Legendarni nogometaš Ivan Gudelj preminuo je danas u 67. godini života. Zbog toga objavljujemo veliki intervju koji je prije tri godine dao Večernjem listu.
Koliko traje jedna nogometna utakmica? Zamisli što se sve dogodi u 90 minuta, prvo vodiš pa dum-dum, kao u životu, odjednom gubiš, pa opet izjednačiš. Posljednjih pet minuta primiš gol pa zabiješ za produžetak. Pa tih 90 minuta je kao cijeli jedan život. Ta definicija, koju nam je davno dao Ivan Gudelj, jedan od najposebnijih igrača kojeg su generacije ovdje mogle gledati ili danas s njim razgovarati o nevjerojatnom putu koji je samo on prošao – i pobijedio bolest koju se ne može pobijediti, najbliža je onome što nam nogomet predstavlja i zašto su se mnogi na njega zapravo navukli, ali to ne znaju objasniti poput Gudelja. Ili kao Zvone Boban, još jedan legendarni kapetan, koji je počeo u slavnom NK Mračaju iz Runovića, a njegov otac Marinko bio je Gudelju prvi trener, koji će nepogrešivo opisati zašto je ta priča toliko važna. “Nogomet je danas čudna priča biznisa i medijskih deformacija, ali prepun je pravih poruka o kojima nitko ne želi govoriti. Zato je Ivanov prijenos znanja na djecu svet, moraš to nositi u sebi da bi to stalno radio, to je kompenzacija za ono što mu je život oduzeo.”
A oduzeo mu je igru dok je bio u naponu snage: zvijezda Hajduka i Europe, najmlađi kapetan u povijesti pokojne Jugoslavije koji je al pari igrao s Maradonom i kojeg su uvrstili u prvih 11 SP-a iako je na tom prvenstvu odigrao samo tri utakmice. Gudelj je danas i mlađim navijačima jedan od onih kojeg navode kao primjer onoga što za njih Hajduk jest ili bi trebao biti, kako ga zamišljaju i vole. Onako kao u kultnoj sceni protiv Dnjepra na Poljudu, kada mu se bijela garnitura nije vidjela od blata.
Kada se srušio na terenu tijekom utakmice protiv Crvene zvezde, pod nogama je imao svijet, nezamislive ponude iz najvećih klubova, bio je obožavan među navijačima i igrač kapaciteta koje imaju rijetki. Život je krenuo ispočetka, bolest je neizlječiva, kazali su mu. Možda doista ima nešto u ljudima iz toga prekrasnoga kraja, iz toga kamena, krša koji je neukrotiv, ali istovremeno blag i pruža neki poseban mir, dok se iz Zagvozda vozimo prema kući Ivana Gudelja u Zmijavcima. Pa iako znate kakav je borac i koliko se dugo borio, koliko je puta zvao zbog svake akcije svojih hemofiličara, razbijao stigme i mitove, ali kada vidite odakle je krenuo, sigurno je da ima istine u riječima njegova golemog prijatelja i rivala Marka Mlinarića, Dinamove legende.
– Mislim da ja to ne bih mogao. Prvo bolest, potom obiteljska tragedija i smrt supruge, ne znam odakle mu toliko snage. Očito se u tom njegovom kraju rađaju hrabri i uporni ljudi. Oni se baš nikad ne predaju,
Danas, 37 godina nakon što je dobio dijagnozu hepatitisa B, Gudelj je potpuno zdrav.
Vodiš, gubiš, preslika života. Pa pobijediš u zadnjoj sekundi i to je život. Svoj život podijelio bih u dvije utakmice, do 26. godine igrao sam nogometnu utakmicu, a od 26. životnu.
Jeste li se ikada pitali zašto baš ja?
Ne, ne tako. Smatram da sam u nogometnom smislu postigao sve, a mislim pritom da sam ostvario sebe jer reći će neki da mi nedostaje Liga prvaka. Nisam je igrao, ali jednom dječaku iz Zmijavaca ostvarili su se snovi. Došao sam u veliki grad Split, igrao sam za veliki klub Hajduk, bio sam kapetan reprezentacije i ispred mene je bio cijeli svijet i svi veliki klubovi...
