Gotovo da nema dana, a da novine i televizija ne objave da se netko od
branitelja ubio ili dramatično upozorio da će to učiniti. Iz mjeseca u
mjesec, a u posljednje vrijeme gotovo iz dana u dan, svjedoci smo sve
burnijih i tragičnijih ljudskih sudbina, jada, nemoći i očaja
pojedinaca i njihovih obitelji. Koliko su braniteljske drame učestale,
uskoro bi novinske vijesti mogle glasiti: Danas se nijedan branitelj
nije ubio! Do tada, do takve još nevidljive i utopijske budućnosti,
vjerojatno ćemo i dalje biti svjedocima braniteljskih "života bez
budućnosti".
Kada se išlo u rat, sigurno je malo tko i pomišljao da će zapravo jedna
od najtežih braniteljskih bitaka biti bitka nakon rata. U toj poratnoj,
mirnodopskoj i apsurdnoj bici život je izgubilo već tisuću i šesto
(bivših) ratnika. Za njih rat nije završio formalnim krajem, potpisom
agresorske kapitulacije. Rat je njima postao trajno stanje. On se s
fronte, s bunkera i čuka preselio u glave, postao trajno stanje i
trajni "nemir duše". Mnogim su ratnicima rane zacijeljele, ali mnogima
su ostale neuklonjive "modrice na duši".
Osobito su trajno ostali obilježeni osjetljivi i u poraću
nesnalažljivi. Ljudima se dogodilo da su otišli u rat, a kada su se iz
njega vratili, nekadašnjeg posla više nije bilo. Ostvarenjem slogana
"tvornice tajkunima", za radnike-ratnike više nije bilo posla. To je
izazvalo ozlojeđenost, frustracije, traume. Kao što ih je pobuđivao i
svaki dolazak kući "s prve crte", iz vlažnih bunkera i ledenih
zemunica, i svaki pogled u kafić prepun bezbrižnih šminkera. Dok su oni
ratovali, prvi su se bogatili, a drugi provodili.
Ako je netko otišao ratovati iz domoljublja, iz čistih motiva, a slušao
što o ratu govore oni s prve crte šanka i vidio što su učinili oni koji
su u zgrtačkoj žudnji prešli svaku crtu, ogorčenje je moglo samo rasti.
Pa i kod bivših vojnika kojima je odlazak u rat bio zapravo spas. Jer
nisu vojnicima postajali samo dragovoljci, patrioti, profesionalni
ratnici, pustolovi i idealisti. Bilo je tu i puno sirotinje kojoj je
vojnička plaća bila ne samo najredovitija, nego često i prva i najveća
u životu. Vojska je bila i pribježište za sirotinju.
Vojska je državi služila i za socijalnu politiku; da na neko vrijeme
zbrine nezaposlene, ostale bez posla, njihove obitelji. Vrativši se iz
rata i suočivši se s nespokojnom realnošću, mnoštvu je ratnika stres
(opet) postao svakodnevicom. Ratnu neizvjesnost i psihozu zamijenila je
tjeskoba i praznina, a često i činovnička arogancija i državna
ignorancija. A da s državom nešto ne štima, moglo se osvjedočiti i
nakon najnovijeg bodovanja ratnih godina. Ako tajnica nekog
zapovjednika ima više bodova od gardista, ako u popisu branitelja nema
pukovnika Hrvatske vojske, ako pravno nije reguliran čak ni status
njezina vrhovnika, onda bi se država trebala početi liječiti od PTSP-a!
Što je pak činiti "malome čovjeku" koji ima PTSP? On nakon spoznaja o
tome može jedino još više "prolupati".
Često ni mirovine ni stanovi nisu bili dovoljni da ispune braniteljsku
poslijeratnu prazninu. I država je u zabludi ako misli da će samo tako
smanjiti njihovu psihotičnost. Jer, mogu se njima dati najveći stanovi
i penzije, a da to ništa ne riješi, da se autodestrukcija nastavi.
Njihov život mora imati neki smisao i cilj pa da im bude vrijedan
življenja. Čak ni najveće mirovine ne mogu imati terapeutski učinak kao
što bi imao neki smisleni posao. Možda je to najzornije kod branitelja
zemljoradnika. Postotak samoubojstava među njima sigurno je najniži jer
blizina zemlje, prirodni ritam, kao da donose smirenje, kao da je
iscjeliteljski blagotvoran "blagoslov zemlje". Bez smisla, sve je
besmisleno. Bez njega oboljeli će branitelji i dalje biti žalosne i
potresne novinske vijesti.
BIJEDA POLITIKE
