Prava je sreća da je prvak Europe u rukometu na kraju postala Švedska, a ne Riberina Španjolska nakrcana proslavljenim veteranima. Tko bi nas zaustavio da i mi tražimo povratak Buntića u reprezentaciju? Ili Vorija koji je sada samo direktor. E baš je netko spomenuo Vorija pokušavajući dokazati kako ni pozne igračke godine ne bi smjele biti prepreka za poziv u reprezentaciju ako si najbolji, jer je on "kao najbolji igrao na EP-u 2018.".
Hm, teza je na klimavim nogama budući da je taj povratnički nastup bio uvjerljivo najslabiji u karijeri vjerojatno najboljeg kružnog napadača u povijesti hrvatskog rukometa. Dakle, nije Vori bio MVP prvenstva 2018. u 38. godini, već 2009. kao svjetski doprvak u 29. godini. Nego, Švedska... Nositelji igre, izuzev vratara naravno, mahom su u svojim dvadesetima, uključujući i najboljeg igrača Gottfridssona. Naravno da je doza iskustva nužna, pa je tako 33-godišnji Ekberg bio idealan izbor za posljednji sedmerac, no najveći švedski uspjeh nakon punih 20 godina čekanja ipak su iznijeli mlađi igrači, a Norvežanin na klupi vodio se postulatom da ako su stariji i mlađi igrač na istoj poziciji kvalitetom podjednaki – igra mlađi!
Vratimo se još malo na naše najveće uspjehe u spomenutom razdoblju. Na najvišem postolju u Lisabonu 2003. Balić je imao 23, Metličić 26, Lacković 22, Sulić 23, Džomba 25 godina, Kaleb 29 godina, a iz najjače sedmorke iznad 30 bio je jedino, naravno, vratar Šola. Usporedi li se to s godinama igrača koji su nastupali u Mađarskoj, bit će jasnije da pomlađivanje i nije bilo tako radikalno, a ima i nekog smisla da igrač nakon juniorske selekcije ne mora čekati baš punih deset godina da dođe na red u seniorskoj.
Ništa od navedenog ne predstavlja krunski argumet za dokazivanje bilo čega, uostalom važne role u Portugalu imali su tada vrlo iskusni Jović i Goluža. No ako u tridesetima ne mora biti prekasno, onda ni u dvadesetima ne mora biti prerano, posebno kad je riječ o hrvatskim igračima koji dokazano, i u drugim sportovima, ranije sazrijevaju, ali i ranije padaju od primjerice Španjolaca ili Francuza. Na kraju se sve opet svodi na onu da se za nešto zaista veliko mora i poklopiti generacija.
Hrvoje Horvat opstao je nekako na najvrućoj izborničkoj klupi u Hrvatskoj poslije nogometne, izdržavši sva strijeljanja i nepovjerenje, pa je na kraju najveći šok bio to da je povjerenje glatko izglasano. I dobro je pitanje je li veći gubitnik izbornik ili sam rukomet, jer nakon toliko prolivene žuči u eteru tko bi želio biti i igrač, a kamoli trener i još k tome izbornik? Neka bude i Goluža ponovno, isto će biti, samo će se kritičari promijeniti. Kako će Horvat dalje, ne zna ni dragi Bog, a kamoli on.
"Menadžer je uspješan samo kad ima neku odluku koja ga gura isto toliko koliko on gura tu odluku", napisao je jednom prvi menadžer Rolling Stonesa.
No, to je Amerika, dok tu već moraš biti spreman i na kompromise. Horvat je stvari postavio na način da se u reprezentaciju može i preko Nexea. Legitimno, no ne voli ni Zagreb da ga se samo tako preskače i izbornik mora imati dobru komunikaciju s klubom koji igra Ligu prvaka, ponajprije s njegovim trenerom. Što ne znači da treba ispunjavati i svaku želju svakog direktora.
Možemo potrošiti još jednog izbornika, nema problema, uostalom nitko nije lud za Horvatom, pa ni on sam. Ne donese li sa sljedećeg prvenstva barem polufinale, jasno je što slijedi. No nemamo ih na lageru kao nekad, a zašto pored tolikih osvajača medalja danas nemamo više trenera na velikoj sceni, zašto nemamo lobi kakav je Španjolce uspio ugurati u svaki projekt u Europi gdje se zavrtjela malo veća lova, pitanje je koje se nerijetko u raspravama provlači.
Nažalost, već dugo nemamo velikog rezultata, a ni ličnosti poput Stenzela koji je kao svjetski prvak za sobom u Njemačku povukao brojne trenere. Nijemci i Danci 2016. do europskog, odnosno olimpijskog zlata došli su s Islanđanima na klupi, pa je li čudno da onda za njima posegnu i Nizozemci? I da to donese rezultat. No ne staje priča samo na rezultatu. Španjolac protiv Španjolca nikad neće reći ružnu riječ, pa da ga pitaju i za zadnju "trubu".
Mi ne bismo mrava zgazili, ali kolegi bismo to učinili već sa zadovoljstvom! Svojevremeno je jednog našeg trenera zvao dvostruki prvak Europe, no on je odugovlačio čekajući promjenu izbornika. I na kraju su se odlučili za, pogađate - Španjolca. Dok to ne promijenimo u glavama, ni lobi nam neće pomoći, a ne treba se nitko mučiti ni oko antilobija. To mi već sami obavljamo.
Treneri su podcjenjeni jer niti jedan ozbiljan trener ne želi raditi u kvaziprofesionalizmu hrvatskog rukometa. Generalno, uvjeti u hrvatskim sportskim igrama su loši. Dinamov stadion, uvjeti u Ciboni i PPD Zagrebu su smiješni. Razultati će biti još gori. U Hrvatskojj mogu raditi samo entuziasti. Pravi trener ne može ostati više od 1 god.