Blaženko Lacković, legendarni lijevi vanjski hrvatske reprezentacije, u svojoj igračkoj karijeri odradio je šest svjetskih prvenstava na kojima je osvojio zlato, dva srebra i jednu broncu. Kompletirao je broj medalja i to je za svaku pohvalu. Oprostio se od svjetskih prvenstava u Španjolskoj 2013. godine kada se ozlijedio i umjesto njega je u momčad ušao Stipe Mandalinić. Svoje zlatne trenutke na svjetskim prvenstvima imao je 2003. i 2005. godine kada smo osvojili zlato i srebro. U karijeri je osvojio devet velikih medalja, igrao je za hrvatsku reprezentaciju punih deset godina, od 2003. do 2013. godine. Bio je olimpijski i svjetski prvak, s Hamburgom je osvojio Ligu prvaka 2003. godine.
– Igrao sam deset godina na svim velikim natjecanjima, jedino sam zbog ozljeda imao manju minutažu na Europskom prvenstvu u Austriji 2010. i Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj 2013. Reći ću tek da smo mi 2003. bili autsajderi. Kada smo odlazili u Portugal, nismo ništa osvojili niti smo igrali na velikoj sceni. Naš put do zlata bio je nešto specifično, bila je to lijepa filmska priča.
Kako vam se čini današnja Hrvatska?
– Dobri smo. Možda Bahrein i Argentina nisu neko mjerilo, ali i na takvim utakmicama se puno toga može vidjeti. Primjerice, da smo sto posto koncentrirati, od prve do posljednje minute, igramo maksimalno ozbiljno. Nekad bismo se protiv takvih reprezentacija mučili, a sada to rješavamo sve u deset minuta. Imamo za sada sjajnog Kuzmanovića koji je na prvoj utakmici imao 60, a na drugoj 50 posto uspješnih obrana. On je taj koji je radio razliku, a moram pohvaliti i Martinovića. Igrao je možda u prve dvije utakmice malo suzdržano, ali kada je u igri to je velika opasnost za suparnika. Imamo i različite kružne napadače, krila su nam sjajna u kontrama.
Koliko će nas poremetiti ozljeda Duvnjaka?
- Nažalost, ta ozljeda je jedina loša stvar koja se dogodila protiv Argentine. Žao mi je. Ne znam kakva je dijagnoza, ali nekako vjerujem da ćemo ga još gledati na ovom turniru. Ne treba puno trošiti riječi što Duvnjak znači za ovu reprezentaciju – kapetan, autoritet, motivator, bitna osoba u svlačionici...
Za svaki slučaj stiže Igor Karačić?
- Dobro, on je i dio ove reprezentacije, dobro poznaje sve suigrače. Poznavajući njega, on je sigurno bio u treningu i doći će spreman. Ove sezone igra sjajno u Kielceu, može u obrani igrati na "petici". Sigurno će pomoći – kaže Lacković.
Večeras igramo protiv Egipta?
– Utakmica istine za nas, da vidimo što trenutačno može ova naša generacija. Egipat je moćna reprezentacija, glavni igrači igraju u Europi. Ali, ne smijemo ući u utakmicu sa strahom. Imamo sjajnu podršku s tribina, dvorana će biti ispunjena do posljednjeg mjesta. Vjerujte, znam kako je to kada iza sebe imate 15.000 navijača, osjetio sam to 2009. godine u Areni. Inače, planiram doći u Zagreb na četvrtfinale – istaknuo je Lacković.
Iza vas su nastupi na igrama u Ateni, Pekingu i Londonu...
– Sve tri Igre ostavile su sjajan dojam na mene. Na sve te tri Igre bili smo u polufinalu, jednom smo osvojili zlato, dvaput smo bili treći. Pratio sam rukometni turnir u Tokiju i moram reći da je tamo jako nedostajala Hrvatska. S tom činjenicom će se složiti ne samo rukometni navijači već i svi ljubitelji ostalih sportova. Kako su naši rukometaši uvijek bili favoriti za odličja, tako bi vjerojatno bilo i u Tokiju. Svake Igre bile su mi posebne na svoj način. Jasno, Atena će ostati u zlatnom sjećanju, u Pekingu nismo imali sreće, igrali smo toplo-hladno, a najviše mi je žao Londona. Igrali smo najljepši rukomet, igrali smo kao što danas igraju skandinavske reprezentacije, brzo, na puno pogodaka. Imali smo samo taj jedan poraz u finalu, a sve ostalo bile su pobjede. Šteta, Balić i ja htjeli smo se oprostiti još jednom olimpijskom zlatnom medaljom. Nije bilo sreće – pripovijeda Lacković.