Sve ono što se već generacijama prepričava i do detalja ispričano je o vašoj karijeri jer ona jest legendarna iako ste igrali prekratko i tek ste trebali pokazati svijetu zašto ste posebni. Kako ste pobijedili, kako ste uopće ušli u novi fajt nakon dijagnoze?
Kada se dogodila tragedija, odnosno prije bih rekao da je to bio šok, krenula je moja životna borba, borba za ozdravljenje. I u toj sam utakmici pobijedio. Ovo je bio produžetak. Moj je život bio uzbudljiv, nije bio utakmica bez golova. Kao da igraš finale Lige prvaka: gubiš, izjednačiš, pa te opet ubiju, ali odeš u produžetke, to je to. Preokreneš rezultat. To znači da nikad nema predaje. Čovjek u životu mora težiti jasnom cilju, a kada je u pitanju bolest, to je najteže. Kada tako mlad čovjek oboli, onaj tko to, srećom, nije doživio, to ne može shvatiti. Nema lijeka.
Kakva je to bolest iz vaše perspektive i što je bilo najgore u ono vrijeme, osamdesetih godina prošlog stoljeća?
Osamdesetih godina to je bila tabu tema. Kada sam otišao na liječenje u Zagreb, kat ispod mene u bolnici “Fran Mihaljević” bili su prvi bolesnici zaraženi AIDS-om, odmah su govorili da i ja imam sidu, ma pričali su katastrofalne stvari, bilo nam je jako teško. Govorili su ljudi tada da požutiš, što jest jedan od simptoma. Moja bolest bila je virusna upala jetre tip B, a simptomi su mi se manifestirali kasno jer bio sam izvanredno fizički pripremljen. Ali organizam ne može izdržati do vječnosti, meni se to dogodilo na utakmici protiv Crvene zvezde. Osjećao sam se tada kao da ću povratiti. Poslije mi je opao apetit, smršavio sam, bio sam malaksao.
U trenutku kad ste se srušili na travnjak, koliko ste već dugo bili bolesni?
Nemam pojma, zamislite. Mogao sam umrijeti. Kada sam pao na utakmici i izašao s terena, doktor Gršković, tadašnji klupski liječnik, kazao mi je: “Ivane ili je anemija ili žutica. Dođi u ponedjeljak da izvadimo krv.” Napravio sam to i vidim paniku u ambulanti, nitko mi ne želi donijeti nalaze. Doktor Gršković mi je kazao: “Ivane, čuj, od ovoga možeš ozdraviti, ali možeš i umrijeti.” Gledao sam ga, nisam znao što bih. On je odmah zvao dalje liječnika u Splitu, nije mu se tada javio, pa sam ja nazvao svog prijatelja, dinamovca Marka Mlinarića u Zagreb. Odveli su me u bolnicu “Fran Mihaljević”, nažalost tamo je bilo previše pogrešnih poteza, pogrešnog liječenja, i to za bolest za koju lijek ne postoji, primao sam previše posjeta. S dijagnozom kroničnog hepatitisa dopustili su mi da se vratim treningu nakon samo mjesec i pol dana, to je nemoguće zamisliti. Naime, kada sam završio u bolnici, imao sam transaminaze u razini 2000, a trebaju biti 30. Poslije su se transaminaze smirile, ali uzrok virusa bio je pozitivan, a ja sam dobio dozvolu za trening, imam je napismeno. Kada virus iščezne, potrebno je vrijeme da se organizam oporavi. Imao je virus B Iko Buljan, moj suigrač, i kod njega je bio taj put, ozdravio je bez ikakvih problema. Čak 95 posto oboljelih od hepatitisa B ozdravi u roku od mjesec i pol dana jer se razviju antitijela u organizmu, dok je u preostalih pet posto, dva posto latentnih i tri posto kroničnih, agresivnih. Ja sam imao sreću da sam bio u ona dva posto.
Vratili ste se treninzima.
