U nakladi Večernjeg lista nedavno je izišla knjiga “Ante Klarić – endemska pojava hrvatske politike” (dostupna u svim boljim knjižarama po cijeni od 129 kuna), koja sadrži izabrane tekstove 64 novinara iz tiskanih i elektroničkih medija, a odnosi se na javni politički rad i djelovanje Ante Klarića u razdoblju od 1990. do 2005. godine. Knjiga autora Frane Piplovića donosi i službene dokumente Hrvatskog sabora nastale u doba dok je Klarić u dva uzastopna mandata (od 1990. do 1996.) obavljao dužnost saborskog zastupnika te pučkog pravobranitelja (od 1996. do 2004. godine).
Gospodine Klarić, podnaslov knjige naziva vas zaštitnikom siromašnih, zaboravljenih i protjeranih. Osjećate li se doista tako?
Da. Nažalost, to je bilo vrijeme koje je dovelo u pitanje dostojanstvo čovjeka, ustavne vrijednosti, pravni sustav, zaštitu ljudskih prava, vrijeme u kojem je trebalo sačuvati one koji su bili protjerani, prognani i istjerani. Bilo je to vrijeme u kojem je ovim prostorima jahala mržnja. Trebalo je stati u obranu ljudskih i ustavnih vrijednosti, nasljeđa civilizacije, svjetskih i europskih konvencija o zaštiti ljudskih prava. Hrvatski Ustav postavio je nove temelje zaštite svih ljudskih vrijednosti, ali te temelje trebalo je obraniti i sačuvati u tom vremenu.
Bili ste prvi čovjek hrvatskog sustava i vladajuće stranke koji je glasno progovorio o bezakonju na opustjelim dijelovima Hrvatske. Nazivali su vas Robinom Hoodom i Don Quijoteom hrvatske politike?
Kao pučki pravobranitelj obišao sam sve hrvatske prostore. Moj ustavni zadatak i ljudska obveza bio je da se na prostorima od posebne skrbi suočim sa životom i statusom tih ljudi. Tamo nije bio organiziran život u skladu s onim zasadima koje smo postavili u Ustavu, a posebno u pogledu zaštite građana. Vladalo je bezakonje, nerad i kadrovska politika koja je bila deficitarna u smislu sposobnosti i odgovornosti. S pozicije predstavnika i opunomoćenika Sabora ukazivao sam hrvatskoj javnosti kakve društvene, organizacijske i kadrovske korekcije treba obaviti da bi se taj prostor pacificirao i humanizirao.
U doba vašeg političkog djelovanja Hrvatska je prolazila kroz jedno od najtežih razdoblja u svojoj suvremenoj povijesti. Kako je bilo obnašati dužnost pučkog pravobranitelja, saborskog zastupnika i predsjednika saborskog Odbora za zakonodavstvo u to vrijeme?
Bilo je vrlo teško, često sam se sukobljavao s nekim rješenjima koja nisu bila ustavna i nisu branila pravni sustav i hrvatskog čovjeka. Suočavao sam se i s načinom kako se teritorijalno ustrojila hrvatska država. Jer, ustrojavanje je krenulo tako da su iz mnogih sela i naselja dolazili ljudi i govorili postojećoj političkoj vlasti da neće dati glas ako im ne daju općinu ili grad. Ja sam se zalagao za očuvanje ustroja iz socijalističke Hrvatske, u kojoj u organizacijskom smislu nije bilo sve tako loše. Međutim, populus je zazirao od svega što je bilo u spomen na nasljeđe. Tako smo dobili teritorijalni ustroj koji danas visi o vratu hrvatskih ljudi. Vrlo je skup, ali ga zbog straha od gubitka izbora nijedna politička stranka ne želi mijenjati.
Je li Hrvatska dobro odgovorila izazovima tog vremena?
Nema savršenog odgovora u kriznim vremenima, u kaosu kada se trebate fizički braniti od agresije. Trebalo je ekscesna stanja tog vremena usmjeriti tako da ne stradaju ljudi, da se sačuva program ostvarenja države i demokracije, da se dosljedno primijene ustavne vrijednosti snagom reda, zakona i odgovornosti. To je zahtijevalo vrlo velik napor.
Ove godine navršava se 30 godina neovisnosti Republike Hrvatske. Koliko je Hrvatska u tih 30 godina napredovala u političkom smislu?
Ipak se nešto kreće, ali politička kultura i etika još su uvijek problematične. Parlamentarna demokracija pretpostavlja utakmicu parlamentarnih stranaka, utakmicu ideja i programa, a ne rat svih protiv svih. Mi još nemamo tu razinu političke kulture. Taj proces je u začetku, pomaci su vrlo teški. Nadam se da će biološka reprodukcija hrvatskih građana donijeti daleko veće i pozitivnije rezultate od naših starih generacija, koje su još u mnogim stvarima ostale mentalno u starome sustavu. Stvara se mentalitet zaslužnih i privilegiranih, čime repriziramo prošla vremena.