Koliko ste puta bili na svečanom otvaranju?
– Dvaput, u Pekingu i Londonu. U Ateni nismo bili jer smo iduće jutro imali utakmicu. Znao sam da su ta otvaranja dugačka i naporna, ali mi smo se dobro zezali na travnjaku kada je završio mimohod reprezentacija. Bilo mi je super i u olimpijskom selu. Nisam jedan od onih koji su tražili fotografiranja i autograme od drugih svjetskih sportaša. Nekako mi je bilo neugodno nekoga vući za rukav. Ali upoznao sam Rogera Federera, sestre Williams, Novaka Đokovića, Rafaela Nadala – istaknuo je Lac.
Je li bilo vremena za turistička razgledavanja?
– Nešto malo. Rukomet traje od prvog do posljednjeg dana Igara, a mi smo stalno bili u završnicama. Ono malo slobodnog vremena koristili smo da bodrimo druge naše sportaše. Najviše smo se zbližili s vaterpolistima u Londonu i bili smo sretni kada su osvojili zlato. I oni su redovito dolazili na naše utakmice...
Gdje su olimpijske medalje?
– Na sigurnom. Ne samo olimpijske već i ostale s europskih i svjetskih prvenstava. Kada se jednom za stalno vratim u Hrvatsku, onda ću urediti poseban kutak za sve te moje trofeje. Za sada sam vezan poslom za Njemačku, za Hamburg.
Je li zlato s EP-a jedino za čim žalite?
– Svakako, ono što mi u vitrinama uspjeha nedostaje je to europsko zlato. Bili smo blizu, bili smo dobri, bili smo karakterni općenito kao momčad, klapa... Mislim da smo imali nekoliko europskih prvenstava koje smo stvarno odigrali na jednoj vrhunskoj razini, na kojima nas je dijelilo doslovce jedna ili dvije dobre odluke, naše, sudaca ili u nekom trećem smjeru. Što se nas tiče, u svakoj utakmici smo igrali 100%. Imali smo tada i peha, jer se stvarala jedna jaka Francuska, stvarala se jedna jaka Danska, Španjolska je uvijek bila prisutna. Jako smo rano s trona bacili Šveđane, ali generalno, u naše vrijeme su jaki bili i Nijemci. Bili smo jedna generacija koja je donijela nešto novo i trajali smo dugo, iako smo mogli trajati i duže. Nije jednostavno opisati što nam je nedostajalo za više zlata. Bilo je tu i ozljeda ključnih igrača u ključnim momentima. Nešto se pita i suparnika koji je svojom kvalitetom bio na vrhunskoj razini. U nekim utakmicama nije nam suđenje bilo kakvo smo zaslužili, ali generalno je puno ovisilo o nama. Ima tu puno detalja. Bili smo blizu, puno bliže nekim zlatnim medaljama nego što se to sad čini.
Igrali ste do 39. godine?
– Istina. Mislim da su to lijepe godine za jednog rukometaša. Nakon igračke karijere postao sam trener, trenutačno pomoćni u Hamburgu. Iz Treće lige vratili smo se u Prvu. Rukomet je u Hamburgu uvijek bio jedan od top tri sporta. Imali smo i jaki hokej na ledu, ali klub je propao – rekao je Lacković.
Igračka karijera završila je 2020. godine, bili ste posljednji aktivni igrač iz generacije koja je osvojila SP 2003. u Portugalu. A gdje je sve počelo?
– Kao i svi klinci u Novom Marofu, trenirao sam više sportova. Bio sam dobar u nogometu, košarci, rukometu, stolnom tenisu i šahu. No, nekako sam se najviše zaljubio u rukomet i vrlo brzo sam kao veliki talent prešao u varaždinski Varteks. Kako sam išao u srednju školu Varaždin, tako sam znao po cijeli dan biti izvan obiteljske kuće. Putovalo se svaki dan vlakom ili autobusom.
Iz Varaždina niste otišli u PPD Zagreb, već u Metković.
– Privuklo me što su Metkovci igrali Ligu prvaka jer je Zagreb bio kažnjen, a imali su strašnu momčad. Bez obzira na to što nisam odigrao nijednu službenu utakmicu za njih, u mojoj biografiji uvijek će ostati zapisano da sam jednu sezonu bio član Metkovića. Meni su samo ti treninzi bili veliko iskustvo. Na jednoj strani u vanjskoj liniji igrali smo Balić, Vukas i ja, a na drugoj Dominiković, Goluža i Metličić. Ivica Obrvan bio je trener – prisjetio se Lacković.
