Nakon 2005., Josip Pavić (29), vratar Mladosti i reprezentacije, još je jednom nagrađen Sikiričinim "Vaterpolistom" kao najbolji igrač u anketi Večernjeg lista.
- Ove je godine konkurencija bila iznimno jaka. S reprezentacijom smo osvojili dvije bronce. Možda je presudno bilo to što je Mladost sudjelovala u Final Fouru Eurolige.
- Ostali ste u Mladosti iako ste drugdje mogli zaraditi i više? Ne volite selidbe ili vam je u Mladosti i Zagrebu toliko dobro?
- Novac mi nikad nije bio i neće biti presudan pri takvoj odluci. Tako sam se i ovaj put s upravom dogovorio u pet minuta. Prihvatio sam ponuđeno jer sam bio iznimno zadovoljan. A u Zagrebu mi je odlično, i meni i mojoj obitelji, prihvaćen sam fenomenalno od prvog dana.
Uspijevate li biti dobar tata, s obzirom na to da ste često na putovanjima?
- Ivan ima četiri, a Ena je neki dan napunila dvije godine. Idu u vrtić i to što nisam često doma sve mi teže pada, no svaki trenutak proveden s njima nešto je najljepše. Uglavnom im u svemu popuštam, pa se supruga Nera više bori s njima. Zaposlena je, diplomirala je ekonomiju, i maksimalna mi je potpora u svemu, kao i ja njoj, osim u obavljanju kućanskih poslova, u tome joj prepuštam inicijativu.
Kakvi su vam sportski ciljevi u 2012. godini?
- Trofeji s Mladosti, a s reprezentacijom želim ono što je svima san, olimpijsku medalju i, naravno, još koju na EP-u i u Svjetskoj ligi.
Gdje se vidite u budućnosti? Hoćete li biti trener ili se baviti ekonomijom, za što ste se školovali?
- Diplomirao sam ekonomiju u Splitu, neka se nađe. A trenutačno se zaista ne vidim kao trener, ali daleko je još do odluke. Pa Čigir ima 43 godine i još brani. Ima mnogo stvari koje me privlače...
Kako se pripremate za važne utakmice? Imate li neku bilježnicu...?
- O pripremi za utakmice puno sam razgovarao s našim proslavljenim bivšim vratarom Karlom Stipanićem, pa neke stvari pokušavam primijeniti. Bilježnicu nemam, ali volim pogledati snimku suparnika, pa potom analizirati pucače. One najvažnije utakmice iznimno su stresne i zahtjevne i teško ih je dočekati. Najteže nam je dok ne stignemo na bazen, a do tada vrijeme kratimo na sve moguće načine: od ispijanja kava, gledanja filmova, do raznih sitnica koje razbijaju napetost, primjerice stavljanje desetak budilica u sobu našem fizioterapeutu Damiru Luketiću...
Pa gdje nađete deset budilica za Luketića?
- Skupimo ih iz naših soba, pa ih sakrijemo u njegovoj, tako da zvone svakih deset minuta!
Zašto radije nastupate s kapicom 13 nego s 1?
- Pravilo da vratar može nositi 13 je taman zaživjelo kad je moj sadašnji trener Vjeko Kobešćak završavao karijeru, pa me nagovorio da uzmem tu trinaesticu i nastavim tamo gdje je on stao. I, eto, otad kad god mogu nosim 13, jedino kad sam jedini vratar u momčadi uzmem jedinicu.
Kažu za vas da dižete raspoloženje u momčadi. Znači li to da ste uvijek dobro raspoloženi?
- Bude i tuge, pogotovu nakon poraza, ali onda me djeca vrate u život. A na treninzima uvijek mora biti doza smijeha, inače bi bilo previše dosadno. Prošla su vremena kad se treniralo kao u vojsci, treba se malo i našaliti, jer smijeh je lijek za sve.
Hoće li se i Ivan i Ema baviti sportom i kojim?
- Ivan je u vrtiću i već je u sportskoj grupi, a i doma stalno mora biti nekakav sport na televiziji, posebno voli nogomet. A Ena je ipak premala. Volio bih da se bave sportom, a izabrat će, ako ih to bude privlačilo, ono što im se najviše svidi.
Otvori KEKS Pay
