da zanemarite nacionalnost zrtve jer to bi vas novinarska profesija trebala obvezivati.