Trenirao sam u tom stanju mjesec i pol dana, to se nije smjelo dogoditi. Dobio sam malu temperaturu, poslali su me ponovno u bolnicu “Fran Mihaljević” i to je bio prvi recidiv, kazali su mi kada su vidjeli visinu transaminaza. Legao sam opet u bolnicu i dobro se sjećam da tu vijest tada nije znao gotovo nitko. Dogovor je bio da ni slučajno nećemo govoriti novinarima, ali doznao je Miljanić. I stiže u bolnicu delegacija, Miljan, Osim, s njima novinari, ah... Sutradan su sve novine na naslovnici imale vijest “Ivan Gudelj ponovno obolio”. Cijela Jugoslavija bila je u šoku i tada kreću najveći problemi. Odveli su me jedan dan u bolnici u Vinogradskoj na snimanje, mislili su da imam tumor. Ovo još nisam pričao, ali srećom bila je slezena samo skvrčena od premorenosti. Zamislite samo da to nisam bio ja, kakva bi to greška dalje bila, što se sve moglo dogoditi i pogrešno liječiti. Počele su i priče, od toga da imam AIDS, pa leukemiju i zato sam odlučio nazvati Ivicu Jurišića koji je vodio Sportski mikrofon, popularnu emisiju, da vide ljudi da sam živ. Ali dolazile su stotine komentara kako je sve to namješteno, da je montirano, da sam se ja zapravo objesio. Ljudi mi nisu htjeli dati ruku. I oni koji su me poznavali.
Ljudi iz Hajduka, ljudi iz vašeg kraja?
Mogu samo zamisliti što je proživljavao moj otac. Ne znam, sve je to kod nas bilo “ajde, nekako ćemo”. Hajduk uvijek treba razgraničiti od ljudi koji ga vode jer Hajduk je religija. To ime nitko ne smije dirati, a ljudi su prolazni. Moram otvoreno kazati, od tog Hajduka, tadašnjeg, u smislu podrške i potpore nisam dobio apsolutno ništa. Volim zato kazati da sam uspio sam i da bi o takvim temama trebalo pisati, o odnosu klubova prema igračima, zvijezdama, ali i djeci, pionirima, koji doživljavaju razne tragedije, od ozljeda, bolesti srca, teških situacija i prekida karijera, a samo ih se iskoristi kao gladijatore u areni, bace ih u borbu na život i smrt i doviđenja. Bilo je puno bolesnih, ali o tome se nije govorilo. Možda ovo zvuči nepovezano, ali sve je to povezano. Ključne su četiri stvari: edukacija, prevencija, senzibiliziranje društva za bolesnike, kojeg nema, te stigma, koja je najveća bolest jer je bolesna osoba označena i socijalno izolirana. Zato se o tome ne govori, ali meni su upravo razgovor, moja predavanja u raznim srednjim školama i fakultetima, knjige, to mi je dalo inspiraciju. Tatjana Reić, predsjednica udruga Hepatos, nagovorila me da uđem u to. Nisam ni ja odmah mislio da ću moći, ali krenulo je. Ona je i danas tu, možete samo zamisliti kako je ona doživjela moje ozdravljenje i nalaz, 20 godina poslije.
Što je bilo najteže u razbijanju stigme?
Kada se meni to dogodilo, počelo se više govoriti o cjepivu. Dok za hepatitis C ima lijeka, za hepatitis B nažalost nema. Kako to? Ne znam, medicina bi mogla sve kada bi htjela, ali to je jedno drugo i dugo pitanje za raspravu. Tisuće je zdravih nositelja virusa koji to ne znaju, neće imati simptome, ali će prenijeti virus.
Jeste li ikad imali naznake da biste mogli ozdraviti?
Godine 2016. nalazi su pokazali da sam zdravi nositelj virusa, 2021. DNK virusa nije detektiran, dakle nije bio negativan, ali nije bilo aktivnosti. Postoje lijekovi kojima se postiže takvo stanje, ali kad ih prestaneš uzimati, sve se vrati na staro. Nisam uzimao lijekove, a dobio sam takav nalaz.
Kako su to liječnici objasnili?
Nismo mogli vjerovati. Pogledajte nalaz, pročitajte ovo na kraju. Nalaz biljega upućuje na preboljenu infekciju virusom hepatitisa B. Pa to je čudo, Božje čudo. To je strašno. Vraćam se u 26. godinu i nastavljam utakmicu.
Koga ste prvog nazvali?
