Je li danas u Hrvatskoj prikladno govoriti o nacionalnome ponosu? Ili, koliko je danas još važno gajiti zdrav osjećaj nacionalne pripadnosti, njegovati domoljublje i uopće biti odan Hrvat? Ta bi se pitanja morala postaviti jer nas sve uvjerava da se na tome planu događa nešto, u najmanju ruku, nimalo bezazleno. Znanstvenici nas, naime, upozoravaju da je, prema međunarodnim standardima, nacionalni ponos u Hrvata znatno opao. Dok je 1998. godine nacionalni ponos Hrvata, u svjetskim razmjerima, našu zemlju svrstavao na odlično deseto mjesto, pa smo tada bili ispred svih tranzicijskih zemalja, samo četiri godine poslije taj je ponos pao za punih osam mjesta pa smo 2002. godine bili na osamnaestome mjestu te su ispred nas došle i neke tranzicijske zemlje poput Slovenije.
Sukladno tendencijama te neumoljive krivulje, nije teško zaključiti kako je vjerojatno i daljnjih nekoliko godina, uključujući i ovu, nacionalni ponos u nas padao. Među nacionalno najponosnijima su redovito Irci, zatim Amerikanci i Nijemci, što se tiče Zapada, a na Dalekom istoku svakako Japanci. Očito da stanje u gospodarstvu ima važnu ulogu i u gajenju nacionalnog ponosa. Osim gospodarstva, među kriterijima kojima se vrednuje nacionalni ponos, među ostalim, jest i odnos prema povijesti, kulturi, sportu, vojsci ili političkim strankama. Ako je u Hrvatskoj došlo do tako značajnoga opadanja nacionalnog ponosa, bit će da je i gospodarsko stanje tome pridonijelo. Čini se da silaznoj krivulji, osim kriminala u gospodarstvu i posebice pretvorbi, te političara i nedosljedne politike, značajno pridonosi i dobar dio medija.
Mediji nimalo nisu bezazleni kada šire defetizam i pesimizam, kada sustavno prešućuju pozitivnosti, kada inzistiraju na skandalima vezanim uz institucije koje tradicionalno najviše pridonose nacionalnome ponosu. Neki od njih, naravno, imaju svoju računicu. No, ipak smijemo biti optimisti. Posebice posljednjih mjeseci. Najprije je teniska reprezentacija izborila finale Davis cupa, zatim je bilo više pojedinačnih sportskih uspjeha što je kulminiralo plasmanom nogometne reprezentacije na SP u Njemačkoj, a u međuvremenu su počeli i pregovori naše zemlje s EU. Ne treba odbaciti ni postignuća u cestogradnji ili turizmu. Sve bi to moglo znatno utjecati i na stanje nacionalnoga ponosa. Nije on, naravno, neka izrazita evanđeoska kategorija, ali se i uz njega vežu evanđeoske vrijednosti. Buditi optimizam umjesto pesimizma generira novu energiju, daje polet i stvara pozitivno ozračje za napredak cijeloga društva. A to je, htjeli mi to ili ne, ipak evanđeoska vrijednost. Evanđelje je uvijek radije na strani optimizma. Nije da ne vidi zlo ili da ga ne želi prokazati, ali ne gradi na njemu. Između kukolja i žita opredjeljuje se za žito. Optimizma nam, očito, treba. U svakom pogledu.
