U predvečerje 13. svibnja 1990. maksimirski stadion bio je gotovo pun. Čeka se utakmica Dinamo – Crvena zvezda, derbi tadašnje jugoslavenske nogometne lige. Samo nekoliko dana prije utakmice održani su prvi višestranački izbori u Hrvatskoj na kojima je nadmoćno pobijedio HDZ. Srpskom političkom scenom već je stolovao Slobodan Milošević, koji je već ozbiljno preuzeo i brojne državne strukture. Služba državne sigurnosti toga je dana obilježavala “Dan Udbe”. Mjeseci koji dolaze pokazat će da je to bilo posljednje nogometno prvenstvo države koja se nepovratno raspadala.
Pendreci i suzavac za sjever
S maksimirskih tribina uoči utakmice svoje su prve izvještaje užurbano slali Večernjakovi reporteri. Navijači Crvene zvezde podgrijavali su sukob izvikujući parole: ‘Srbija do Zagreba’, ‘Ovo je Srbija’, ‘Ubit ćemo Tuđmana’, ‘Vi ste Titovi, Tito je vaš’… S druge strane, Bad Blue Boysi su uzvraćali: ‘Hrvatska do Zemuna’, ‘Ovo je Zagreb’, ‘Srbija propada’. Igrači su se zagrijavali u naelektriziranoj atmosferi, u neviđenoj halabuci. Protiv Zvezde toga je dana trebala istrčati momčad Josipa Kužea u sastavu: Ibrahimović, Cupan, Preljević, Panadić, Lipovac, Prskalo, Škrinjar, Mladenović, Šuker, Boban, Peternac, dok su na klupi bili spremni Zdenko Miletić, Damir Lesjak, Dražen Boban, Dževad Turković i Igor Cvitanović. Utakmica, međutim, nije nikada odigrana.
Naslov “Mržnja, krv i suze”, uz nadnaslov “Pakao na maksimirskom stadionu i oko njega” na naslovnici Večernjeg lista u samo nekoliko riječi opisuje kaos koji je uslijedio. Iz izvještaja se dade iščitati kako Delije, da bi isprovocirale zagrebačke navijače, ulaze na teren s transparentom “Delije iz Knina”, a potom pale hrvatsku zastavu na jarbolu između južne i istočne tribine. Milicija na to uopće ne reagira, a ohrabreni navijači Zvezde počinju trgati reklame na južnoj tribini i uspijevaju provaliti na gornji dio tribine, gdje se nalazi manja grupa navijača Dinama. Otpočinje brutalno premlaćivanje i gađanje stolcima, no milicija reagira tek kada u pomoć napadnutim prijateljima kreće veća skupina Bad Blue Boysa koji su se potom, žestoko reagirajući na provokacije s južne tribine, upustili u neravnopravan sukob sa specijalcima.
Evo kako je događaje na Maksimiru vidio i u svom komentaru opisao naš reporter, doajen hrvatskog sportskog novinarstva Darko Draženović:
“Susret nogometaša Dinama i Crvene zvezde nije odigran. Spriječio ga je skandal bez primjera u našem sportu. Izazvali su ga “navijači” Crvene zvezde, nisu ga spriječili milicionari (nego su ga, naprotiv, potakli). Demoliranjem reklama na južnom dijelu stadiona počela je histerija Delija iz Prijedora, Čačka, Niša, Tuzle... Nastavljena je napadom na mirne navijače smještene na južnoj tribini, dakle, kat više, nedovoljno brze da pobjegnu pred razularenom ruljom. Krivica milicije za sva kasnija događanja je neporeciva. Udio u zasluzi za skandal milicionari su uvećali neobjašnjivom odlukom da namjesto uredovanja na uspaljenom jugu odjednom, kao po komandi (sic!), usmjere aktivnost prema stotinjak metara udaljenom sjeveru i Dinamovim navijačima, koji, za razliku od Delija, nisu nikoga ugrožavali. Zašto? Pendrečenje i potom bacanje suzavca (nekoliko puta) bilo je usmjereno na sjever, a ne tamo gdje je problem stvoren. Zašto? Pendreci su očito bili namijenjeni samo sjeveru. Slučajno ili..? To će, nadajmo se, objasniti nalogodavci. Milicionari su zacijelo bili samo izvršitelji, radili su samo što im je bilo naređeno, a naređeno im je - sudeći po viđenom - bilo da dopuste orgije gostujuće rulje, a da potom izazovu reakciju domaćih navijača. Dio takva scenarija već je viđen, teško je vjerovati u slučajnu podudarnost”, vizionarski piše Darko Draženović.
Neviđeno nasilje na Maksimiru preselilo se na gradske ulice. Letjeli su komadi betona, kamenje, stolice, policija je vadila palice, vodene topove, suzavce, pa čak i pištolje. Mrtvih samo čudom nije bilo, ozlijeđeni su se brojili. Epilog dramatičnih zbivanja na stadionu bio je 79 ozlijeđenih policajaca i 59 ozlijeđenih navijača.