Prvo sam zvao Tatjanu Reić, koja vodi Hrvatsko društvo za bolesti jetre Hepatos, i ona mi je rekla da je možda greška, da joj to pošaljem. Poslije me zvala, molila me da odmah to objavimo jer mnogi su se izliječili, ali su odmah zvali da ih se briše iz registra. Stigma je najteža bolest koju ne izazivaju virusi i bakterije. Radio sam sve, bio sam u Međugorju, molio sam, svaki put kada sam prošetao Marjanom, koji je najljepše mjesto na svijetu, razgovarao sam s Bogom. Molio sam za sve bolesne ljude ovoga svijeta, ali i za sve koje vode demoni i sotone da ih preokrene.
Zašto?
Molim Boga da mi pomogne, ali čovjek sam od krvi i mesa, a čovjek katkad nosi gorčinu u sebi zbog raznih postupaka i događaja. Molio sam da sperem gorčinu sa sebe. Ja sam u 56. godini postao samokritičan čovjek, kolika je to tek pobjeda. Čovjek mora krenuti od sebe, uvijek sam sa sobom analizirati. Svi smo sebični, ali kako sam ja pobijedio? Definitivno molitvom. Lijeka nema i ovo je definitivno Božje čudo, kao što mi je Bog i dao tu kušnju, kada mi je stavio breme, ja sam ga prihvatio. Kada sam pomislio zašto se ovo dogodilo meni, znao sam da ima puno težih slučajeva od mene. To sam uspio prihvatiti i to me spasilo. Nosio sam u sebi atomsku bombu i ako razmišljaš o tome kad će eksplodirati, poludjet ćeš. Bog je poslao poruku meni da svjedočim o tome. Ja sam sada zdrav čovjek. Ne znam još opisati kako se osjećam. Prošao sam travare, planine, bizarne situacije, tri mjeseca boravio sam sa seljacima koji su mi ujutro donosili sirutku, živio sam na jezeru sam, bio sam na makrobiotici, sve to prošao i sve je to pomalo pomoglo. Htio sam ići na Tibet, pa među Indijance, gledali su me prijatelji često kao da sam lud. Otišao sam u Vrnjačku Banju, na poziv prijatelja iz Beograda. Posjetio sam prekrasan vrt, prepun crvenih ruža, a jedna gospođa zavezala je za mene crveni te na ruže žuti konac. Ujutro u 6 sati okrenula je konce i kazala da ću ozdraviti kako ruže budu venule. Naravno da smo se svi skupa smijali tome i zafrkavali, prijatelji su mi bili podrška i bilo je tih ludih situacija, ali ja sam u sve to pomalo vjerovao. Sve je pomoglo.
Borba je trajala 37 godina. Kako se osjećate?
Ne mogu riječima to objasniti koliko je lijepo. Podsvijest je nešto strašno i sada to vidim, ona razvaljuje planinu.
Tko vam je obilježio taj duhovni put?
Dvije osobe: Majka Tereza, krhka svetica kojoj je Bog dao golemu snagu, i papa Ivan Pavao II., za mene najveći čovjek stoljeća, ali i svih vremena ako je to potrebno reći. Poseban je, najposebniji. On se ponašao kao Božji čovjek.
Kakav je život bio u ovom kraju?
Kad sam bio dijete, prevladavala su golema polja duhana. Bio je otrov, ali je i prehranjivao obitelji, tako su odgajali i školovali djecu. Duhan je prehranjivao djecu čiji roditelji nisu otišli u Njemačku. Život je bio težak. Bio sam jako spretan u nizanju duhana pa bi mi majka govorila: “Kad nanižeš dva brimena duvana, možeš ići na rijeku i kupati se.” Vrijedni su ovdje ljudi, zna biti i fjaka. Za nju je najbolju definiciju dao moj stric Grande, opisavši je kao psihofizički napor s naglašenom potrebom za ništa.
Trebali ste postati svećenik?
