Ove godine 3. travnja bilo je 30 godina kako sam uz brojne druge građane na Mirogoju ispratio Ivana Šibla (1917.-1989.) legendarnog predsjednika Dinama koji je na dužnosti bio osam godina, od 1959. do 1967. Još je samo Vid Ročić bio toliko. Najdulji staž ima sadašnji predsjednik Mirko Barišić, 19,5 godina. Te 1989. još nije bilo neovisne Hrvatske, ali su na Mirogoj došli ne samo navijači nego i njegovi negdašnji ratni i politički drugovi proljećari, njihovi politički sljedbenici, no i oni koji su odgovarajuće službe izvještavali o nazočnima.
Na sprovodu je, osim prvoboraca Jože Horvata i Marka Belinića, govorio Dražan Jerković, jedan od najistaknutijih nogometaša svih vremena koji se proslavio još jednim govorom. U Beogradu 26. svibnja 1965., poslije osvajanja Kupa, pod Šiblovim predsjedanjem, izazvao je salvu zvižduka beogradske publike kada je uzviknuo da pehar ide u naš dragi i voljeni Zagreb. Sa sadašnjeg stajališta to nije nešto veliko, no tada je bilo neobično hrabro. S obzirom na to da je Šibl bio isključen iz političkog života, tada najvažniji dnevni list Vjesnik s pogreba je prenio Tanjugovu (agencijsku) informaciju od desetak redaka. Šibl je 1967. podnio ostavku jer nije želio za produljenje ugovora Rudolfu Belinu dati tada golem novac i tvrdio je kako bi to bilo suprotno političkom sustavu i vremenu u kojem živimo.
To je bilo u trenutku kad je nakratko omogućeno javno plaćanje nogometaša. Bit će da Šibl ipak nije otišao iz Dinama zbog Belina, nego je počeo slabiti u rano proljeće te godine Deklaracijom o položaju i nazivu hrvatskog književnog jezika i jednim intervjuom. Premda Deklaraciju nije potpisao, on je ipak bio predsjednik Prosvjetno-kulturnog vijeća Sabora, što su protivnici odmah povezali. Sklonjen je s položaja i postavljen na sporednu ulogu predsjednika Vanjskopolitičkog odbora.
Šiblov intervju 29. srpnja 1964. Vjesniku u srijedu (VUS-u) koji je tada bio najistaknutiji tjednik koji je uređivala poznata novinarka-proljećarka Neda Krmpotić po odjeku i dometima bio je najizravnije kritičko sportsko-političko javno izneseno stajalište, do Titove smrti 1980. Ovih dana otišao sam do Sveučilišne knjižnice da intervju ponovno pročitam. Šibl je rekao da Partizan i Crvena zvezda imaju više novca nego drugi klubovi i da imaju povlaštene pozicije u forumima. Ako takvo stanje potraje, nitko nikada neće moći s njima u konkurenciju. Bit će prvak Partizan, pa Crvena zvezda i tako naizmjence. Tako je i bilo od 1959. pa u sljedećih sedam prvenstava: četiri naslova osvojio je Partizan i tri Zvezda. „Jesu li ravnopravni uvjeti sportske borbe kad finale Kupa moramo igrati u Beogradu pred 80 tisuća Zvezdinih navijača? Zamislite da se finale Kupa igra samo u Zagrebu pred 60 ili 80 tisuća Zagrepčana i još da sude sva trojica zagrebačkih sudaca kao što su nama 24. svibnja u Beogradu. Tko bi tada osvojio Kup?“ Dinamo je pod Šiblom ipak osvojio tri Kupa.