– Oko 800 navijača krenulo je prema Saboru i ondje je sportski spektakl dobio političku dimenziju. Mnogo njih uzvikuje pred pustim Saborom “Franjo, Franjo”, očekujući da će se možda pojaviti Franjo Tuđman. Nakon nekog vremena i ta se grupa postupno počela smanjivati. Dok ovo javljamo, nekoliko minuta prije ponoći, situacija u gradu počela se smirivati, tek sporadični incidenti u nekim od ulica, i jedna tužna uspomena na vrlo neugodan događaj, koji je umjesto sporta donio pravi rat na zagrebačke ulice – izvještava naš reporter Mladen Stražimir.
Tek kasnije postat će bjelodano da se rat umjesto sporta nije dogodio posve slučajno, i da su navijači Crvene zvezde u Zagreb stigli predvođeni notornim kriminalcem, budućim ratnim zločincem Željkom Ražnatovićem Arkanom, koji je na Maksimir došao sa zadatkom. Uostalom, te je sezone sjedio na Zvezdinoj klupi, kao “predstavnik kluba” pored trenera Dragoslava Šekularca, s pištoljem u unutarnjem džepu sakoa. Taj pištolj nosio je i u Maksimiru, čak ga je i provjeravao na izlasku s terena. Delegat FSJ-a u Zagrebu bio je toga dana Ljubomir Bracanović iz Podgorice. “Pola sata prije zakazanog početka utakmice počeli su incidenti na tribinama. Najprije na južnoj, gdje su bili smješteni navijači Crvene zvezde, došlo je do divljanja i kidanja reklama. Istodobno i na sjevernoj strani, gdje su se nalazili navijači domaćih, počelo je letjeti kamenje prema organima reda kojih u tom trenutku nije bilo dovoljno na stadionu da bi mogli efikasnije djelovati... Sreća je što su se igrači koji su bili izašli na teren radi zagrijavanja na vrijeme povukli u svlačionice, inače bi im bili ugroženi životi. Napominjem da su u toj gužvi sudjelovali i igrači Dinama br. 10 i br. 7 koji su se upustili u obračun s organima reda”, stoji među ostalom u izvješću delegata. Ta dvojica igrača bili su Zvonimir Boban i Vjekoslav Škrinjar. Boban je tada pokušao od napada milicajca zaštititi suigrača Škrinjara, ali i jednog navijača Dinama.
Za kaos nitko nije odgovarao
– Mogu samo reći da sam reagirao na jednu veliku nepravdu koja je bila toliko očita da čovjek s minimalnim dignitetom i nacionalnim ponosom, ali i čovjek koji ima osjećaj za minimalnu pravdu jednostavno ne može ostati miran. Da, psovao sam, svašta vikao milicajcima i bilo je s moje strane dosta provokacija prije nego što me je milicajac udario. No onda sam mu ja vratio - objasnio je godinama poslije Zvonimir Boban.
No mnoga pitanja dugo su ostala bez odgovora. Rezultati istrage ostali su nepoznati, za kaos nikada nitko nije odgovarao, a ozbiljna rekonstrukcija uzroka nereda nikada nije napravljena. Globalna TV mreža CNN ovaj je susret uvrstila među pet nogometnih utakmica koje su promijenile svijet. Dan nakon neodigrane utakmice između Dinama i Crvene zvezde 13. svibnja 1990. Blagoje Adžić, načelnik Generalštaba Oružanih snaga SFRJ, u dogovoru sa srbijanskim vodstvom potpisao je oduzimanje naoružanja Teritorijalne obrane Socijalističke Republike Hrvatske.
Oružje će JNA i oduzeti samo deset dana poslije kako bi razoružala Hrvatsku. Bila je to poruka da JNA neće prihvatiti neovisnost Republike Hrvatske i dopustiti miran raspad Jugoslavije te ohrabrenje pobunjenim Srbima na čiju je stranu stala. Iz današnje perspektive, sudačka zviždaljka na Maksimiru, umjesto utakmice, označila je početak raspada bivše države i ratnih sukoba koji su odnijeli tisuće života. Na Maksimiru je upravo otpočeo Domovinski rat.
Sramota je prema pravim žrtvama rata ovo nazvati početkom rata. Rat je počeo ili na krvavi Uskrs kad je pala prva žrtva, ili 26. lipnja 1991. kad je bio napad na policijsku postaju u Glini, ili 3. srpnja kad jea kad je 600 tenkova preko batinskog mosta ušlo iz Srbije u Hrvatsku. Sukob navijača nazivati početkom rata smjesa je neznjanja, gluposti a možda i podlosti. Uostalom, ako ćemo ovo nazvati početkom rata onda bi HNK Hajduk iz Splita morali prozvati herojskim klubom jer je godinu dana nakon "izbijanja rata" otišao u Beograd sa šahovnicom na prsima i crnim florom oko ruke za 12 redarstvenika ubijenih u Borovu selu i usred Beograda pobjedio tadašnjeg prvaka Europe Crvenu Zvezdu i ispred nosa im oteo zadnji kup bivše propale države.