Bio sam ministrant u župi u Runovićima, tu sam išao i na vjeronauk. Nekoliko puta sam izostao, fratar me prozvao s oltara. Tada je to bila sramota ako nisi došao na vjeronauk. Uh, kako me majka istukla, ali s pravom, ha-ha-ha. Da, razmišljao sam o tome da odem u svećenike, ali jako dobro sam igrao i nogomet. Jedini klub ovdje tada je bio Mračaj iz Runovića. Marinko Boban, Zvonin otac, prvi me put stavio u prvu momčad, protiv Veleža, Andrija Janković, moj drugi otac, doveo me s 15 godina u Hajduk Split, bio je prije moj trener juniora u Mračaju. Tukao se za mene. Njegov sin Bruno priprema danas igrani film o mojoj borbi, scenarij piše Boris Grgurević, koji radi s Bjelogrlićem. Bjelogrlić je čudo, gdje je tek “Montevideo, Bog te video!”. Ponosan sam zbog toga, kao i na knjigu koju je o meni napisao Blaž Duplančić te dokumentarni film redatelja Tomislava Žaje.
Kako je bilo doći u Hajduk s 15 godina?
Marinko Boban bio je trener NK Mračaja, bio sam junior, došli su nam pioniri Hajduka u goste u Runoviće. Vidio me pokojni Andre Janković i to je bilo to. Sjećam se, otac me vozio u Split, dva dana prije od uzbuđenja ništa nisam jeo ni pio. U Hajduku su igrali Iko Buljan, Ivica Šurjak... Ali bio je i Jurica Jerković, danas više nije među živima, ali najveći je igrač u povijesti i to ću uvijek posebno naglašavati. I zamislite kako je doći tamo gdje je Jurica Jerković, to ne mogu opisati, nezamislivo je što je meni tada bio dolazak u Hajduk. Sad je to lakše, ja sam iz Zmijavaca u Split putovao šest sati, do dolaska u Hajduk samo sam jednom u životu vidio Split, kad smo bili na ekskurziji. Kad smo krenuli otac i ja, dobio sam žulj i probio sam ga iglom. Na putu do Starog placa nakupilo se na tome blata, ali ja nisam htio reći, inficiralo se sve. Pokojni maser Soldo me spasio. Kad sam prvi put ušao, sjećam se, izlazio je Boris Dvornik iz kluba. Pitao me otac: “Znaš li tko je to?” Čudo.
Je li bilo teških situacija?
Hajduk mi tada nije plaćao smještaj i hranu. Moj je otac imao plaću 150 tisuća dinara, bilo nas je troje djece, a za mene je davao 180 tisuća dinara za hranu i spavanje. Sjećam se hladne menze, otočana koji idu kući i nas koji ostajemo, došlo mi je da plačem. Tito Kirigin bio je predsjednik, nakon šest mjeseci Hajduk mi je prvi put platio ručak, i to je sve izborio Andrija Janković. Oružar mi nije htio odmah dati kopačke, tako je to bilo, petorica ljudi radila su u klubu.
Za godinu dana već ste bili u prvoj momčadi.
Da, pozvao me Mićo Duvančić 1976. godine, bio je to slavni, zlatni Hajduk s najvećim imenima. Nije se tada upadalo u prvu momčad kao danas, bilo je puno teže, čekao si da se netko ozlijedi ili umirovi, a ekipe su se slagale i trajale zajedno i deset godina. I uzme mene Mićo, pa me pozove i u Požegu na prijateljsku utakmicu, gdje sam prvi put zaigrao za Hajduk. I to od prve minute, u igri sam sa Šurjakom i Mužinićem! Već to je bilo čudo. Iduće sezone za trenera je došao Vlatko Marković i on me prvi stavio u igru u službenoj utakmici prvenstva bivše Jugoslavije, za Hajduk protiv Budućnosti. Igrao sam prije te utakmice i na Trofeju Marjana te sam kao najmlađi igrač turnira dobio na dar 20 trenirki i lopte. Sve sam poslao u svoj NK Mračaj.
Koliko se sjećate svoje prve službene utakmice, tog osjećaja?
Sa 17 godina, Hajduk protiv Budućnosti, Stari plac. Ulazim 20 minuta do kraja, 4:2 i penal za Hajduk. Uzme Šurjak loptu, ali kaže Jurica Jerković da je da meni. I zabijem gol. Pucao sam penale i u juniorima, ali ovo je bilo nešto nemoguće.
