Ovogodišnje obilježavanje vukovarske tragedije je iza nas. Ali baš zbog težine zločina srpskog agresora, zbog mnogih trauma, još uvijek nestalih osoba, na kraju i zbog herojstva u obrani domovine, Vukovar ne smijemo zaboraviti. I ne samo njega, ali on je poseban simbol.
No u nas ima i onih koji uopće nemaju osjećaj za trenutak, pijetet, ako baš hoćemo, ni nos za politiku. Ne treba nas čuditi kad iz Beograda na obljetnicu čujemo Ivicu Dačića, srbijanskog ministra unutarnjih poslova, koji na skoro podizanje optužnica protiv odgovornih za logore u Srbiji u koje su odvođeni Hrvati prijeti: „Nemam ništa protiv da se procesuiraju oni koji su činili ratne zločine, ali, ako idemo prema stavljanju točke na ono što je bilo u prošlosti, prema nekom pomirenju, ne znam čemu sve to vodi. Ne vodi u tom smjeru, to vodi otvaranju nekih novih pitanja, otvaranju recipročnih slučajeva s naše strane i onda ćemo se svi vrtjeti u krug“.
Ništa čudno od Dačića koji je Miloševićev nasljednik na čelu Socijalističke partije Srbije. Kao što se ni od Tadića nije moglo očekivati ništa pretjerano, iako je i za njega dolazak na Ovčaru bio velik iskorak, ali je očito da Srbija s vukovarskom dokumentacijom i povijesnim činjenicama i te kako i dalje manipulira. I nisu samo u pitanju logori.
Što je s više od 40.000 Hrvata protjeranih iz Srbije od 1991. do 1995. o kojima se šuti, o onima ubijenima za čija se ubojstva nikad nije utvrdio krivac? O tome se šuti i u Srbiji i u Hrvatskoj. Kakva je to budućnost između Srbije i Hrvatske, Srba i Hrvata, ako pravda nije zadovoljena? Iskrenih odnosa neće biti sve dok se i srbijanska strana ne suoči s negativnim stranama svoje prošlosti.
Ono što zaprepašćuje jest bešćutnost kod kuće. Vrhunac je ponašanje Zorana Milanovića i vrha SDP-a koji bi se mogli ugledati na svojega dojučerašnjeg člana, Ivu Josipovića. On je kao predsjednik države bio ne samo u Vukovaru nego i u Škabrnji, koju je Mesić za svog mandata ustrajno zaobilazio.
Dok je prijašnjih godina dolazio, ove godine u vukovarskoj koloni sjećanja nije bilo ni Milanovića niti cijelog vrha stranke. Kad su ga novinari pitali gdje mu je šef, Željko Jovanović morao je zvati Milanovića da ga pita što će reći, zašto nije došao. Odgovor je bio lakonski, da se „danas dogovara bitan detalj za koaliciju“! I onda Jovanović ode još dalje, pa kaže da je njih 70-ak iz SDP-a došlo podržati vukovarskog gradonačelnika koji je njihov stranački kolega. Nema što, esdepeovci kao da su pali s Marsa. Milanović je već mnogo puta pokazao da je antitalent za politiku, a da ima njuh za nju, onda bi se pojavio u Vukovaru, bez obzira što mora uštimavati kukurikanje oporbene koalicije. Ili kad se već nije pojavio, onda bi barem našao neki malo racionalniji odgovor. Ovako je ispao bešćutan.
I onda, nije trebalo čekati dugo, dan-dva, pa da nam Milanović ponovno dokaže vlastiti politički diletantizam i posvemašnju neinformiranost. Pitaju ga tako kolege novinari u Zadru što misli o rekonstrukciji Vlade, a on izbaci da je to neprimjereno demokratskim društvima, jer da se to ne radi prije izbora.
Od oporbe se očekuje da taj potez napadne, ali ne i da izmišlja. Jer na Milanovićevu žalost, baš je ovih dana francuski predsjednik Nicolas Sarkozy rekonstruirao vladu da bi poboljšao svoje izglede godinu i nešto dana prije novih predsjedničkih izbora. Možda je i tog dana Milanović uštimavao kukurikanje, pa mu je promaknula vijest iz Francuske? Ili Francuska nije demokracija?
Činjenica jest, HDZ je na prekretnici, u dogledno vrijeme to više neće biti ista stranka kao danas. Kosor pokušava naći ljude „čistih ruku“, koji nemaju afera iza sebe, kako bi pokušala dobiti novi mandat. Pitanje je samo jesu li „čiste ruke“ dovoljne i ima li ih uopće dovoljno? Što je s političkom i moralnom odgovornošću za stanje u koje nas je danas doveo HDZ? A onda ovakav SDP? Birači će biti na teškoj muci.
Jova notti ajde ne pravi se budala, znaš ti dobro zašto si na ovom forumu i to baš na Despotovom tekstu. Kultura ti je malo jača strana ;)