Tina Zelčić jedna je od najuspješnijih hrvatskih gimnastičarki, a u njezinoj kolekciji medalja jedna od sjajnijih je i srebro na gredi sa Svjetskog kupa u Dohi prošle godine. S tim zamahom, rođena Zagrepčanka nestrpljivo iščekuje Europsko prvenstvo u gimnastici koje će se od 13. do 23. kolovoza održati u Areni Zagreb. Zagreb je na ovako veliko gimnastičko natjecanje čekao gotovo 40 godina, još od Univerzijade 1987. Nesumnjivo, bit će poseban osjećaj predstavljati Hrvatsku na europskoj pozornici pred domaćom publikom.
Kobna jedna desetinka
– U ženskoj gimnastici Hrvatsku će predstavljati pet gimnastičarki i nadam se da ću i ja uspjeti izboriti mjesto u toj ekipi. Apsolutno sam uvjerena kako će to biti prekrasan događaj, organiziran na visokoj razini. Svima će biti čast nastupati i predstavljati Hrvatsku u Zagrebu i nadam se da će se Arena popuniti, a Europsko prvenstvo u gimnastici ostati zapamćeno kao prekrasno iskustvo za sve nas.
Prije dvije godine Europsko finale izmaknulo vam je, doslovno, za dlaku. Što očekujete od kolovoza u Zagrebu? Hoće li pred domaćom publikom biti lakše izboriti završnicu ili je pritisak veći?
– Da, finale mi je 2024. izmaknulo za jednu desetinku, tako da moj trener i ja ovoga ljeta ciljamo na europsku završnicu. Znamo koliko je to teško postići, ali oboje vjerujemo kako nije nemoguće i zaista marljivo radimo. Pojačali smo vježbu i nadam se da se mogu boriti s najboljim gimnastičarkama u Europi. Kada bi se gledala tablica sa Svjetskog prvenstva prošle jeseni, bila sam deveta u Europi, pa vjerujem kako smo svakim danom sve bliže tom velikom rezultatu.
Prije godinu i pol suočavali ste se s teškom ozljedom leđa, praktički ste bili jednom nogom izvan gimnastike. Čak ste razmišljali i o odustajanju?
– Bila je to jako zanimljiva i izazovna godina, ali nekako sam uspjela izvući sve pozitivno iz toga što sam proživjela. Bilo mi je teško – Olimpijske igre u Parizu izmaknule su mi za samo jedan bod, što mi je bilo jako stresno jer mi je san iz djetinjstva iskliznuo iz ruke doslovno za treptaj oka, a sljedeća je Olimpijada tek za četiri godine. I na kraju svega, zadesila me ozljeda leđa, liječnik mi je rekao da moram nositi ortozu, nisam smjela kročiti u dvoranu četiri mjeseca, a u gimnastici je svaki trening strahovito važan. Bilo mi je jako teško, razmišljala sam o svemu, pa i o odustajanju, ali zacrtala sam si neke sportske ciljeve u životu pa sam odlučila stisnuti još jače i pokušati ih ostvariti kako se ne bih jednoga dana lupala po glavi i govorila "mogla si, a nisi". Dat ću sve od sebe da stignem do Los Angelesa na Olimpijske igre 2028., a baš na pola tog puta održava se Europsko prvenstvo u Zagrebu pa bih jako voljela izboriti finale i ostvariti što bolji rezultat za hrvatsku žensku gimnastiku. U svemu tome našla sam motivaciju i nastavila dalje.
U jednoj ste godini dva puta bili u ortozi. Koliko je teško vraćati se u gimnastici nakon ozljeda, posebice nakon opetovanih ozljeda?
– Često sam se suočavala s ozljedama, u 2024. sam nosila ortozu za nogu na početku godine, a na njezinu kraju ortozu za leđa. Fizički je teško vratiti se u formu, ali psihički je to još i dvostruko veći izazov, svjestan si svega što si izgubio dok nisi bio u dvorani. Ipak, boriš se sam sa sobom, moraš izdržati i nadati se da će se na kraju sve posložiti onako kako treba.
Greda je jedna od najzahtjevnijih, pa i najopasnijih sprava u gimnastici. Kako ste se odlučili specijalizirati baš za nju?
– Čim sam postala seniorka, odmah sam završila na operaciji lakta pa smo trener i ja gledali gdje ću najmanje koristiti ruke, a odluka je pala na gredu jer se na njoj većinom "leti". Ta mi je sprava i najviše legla, shvatili smo da bih na njoj mogla postići nešto više, primili smo se posla i otkako sam seniorka, radim samo na gredi.
Šah me ne zanima
Kad već govorimo o europskom prvenstvu, vaš otac Robert bio je prvak Europe kao šahovski velemajstor. Igrate li vi šah?
– Ne, ne igram šah. Pokušala sam naučiti, ali uopće me nije zanimao. Oduvijek sam samo skakala po gimnastičkoj dvorani.
Otvori KEKS Pay
Sretno našim curama