Najplodonosnija vaša godina bila je 1982.
Bio sam prvak Europe, najbolji igrač Jugoslavije, dolazim na SP u Španjolskoj 1982., najmlađi kapetan Jugoslavije svih vremena. L’Equipe me stavio u prvih 11. Godine 1983. odlazim u vojsku, dobivam poziv za reprezentaciju svijeta i onda 1986. padam na pod.
Imali ste tada strašne ponude za ono vrijeme, kažu nezamislive.
Real Madrid me želio, bilo mi je tada 25 godina, a igrači nisu smjeli u inozemstvo do 28. godine. Tada nije bilo puno menadžera, Ljubo Barin, koji je bio i moj menadžer, Branko Perunović i Predrag Naletilić, koji je tek tada počinjao. Znao sam da me i Francuzi žele, predsjednik Bordeauxa bio je “zaljubljen” u mene. Nudio mi je milijun maraka, što će plaćati do 28. i da tada potpišem za njih. Ukupan transfer trebao je biti oko 11 milijuna maraka, Maradonin transfer bio je 20 ili 25 milijuna. Odbio sam tu ponudu. Iz Italije mi je došao i jedan industrijalac, davao mi je 300 tisuća maraka samo da mi bude menadžer. Zvao je i nudio isto čak i nakon što sam obolio, nevjerojatno.
Što vam je Hajduk danas?
Kada bi najteži bolesnik došao na centar Poljuda i zatvorio oči i osjetio silu te energije, tih 50 tisuća ljudi, sto tisuća očiju, taj bi trenutak ozdravio, bio bi zdrav. To je poruka svima. I to nije samo na Poljudu, ima i drugih stadiona i posebna je to energija kada 50 tisuća ljudi isto misli.
Kako objasniti što su navijači Hajduka?
Navijači Hajduka i klub su jedna duša i jedno tijelo. Sve je u tome. To je strast otkad se dijete rodi do kraja života. Moje unučice danas pjevaju samo o Hajduku, sad ćemo i na stadion uskoro. Protiv Belupa bio je pun stadion, nema dalje. To je poistovjećivanje s Hajdukom i zato sam bio tu, s navijačima, tamo gdje sam uvijek želio biti. Sjećam se kako su prije svake velike utakmice skandirali moje ime. To se ne zaboravlja. Doživjeti taj huk tribina u Splitu, ne treba ti više ništa.
Tri su utakmice obilježile vašu karijeru, dvije protiv Valencije i protiv Dnjepra.
Nakon poraza 5:1 u Valenciji, rekli smo: “Idemo dobiti 4:0 u Splitu!”, imali smo parole “Tko ne vjeruje u pobjedu, ne može je ni ostvariti”. Imao sam 21 godinu, bio sam pun snage, oni su tada bili jači od Barcelone. Rekao sam Peri Nadovezi da ću zabiti dva gola. Izašao sam na teren, nisam razgovarao, životinjski nagon je proradio. To je trans. Sedma minuta, penal za Hajduk, ja zabijem za 1:0, u 20. minuti Boro Primorac daje drugi, šutiram ja, promašujem sa svih pozicija i istegnem mišić. Biće Mladinić dere se na mene u poluvremenu: “Što ti stalno pucaš, zašto si sebičan?” Ništa ne odgovaram. Doktori mi govore da ne mogu dalje igrati, odgovorio sam da se ne šale sa mnom i da mi daju blokadu. Kazali su da možda više nikad neću zaigrati, da mi oni to ne mogu garantirati, a ja odgovaram: “Pucaj tu blokadu!” Izašao sam kao neki umorni ratnik, pokrpan, sa zavojima, ludilo totalno. Zabiju oni gol, 3:1 zabijem ja, zabijem onda u rašlje za 4:1, da je samo još malo trajalo... Pet minuta skandirali su moje ime. Utakmica s Dnjeprom, pak, ostat će kao simbol hajdučke borbe i mog života. Jer kad pogledate, koliko je prepreka tu bilo, danas Uefa ne bi dopustila da se u tom blatu igra. Izašao sam kao pobjednik. Ježio sam se dok sam oblačio Hajdukov dres. Ne znam znaju li to igrači danas.
