U svakoj obitelji, pa tako i u sportskoj, majka je, sa svom svojom ljubavi i spremnošću na žrtvovanje bilo koje vrste, stožerna figura. Tako je i sa skijaškom obitelji Ljutić, odnosno s gospođom Martinom Cvjetko Ljutić, koja je od njegovih trenerskih početaka bila veliki oslonac suprugu Amiru, trenerskom tvorcu novoga hrvatskog skijaškog čuda.
Uostalom, evo kako je Zrinka Ljutić u novogodišnjem razgovoru za Večernji list, nakon svoje prve pobjede u Svjetskom kupu, opisala doprinos svoje majke na njenim utrkama:
– Mama uvijek izgleda sretno. Uvijek je tu za mene kakav god rezultat bio. Ona ima energiju da me opusti i ja sam uzela tu njenu, toplu majčinsku, energiju da me ojača za drugi lauf.
Zrinka je obiteljski lučonoša
S gospođom Martinom imali smo zadovoljstvo razgovarati u Kranjskoj Gori, nakon druge uzastopne pobjede njene kćeri Zrinke u utrkama Svjetskog kupa.
– Osjećam se jako sretno i zahvalno. I ponosno na cijelu obitelj, i na supruga i na djecu. I na sve ljude oko nas koji nas podržavaju. Zanimljivo je da mama Ljutić uopće nije gledala prvu Zrinkinu vožnju, ali s vrlo jakim razlogom.
– Sin Hrvoje imao je FIS utrku u obližnjem Tarvisiju i papa Gamper, naš austrijski prijatelj, i ja išli smo ga gledati i bodriti. I prvi Zrinkin lauf gledali smo u kućici, nakon prve Hrvojeve vožnje, i to je bio malo drukčiji osjećaj, ali srce je bilo mirnije da sam ipak i s drugim djetetom. A online smo pak pratili starijeg sina Tvrtka u Obdachu, dok je mlađa kći Dora bila u Kranjskoj Gori. Na koncu sam stigla na Zrinkinu drugu vožnju, koja je počela u 13 sati.
Zrinka joj je, na neki način, sa svojim najboljim vremenom prve vožnje omogućila da ima lufta u dolasku na njenu drugu vožnju.
– Tako je, Zrinka je mislila na sve. Znala je da najmlađi brat želi da je mama uz njega.
U kojoj mjeri je bilo napeto?
– Uvijek je napeto. To su sve jako dobre skijašice. Meni su jako drage Wendy Holdener, Sara Hector, Paula Moltzan... S nekima smo od njih već i obiteljski povezani. Roditelji Paule Moltzan preko ljeta su bili u Hrvatskoj, upoznali moje roditelje i brata. Znam što sve te obitelji prolaze sa svojom djecom.. Svi oni imaju isti obiteljski put. I zato sam podvojenih osjećaja. Veseli me svaki uspjeh, svakog skijaškog roditelja.
Zrinka se pobrinula i za razinu oduševljenja svojih navijača tijekom druge vožnje jer je na svakom prolazu bila u zelenom.
– Ispočetka sam to pratila, a onda sam malo pratila mamu da je sve dobro.
Budući da se proteklih dana u krugu Ljutićevih često spominjalo ime papa Gampera, zanimalo nas je koje su zasluge toga gospodina koji je postao vjerni Zrinkin navijač koji i putuje na njene utrke.
– Cijela ta zajednica u Innerkremsu jako nam puno znači i jako nas je lijepo prihvatila. I odatle seže to prijateljstvo, još iz davnih dana. Njegova supruga radila je s našom djecom njemački i često kada bih ja morala u Zagreb zbog posla, Hrvoje, Zrinka i Dora prespavali su kod njih. I njihova djeca Juta i Klaudija stvarno su prema našim klincima bili super. A papa Gamperom ga je prozvala Zrinka. Svi smo njegovu suprugu zvali frau Gamper, a onda je ona došla k njima doma i nije znala kako bi mu se obratila i rekla mu "papa Gamper" i tako je ostao papa Gamper pa ga sada i njegovi prijatelji i djeca njegove djece zovu papa Gamper. I on je sada poznat svuda kao papa Gamper.
Već zarana su se Ljutići prihvatili stila života koji je pomalo i rizičan i koji nikome ne jamči uspjeh.
– Nismo išli ni za kakvim jamstvom, nego samo s nekim osjećajem što bismo kao roditelji htjeli pružiti djeci i kako bismo ih htjeli odgajati. I onda je jedno slijedilo drugo. Jednom sam vam rekla da sam unaprijed bila svjesna svega, ne znam bih li bila spremna tako ići dan po dan. No jednom kada krenete i kad osjetite da gradite dobru priču, kada vidite da djeca izrastaju u dobre ljude, čak i nevezano za sport, onda vam je srce na mjestu.
Je li bilo brige kada se suprug s četvero djece vozio u kombiju po talijanskim i austrijskim skijalištima?