Zagreb se žalio na taj prijelaz, imali ste zabranu nastupa za Metković, no nastup se ipak dogodio na jednoj bezazlenoj prijateljskoj utakmici.
– Jooj, ne bih o tome. To mi je bolna rana – naglasio je.
Zbog te pogreške morao je u Zagreb gdje je proveo dvije sezone, a onda odlazi u Njemačku 2004. godine. Prvo je četiri godine igrao za Flensburg, potom šest godina za Hamburg. Nakon kratkog odlaska u Vardar, opet se vraća u Njemačku (Kiel, Hamburg) gdje je sada i završio karijeru.
– Posljednju utakmicu odigrao sam u veljači 2020. Igrao sam samo u obrani, a da sam znao da će mi to biti posljednja utakmica, vjerojatno bih postigao barem jedan pogodak. Uživao sam u svakom provedenom trenutku na terenu. Naučio da samo trudom, radom i odricanjem mogu biti svakim danom bolji. Posebno sam ponosan na vrijeme provedeno u reprezentaciji, za koju sam uvijek igrao sa srcem. Najveća hvala mojoj supruzi Nikolini koja je moja najveća podrška i oslonac. Isto tako zahvaljujem mojoj djeci koja su moja velika motivacija.
Pamtite li prvu utakmicu?
– Da, s Varteksom smo gostovali u Splitu protiv Brodomerkura za koji su tada igrali Balić i Metličić. Postigao sam devet pogodaka – kaže Lacković.
U hrvatsku reprezentaciju prvi ga je zvao Josip Milković. Bio je na pripremama za Svjetsko prvenstvo u Francuskoj 2001. godine.
– Konkurencija na lijevom vanjskom bila je jaka, a ja sam bio klinac. Tko zna bih li uopće otišao u Portugal 2003. da se Zvonimir Bilić nije ozlijedio.
Uz rukomet, prilično je vremena proveo u jednom drugom poslu.
– Supruga Nikolina i ja otvorili smo muzej iluzija u Hamburgu. U Njemačkoj ima još samo jedan muzej takve vrste, u Berlinu. Muzej je Nikolinina ideja. Obišli smo dosta takvih muzeja, od Zagreba do Beča, vidjeli kako sve to funkcionira i krenuli u posao. Prvo smo trebali naći dobar prostor u Hamburgu. Potraga za prostorom dugo je potrajala jer htjeli smo što savršeniju lokaciju. I našli smo je u centru grada. Prostor se proteže na 400 četvornih metara i ondje je prije bio jedan modni dućan – kaže Lacković.
Trebalo je puno vremena da se muzej opremi?
– Istina, ali na kraju smo svi jako zadovoljni kako je ispalo. Muzej su među prvima posjetili moji tadašnji suigrači iz Hamburga, zatim su došli rukometaši Kiela predvođeni Domagojem Duvnjakom. U gostima su nam bili Ivica Olić i Ivan Klasnić te neki košarkaši.
U Hamburg je došao 2008. godine i tu je ostao sve do danas. U tom gradu rodila su mu se djeca, Luka i Ika Marie. Ima li rukometnog nasljednika u obitelji?
– Da, sin Luka trenira rukomet. Igra na mojoj poziciji, desnog vanjskog. Već sada je visok i još će rasti. Nosi tenisice broj 44 i vidim da ima veliku volju da i on jednog dana bude rukometaš kakav je bio tata. Eto, ima i svog privatnog trenera, mene, ha-ha. Često igramo jedan na jedan i nema puštanja. Jasno, mnogo puta ga pobijedim pa se ljuti, ali tako je to. U Novalji redovno odrađujemo rute trčanja, postoji jedna lijepa staza od osam kilometara...
A kći?
– Ona trenira tenis, ide na satove plesa. Ma, mi smo prava sportska obitelj – kaže Lacković.
Ljeta provodite na otoku Pagu, u Novalji gdje ste kupili kuću 2013. godine. Novalja je poznata po olimpijskim pobjednicima. Tu svoje kuće imaju zlatni iz Münchena, 1972. godine – Hrvoje Horvat, Abas Arslanagić, Josip Milković.
– Da, tu je i Hrvoje Horvat mlađi, izbornik hrvatske rukometne reprezentacije. Kako smo blizu, često se nađemo na kavi. On tek treba osvojiti svoju prvu olimpijsku medalju. Šteta, možda je to mogao napraviti već u Tokiju da nije bio one čudne utakmice Francuska – Portugal – rekao je Lacković.