Ovo o čemu je Šibl govorio u intervju VUS-u uglavnom se odnosilo na tu godinu. Dinamo je u finalu izgubio od Crvene zvezde u Beogradu s 0:3, ali je četiri dana prije u polufinalu u Zagrebu pred 35 tisuća posjetitelja pobijedio Partizan sa 7:2. Vrlo zanimljivo pitanje bilo je zašto Dinamo prvenstva gubi u završnici, poslije premoćnih nastupa tijekom natjecanja. Tako je bilo i te sezone i prijašnjih, a bilo je i budućnosti što Šibl još nije znao. Njegov je odgovor za to doba bio zapanjujuće iskren i hrabar: „Mi u Zagrebu smo 10 do 15 posto nogometno bolesni. Zagreb je izgubio najbolje klubove. Jedna čitava državna reprezentacija je otišla u Partizan. Mi smo sad u odnosu na beogradske klubove autsajderi. To nam nameće provincijski mentalitet. U finišu zagrebački nogometaši se osjećaju manje vrijednima. Pa kad još znaju da su forumi, suci i sve druge okolnosti protiv njih, onda je to teško prevladati.“ Za kraj je uputio jednu zanimljivu poruku Srbima koja se dala iščitati ovako: „Kad ste na vlasti, ne date nikome ništa!“
Ni poslije donošenja polukonfederalnog Ustava 1974. nije dopušteno da republike-države postanu članice međunarodnih nogometnih organizacija, igraju svoja prvenstva i potom klupska europska natjecanja. Sedam nastupa Dinama i tri Hajduka u grupnoj fazi Lige prvaka govore o golemoj šteti. Sovjetski Savez koji je Ukrajinu i Bjelorusiju 1945. ugurao u Ujedinjene narode to također nije dopustio. Ujedinjeno Kraljevstvo nije imalo taj problem.
Uoči izvlačenja grupne faze Lige prvaka prije nekoliko dana bilo je određenih nedoumica, bi li bilo dobro u skupini dobiti Crvenu zvezdu ili ne. Mnogima je bila na pameti utakmica 13. svibnja 1990. kada zbog izgreda utakmica nije ni odigrana. No nije to bila prva utakmica tih dvaju klubova koja je izazvala dulji spor. Bio je to susret odigran 9. prosinca 1951. u Zagrebu kao polufinalni dvoboj Jugoslavenskog kupa u kojem je Dinamo pobijedio Crvenu zvezdu sa 1:0 golom Ž. Čajkovskog u 42. minuti. Poslije utakmice u Zagrebu su izbile demonstracije, manifestacije i neredi. Uhićeno je 46 osoba. Pred Okružnim sudom u Zagrebu 23. siječnja 1952. počelo je suđenje devetorici koji su prema optužnici pjevali “Marjane, Marjane” po predratnoj varijanti, “Još Hrvatska ni propala”, “Vilo Velebita”, “U boj, u boj”…
Javile su se niske šovinističke strasti, stajalo je u optužnici. Prvooptuženi Josip Majić, rođen 1925. u Slavonskom Brodu je na tadašnjem Trgu Republike poticao pjevanje „Drino teci“ i isticao parolu Zagreb-Split-Sarajevo-Zemun. Majić je dobio godinu dana zatvora, Vlado Vicić 8 mjeseci, Dujmović jednu godinu i tri mjeseca…
Situacija se toliko zaoštrila da je tada prvi politički čimbenik Hrvatske Vladimir Bakarić, koji nije držao do nogometa, o tome bio ponukan dati intervju vodećem srpskom listu Politici. Zanimljivo je kako je optužene branio odvjetnik dr. Ivo Politeo koji je 1928. branio Tita i 1946. nadbiskupa Stepinca. Iza optužnice je, po službenoj dužnosti, stajao dr. Žarko Vimpulšek koji je prije toga na 16 godina zatvora osudio budućeg kardinala i vjerojatno sveca. Sve ovo iznosim da bih naglasio kako dubina cijelog slučaja nije bila nimalo obična.
U povijesti se često ističe da su prve poslijeratne demonstracije u Zagrebu bile studentske u svibnju 1959. zbog loše hrane u studentskoj kuhinji. Studenti su uzvikivali: “Živio Tito, mi smo gladni.” Čini se da su one 1951. ipak bile prve.
>>> Pogledajte komentar Nenada Bjelice na ždrijeb LP-a
Meni je to igranje finala kupa u beogradu narocito ako su u finalu bili beogradski klubovi besmisleno..mislim ta jedna utakmica...logicno je bilo onda da se igraju dvije utakmice osim ako bi igrali finale beogradski klubovi međusobno..legendarni velezov igrac enver maric bi rekao..'mi idemo na finale kupa u beograd protiv zvezde i vec u startu smo hendikepirani oni vode vec dva nula.zatso 2:0?..prvo domacini su i imaju ogromnu podrsku publike,drugo bar od tri suca su dva iz srbije.Pa ti igraj i pobjedi'..nakon te izjave enver maric je bio kaznjen sa cetri utakmice ne igranja..