– Stalno je to bila velika briga. U početku smo bili sami. Zrinka je prvo dijete koje je ušlo u reprezentaciju, bila je već tinejdžer. Tvrtko još i kasnije. Srećom, Amir i ja smo uspjeli, uz veliku pomoć svojih roditelja, ali i prijatelja koji su jednostavno prepoznali da gradimo dobru priču. I zaista im velika hvala.
U kojoj mjeri je Zrinka lučonoša za svoja dva brata i mlađu sestru i za njihove sportske karijere?
– Vjerujem da je veliki jer uza svako novo priznanje i novi poticaj je lakše. Recimo, kada je Zrinka dobila stipendiju Marina Čilića, to je već bio prvi zamah. Ovo je sada, nesumnjivo, jako velik poticaj. Ne samo za nas već i za Hrvatski skijaški savez i Hrvatsku. Pa vidjeli ste, ovo je danas na tribinama bila predivna navijačka scena. Mene najviše vesele koliko bodre jedni druge. Recimo, kada sam rekla Zrinki da ću otići bodriti Hrvoja i da me neće biti na njenoj prvoj vožnji, ona je kazala: "Da, mama, trebaš biti uz njega." A onda mi je Hrvoje rekao: "Mama, gledaj, moje je proglašenje u 13 sati, kada počinje Zrinkina druga vožnja, trebaš biti uz nju." I to mi je bilo bitno. Dora sve to prati.
Tog dana je od Ljutića nedostajao jedino Tvrtko, koji je vozio FIS utrku u austrijskom Obdachu. A uslijedio mu je i debitantski nastup u Svjetskom kupu.
– Tvrtko je nastupio u Madonni di Campiglio, ali i u Adelbodenu.
Za onakvo navijanje tata Ljutić nam je kazao da je to za njega bio vrlo emotivan trenutak.
– Posebno mi je drago zbog supruga. On je bio i u ratu. Cijela naša obitelj živi hrvatski ponos.
A dio te priče ispričala nam je i baka Ivka, Amirova mama, da joj je sin otišao u rat na drugoj godini faksa.
– Čula sam nedavno kako Tvrtko to priča djeci govoreći: "Možete li si vi zamisliti, tata je bio star koliko i ja. Mi sada razmišljamo o bodovima, a gdje je tada bio tata."
Ni Zrinka, a osobito Amir, nisu euforični ljudi. Vidjelo se to po njihovim reakcijama nakon prve, a zatim i nakon druge pobjede. Veselili se jesu, ali nije tu bilo "eskalacije" veselja.
– Nekako je to bila moja misija cijelo vrijeme. Imam tu prirodnu potrebu. Kao da sam na balkonu i gledam širu sliku. I pazim da su svi dobro, da gradimo neke ljudske vrline. Samo za usporedbu, nakon 12. mjesta u veleslalomu javila mi se samo jedna osoba, a nakon pobjede u slalomu telefon je non-stop zvonio.
Podsjetilo nas je to na one stihove iz pjesme skupine Colonia – svijet voli pobjednike, voli zlatno znamenje, kada si prvi, svega si vrijedan, na tronu može biti samo jedan.
– Uspjesi su svačiji, a neuspjeh je samo naš.
U Kranjskoj Gori je, na jednoj Zrinkinoj utrci, bilo dosad najviše članova obitelji.
– Posebno se veselim toj našoj fotografiji s postolja. Svi smo na toj slici osim Tvrtka, kojeg moramo fotošopirati.
Nije mi drag "obiteljski projekt"
Mama Ljutić je sudski tumač, prevoditeljica s engleskog i njemačkog jezika te trenutačno predavač na Veleučilištu kriminalistike i javne sigurnosti.
– Ovo je jako teško kombinirati. Ne mogu se rasplinuti. Ili da pokušam programirati veće opterećenje na svom poslu izvan skijaške sezone. Toliko smo utkani u sve te uspjehe. Toliko svi naporno rade. Kako smo do sada pazili na svaki detalj, tek sada se tome treba posvetiti.
Mnogi u priči Ljutićevih vide sličnost s pričom Kostelića, barem u kontekstu obiteljskog projekta.
– Meni je tako težak taj izraz obiteljski projekt. To s riječi projekt zvuči mi kao da sudbina roditelja, i financijska, ovisi o uspjesima djece.
Nismo mislili u tom kontekstu, nego da su mama Martina i tata Amir puno sebe uložili u odgoj i uspjeh vlastite djece, što nije rijedak slučaj u hrvatskom sportu. Baš kao što je to bio slučaj i u slavnim hrvatskim sportskim obiteljima Kostelić, Vlašić, Ivanišević...
– Onda bismo trebali tu riječ projekt zamijeniti nekom drugom. Da, jesmo, puno smo sebe u tome dali, no zar to nije misija roditelja? Uvijek se sjetim lijepe Goetheove misli da bi roditelji djeci trebali dati korijene i krila. Zrinka ima korijene u nama i svoja krila.
I onda vidim naslov koliko zaradila Zrinka, sram da bude i autora i urednika ako ga ima