Uvijek ste više uz navijače nego uz Upravu?
Mora postojati odgovornost. Onaj tko vodi klub je odgovoran, pogledajmo ciljeve koji su zacrtani i rezultate, sve je jasno.
Hajduk danas?
Nakon Rijeke kazao sam da je to ozbiljna momčad koja može konkurirati za prvaka Hrvatske te da je napokon vidljiv i kontinuitet. Kriza rezultata uvijek može doći, ali kriza rukovođenja, to je velik problem. Hajduk stalno mora biti u Europi. Mora igrati i više domaće djece.
Mladog Rokasa Pukštasa uspoređuju s vama, hoće li biti najskuplji transfer Hajduka?
Pomaknule su se granice, tržište je nemilosrdno, Pukštas ima tek 19 godina, bit će oscilacija. Ne očekujte da sve bude odmah, Boro Primorac dobro radi u Akademiji Hajduka. Ne treba uspoređivati, to je teško, nemoguće, pitanje je bi li Luka Modrić tada napravio karijeru kao danas, bespredmetno je govoriti o tome. Nisam razmišljao jesam li ispred svog vremena kad sam izlazio na travnjak. Što je bio jedan Zlatko Vujović onda, njegova brzina i moć, toga danas nema, možda je imao Alen Bokšić.
Kao što se Livaju naziva, primjerice, Bakom novog doba.
Ne podcjenjujem nikoga, ali za mene je to neusporedivo. Iako je Livaja izvanserijski igrač, ne može se usporediti s Bakom. Usporedbe općenito ne volim. Ne znamo što bi Baka bio da je živio samo za nogomet, ali ovako je bio čudo nad čudima.
Tko je najbolji igrač protiv kojeg ste ikad igrali?
Tu dileme nema, Maradona je najveći svih vremena, SP u Japanu. Amigo je rekao mali zeleni. Obožavam ga, on je bio čovjek s drugog planeta. Dao bih sve da ga mogu pet minuta gledati. Nema takvih.
A najveći hajdukovac?
Jurica Jerković.
Osim Jurice?
A Jurica.
Na koje ste igrače ponosni jer ste ih odgajali?
Pet mojih najvećih talenata koje sam mogao voditi su Luka Modrić, Darijo Srna, Alen Halilović, koji je po mojoj procjeni bio najtalentiraniji od svih, Nikola Kalinić, koji također nije napravio karijeru kakvu je mogao, i na kraju Andrej Kramarić, koji je toliko dobar i podcijenjen igrač, koji i kad promaši šansu, promaši to igrački.
Cijene vas danas i u susjedstvu, koliko vam to znači?
Sport je iznad svega, mi smo ambasadori i među nama nikad nije bilo problema, vjerskih, nacionalnih i tako dalje. U tom je smislu propagiranje nekih stvari važno prevenirati tako da se s mladima razgovara i da ih se uči toleranciji, poštovanju, dobroti. Najteži tereni u bivšoj Jugoslaviji bili su Niš, Titograd, Nikšić. Bilo je nekako, ne znam to objasniti, teške su to sredine, dobri klubovi i jake momčadi, ali bilo je igrača koji su namjerno dobivali kartone da za gostovanja pauziraju. Bila je to liga među najboljima u Europi i svijetu, vrijeme romantizma, punih stadiona.
Kako gledate na hrvatski nogomet danas?
Prioritet je Hrvatska, nema klupskih podjela. Vratio bih se u 1984. godinu, igrali smo derbi s Dinamom, trener nam je bio Nadoveza, a njima Zebec. Samo pobjeda spašava Dinamo od ispadanja iz lige. Dogovorili smo da pustimo Dinamu, nije to teško. Rekao sam legendarnom reporteru Ivi Tomiću da može mirno prenositi utakmicu. Tisuće su na stadionu navijale za Dinamo, pa i naši iz Torcide. Suparništvo golemo, no nikad mržnja. To je poruka navijačima danas. I još nešto, u 35. godini upisao sam faks i završio ga u 42. godini. Bila je to moja želja iz mladosti i imao sam potrebu dokazati sebi da mogu. To je moja Liga prvaka i na kraju sam je osvojio.
Otvori KEKS Pay
