Igor Jovićević, 48-godišnji nogometni trener ukrajinskoga kluba Dnjipro-1, koji je u dramatičnim okolnostima nedavno napustio Ukrajinu, bio je gost na Večernji TV-u i iznio svoje doživljaje s ratom zahvaćenoga područja. Jovićević je još prošloga četvrtka krenuo automobilom iz bombama zasutoga Dnjipra. Taj grad nalazi se nedaleko od samoproglašene Donecke Republike pod ruskom okupacijom, odakle je prvoga dana ruske invazije doletjelo nekoliko projektila pa je nekoliko sati proveo u skloništu. Trenutačno je u njegovome Dnjipru mirno, a Jovićević će reći da je svakodnevno u kontaktu sa svojim igračima.
Uvijek uz obitelj
Kada je napuštao Ukrajinu, želio se dokopati Lavova na zapadu zemlje kako bi prešao ukrajinsko- poljsku granicu, ali na putu je morao mijenjati plan jer je most koji je vodio do toga grada bio srušen, pa se okrenuo prema Rumunjskoj. Tek trećega dana dramatičnoga putovanja kroz ukrajinski ratni vihor dokopao se spasonosne granice.
– Doživio sam teške scene i sve ih još nosim u sebi. Ali ja sam s obitelji bio u Lavovu i 2014. godine kada se događao Majdan, kada se u Ukrajini rušila proruska vlast. U tim trenucima misliš samo na obitelj i kako biti uz nju. Moja obitelj tada je bila sam mnom u Lavovu, a sada je u Zagrebu. Zato sam iz krenuo iz Ukrajine doma, samo da bih bio sa svojima – kazao nam je Jovićević.
Kako ste održavali vezu sa svojima u Zagrebu?
- Tu je mnogo napravio Elon Musk, koji je omogućio da cijela Ukrajina bude pokrivena internetom, tako da nam veze nije nestajalo što nam je bilo jako važno – kaže Igor.
Put automobilom od Dnjipra preko Bukurešta i Beograda te zrakoplovom do Zagreba trajao je tri iscrpljujuća dana. Spavao je na imanju klupskoga predsjednika koji mu je cijelim putem bio na usluzi.
– Do rumunjske je granice otprilike tisuću kilometara, ali ne možeš putovati dok je policijski sat. Nikad ne znaš kada će pasti bomba. Klub nam je na putu organizirao smještaj, ondje smo imali ručak i zbrojili bismo se. Prespavali smo i ujutro nastavili put. Prva je namjera bila doći do Lavova, ali ciljevi i okolnosti su se mijenjali – rekao je Jovićević i dodao:
– Neki su igrači otišli na put, bez obzira na policijski sat. Bilo je mnogo informacija, ali i dezinformacija.
Jesu li vas Rusi nadlijetali za vrijeme putovanja?
– Nisu nas nalijetali ruski zrakoplovi, ali smo vidjeli svakakve scene. Gorivo smo točili po potrebi, a vladala je nestašica goriva. Što si bliže rumunjskoj granici, sve su veće kolone i sve manje benzina pa moraš razmišljati kako trošiti što manje goriva. Sreća što smo imali dizelaša koji troši manje goriva – naglašava Jovićević.
Pješice do granice
Na kraju su pješice ušli u Rumunjsku.
– Išli smo u pet automobila, dogovarali se što i kako. Čuli smo da je kolona duga 30 – 40 kilometara. U pet ujutro došli smo na četiri ili pet kilometara i odlučili da idemo pješice do granice. Aute smo ostavili, oni su i dalje tamo. Čekali smo nekoliko sati na granici, a čuli smo i da nekim Britancima nije bilo dopušteno prijeći granicu, što nas je bilo zabrinulo – priča Igor.
Posebno pamti teške, potresne scene s ukrajinsko-rumunjske granice.
– Te će scene vječno ostati sa mnom. Muškarci se opraštaju od svojih obitelji, od supruga, od svoje djece. Oni naime zbog vojne obveze ne mogu napustiti zemlju... To je bilo prestrašno.
Igor Jovićević nogometni je trener, cijeli život je u nogometu, no sam će reći da ga nogomet u ovom trenutku uopće ne zanima.
– Proživio sam stvari koje ću dugo nositi u sebi. Emocionalno sam slomljen. Gore mi je ostalo mnogo prijatelja. Stvorili smo grupu i pomoći ćemo financijski i na sve druge načine našim igračima koji su ostali ondje. Pomoći ću, bude li to potrebno, i u zbrinjavanju izbjeglica iz Ukrajine. Budućnost Ukrajine? Nadam se da će ovo ludilo, ovaj kaos i nepravda što prije završiti. Nevjerojatno da se ovo događa danas. Svijet nešto radi, nikad nije bio ujedinjeniji, ali ukrajinski narod i dalje ispašta. Ukrajinci su inferiorniji od svoga protivnika, ali se bore – tvrdi Igor, koji će u mobitelu zauvijek čuvati snimke s najdramatičnijega putovanja u svom životu.
Biste li se jednoga dana vratili u Ukrajinu?
– U Ukrajinu bih se sutra vratio, ta mi je država mnogo dala.
Igor Jovićević bio je prije dvije godine Dinamov trener. Pitali smo ga je li možda uspio pogledati derbi Osijek – Dinamo, hoće li Dinamo biti prvak...
– Uspio sam, dok sam bio na putu prema Zagrebu, pogledati samo prvo poluvrijeme te utakmice, no nisam se mogao u nju uživjeti niti je uopće taktički analizirati. Jednostavno, u ovom trenutku nije mi do nogometa, on mi je doslovno postao sporedna stvar u životu – zaključio je Igor Jovićević, koji doista duboko proživljava rat u svojoj drugoj domovini Ukrajini.
Igor doista kao da je sudbinski vezan za tu zemlju. Kao 21-godišnjak, tada nogometaš Real Madrida, u nastupu za hrvatsku mladu reprezentaciju protiv Ukrajine u Kijevu, doživio je tešku ozljedu. Stradali su mu ligamenti koljena i godinu dana nije mogao igrati. Bio je igrač kluba Karpati iz Lavova 2003. godine, a u tom je klubu bio i trener od 2014. do 2016. godine dok je Dnjipro-1 preuzeo 2020. godine.
Primjećujem da su veliki desničari i domoljubi ovih dana jaki samo na internetu, planiraju se vratiti jednog dana i sl. iako su do jučer bacali fašističke parole i mahalai zastavama. U međuvremenu ljevičari poput Zelenskog zaista brane svoje i njihove domove. Kad prođe rat pogodite tko će ubirati zasluge?