Hrvatska danas nije u ratu, ali je suočena s brojnim drugim izazovima. Kako se s njima nosi? Kako biste ocijenili rad svojih kolega saborskih zastupnika ili pak pučke pravobraniteljice?
Institucija pučkog pravobranitelja danas se pokušava koristiti samo kao ustavni dekor. Zazire se od toga da bi ta funkcija zapravo trebala biti korekcija i savjest postojećoj vlasti u obrani hrvatskih ljudi protiv nasilja državne administracije. Činjenica da se u Saboru već dvije godine ne raspravlja o izvješću pučke pravobraniteljice čiji je mandat završio predstavlja sramotu za obraz hrvatske politike. I za sam Sabor, jer pučki pravobranitelj je ustavna institucija koja u ime Sabora treba braniti ustavne vrijednosti. Međutim, Sabor o tome ne raspravlja jer se bliže izbori pa nevolje koje živimo treba sakriti od politike.
Slažete li se s ocjenom iznesenom u knjizi da je među mnoštvom osoba koje je u hrvatskom javnom životu iznjedrila društvena i politička scena zapravo najviše onih zbog kojih među građanima prevladava mišljenje da se bavljenje politikom danas u Hrvatskoj pretvorilo u manipulaciju, zloupotrebu, stranački ili rodijački klijentelizam te isključivo služenje vlastitom dobru?
Nažalost, politička vlast državu je uvijek uzimala za sebe. Ona nije obnašala funkciju za građane koji su je birali. Tog dodvoravanja, ljigavosti i poriva za uzimanjem i vladanjem bojao sam se više nego rata. Stari sustav prenio je svoje najgore mane u sustav vladanja u hrvatskoj državi. Mi danas na leđima građana imamo teret glomazne administracije. Danas svi žele biti članovi gradskih i općinskih vijeća, Sabora, gradonačelnici, zamjenici... Stotine tisuća ljudi imaju poriv da žive od vlastitog naroda, ne pitajući se pri tom jesu li moralni i sposobni da rade ono što se od njih očekuje. To je demokratska varijanta jednoumlja.
Nasuprot toj, najbrojnijoj skupini, vas autor knjige svrstava među osobe čiji je doprinos humanom licu Hrvatske velik i neprocjenjiv, ali koje su morale biti uklonjene jer su predstavljale opasnost onima koji su Hrvatsku htjeli podrediti sebi, svojim ciljevima i potrebama?
Ta konstatacija ima temelja u samoj činjenici da nijedna vlast za mojih osam godina mandata pučkog pravobranitelja nije bila zadovoljna zbog istina i činjenica koje sam iznosio. Naime, tim istinama i činjenicama bile su ugrožene njihove političke pozicije. Vlast koja ne priznaje opoziciju kao sastavni dio parlamentarne demokracije i ustavnog poretka, koja odbija svaku mogućnost da iz bilo kojeg dijela opozicije prihvati nešto što je razumno i korisno, nije zrela. To nije prava demokracija. Mi smo u četvrtom razredu osnovne škole demokracije.
Poštuju li se danas u Hrvatskoj ljudska prava? Je li u tom smislu učinjen iskorak u odnosu na devedesete?
Političarima su puna usta ljudskih prava. Što predstavlja ljudska prava? Pravo protiv diskriminacije, protiv vjerske i nacionalne isključivosti, pravo da su svi ljudi jednaki pred zakonom, pravo na dostojanstven materijalni i duhovni život, pravo na časne izbore s rezultatom časnih ljudi, zbog kojih će i politika biti časna. Eh, mi smo još daleko od tih vrijednosti.
Čitajući priložene dokumente u knjizi, čitatelj će zaključiti da je Ante Klarić prije 20 ili 30 godina predvidio većinu nevolja s kojima se kao društvo i država suočavamo i danas?
U temeljima nekih moralnih gospodarskih vrijednosti stoje promašeni projekti pretvorbe i privatizacije, u kojoj su šakali raznijeli ono što je vrijedilo u hrvatskom gospodarstvu. Javno sam upozoravao da se zakoni u sferi života pretvorbe i privatizacije ne provode obrazom, nego prstima i nečasnošću. Osjetio sam da će to ostaviti dugotrajne posljedice, da će se političke strukture u Hrvatskoj boriti oko toga tko će što uzeti i tko će s čime raspolagati. Danas se te posljedice osjećaju na svim razinama.
Puhao si u istu tikvu kao i tvorci hrvatskog kaosa, a sad si u borbi za vlastitu bolju prošlost.