Ovo je priča o jednom istaknutom hrvatskom sportašu koji se na vrhuncu svoje sportske karijere stavio na raspolaganje ustaškom režimu Nezavisne Države Hrvatske. Zdenko Blažeković rođen je 23. rujna 1915. u Bihaću, a srednju školu završio je u Osijeku. Kao vratar igrao je u prvoj momčadi osječkog HŠK Hajduka od svoje 15. godine. Budući da je srednjoškolcima nogomet tada bio zabranjen, nastupao je pod pseudonimom "Bosanac".
Blažeković je 1934. godine upisao zagrebačku Tehničku visoku školu i pristupio HAŠK-u, u kojemu je bio drugi vratar. U vrijeme dok je Blažeković bio u HAŠK-u, taj je popularni zagrebački klub osvojio Jugoslavensko prvenstvo u sezoni 1937./38., a Blažeković je klub napustio 1940. godine.
Blažeković je u mladosti bio aktivan u hrvatskim kulturnim i omladinskim društvima, a kratko i u HSS-u. Kao hrvatskog domoljuba, jugoslavenske su ga vlasti više puta zatvarale, a u studentskim je sukobima često bio među protivnicima ljevičara. Nakon proslave rođendana Vladka Mačeka 1935. godine, zatvoren je i dvanaest dana mučen na Korčuli, ali je na suđenju u Dubrovniku ipak oslobođen. Razočaran tadašnjim sustavom i ponesen radikalnim idejama, 1939. godine donosi odluku koja će mu zauvijek obilježiti život: pridružio se fašističkoj organizaciji Ustaše.
U travnju 1941. godine, nakon invazije Sila Osovine i uspostave NDH, Blažekovićev uspon u novom režimu bio je iznimno brz. Slavko Kvaternik imenovao ga je 11. travnja u novoosnovani Ustaški nadzorni odbor, čime je Blažeković dobio značajnu moć i utjecaj. Već 23. travnja predvodio je masu od više od tisuću i sto hrvatskih studenata koji su se okupili u dvorištu zagrebačkog sveučilišta. Nakon okupljanja, studenti su se zaputili na Markov trg kako bi slušali govor Ante Pavelića, gdje mu je Blažeković u ime studenata prisegnuo na vjernost, izjavivši da su spremni slijediti ga u životu i smrti.
Nakon što je Ustaški nadzorni odbor raspušten 9. svibnja, Blažeković je imenovan povjerenikom u glavnom stožeru NDH, čime je njegova politička karijera dobila novi zamah. Istog mjeseca postao je zapovjednik Ustaškog sveučilišnog stožera, organizacije koja je službeno zahtijevala od svih studenata da postanu njezini članovi, iako se većina studenata zapravo držala podalje. Ovaj je stožer s vremenom postao krilo elitne studentske organizacije s vrlo strogim pravilima članstva i brojnim privilegijama za one koji su bili odani režimu. Članovi su redovito prisustvovali skupovima na kojima je govorio Ante Pavelić, a pritom su bili odjeveni u ustaške uniforme.
U to je vrijeme Blažeković javno iznosio planove prema kojima bi na prvoj godini studija predavali ratni veterani, koje bi naknadno zamijenile mlađe snage nakon što prođu odgovarajuću obuku. Njegov radikalni pristup bio je najočitiji u izjavama o čišćenju sveučilišta od svih nehrvata i osoba koje su bile smatrane neprijateljima ustaškog pokreta. Neki izvori navode da, kada je bio upitan hoće li Srbima i Židovima biti dopušteno pohađanje sveučilišta u NDH, Blažeković je odgovorio da će u nadolazećoj akademskoj godini sveučilište biti očišćeno od stranaca koji su neprijateljski nastrojeni prema Hrvatima. Kao stožernik, otvoreno je pozivao Srbe i Židove da se sami izdvoje iz studentskih redova, promičući politiku koja je onemogućavala njihovo daljnje obrazovanje.
Istovremeno s vođenjem Ustaškog sveučilišnog stožera, Blažeković je imenovan i zapovjednikom muške Ustaške mladeži, organizacije koja je igrala ključnu ulogu u indoktrinaciji mladih generacija. U prvim mjesecima djelovanja, mnogi mladi Hrvati pridružili su se ovom pokretu, prvenstveno motivirani ekstremnim nacionalizmom koji se tada agresivno propagirao. Blažeković je tvrdio da organizacija broji čak pola milijuna članova, te ju je opisivao kao sekularni pokret čiji je cilj promicanje bratske suradnje i zajedničkog života seljačke, radničke i intelektualne omladine. Blažeković je bio izravno uključen i u novačenje studenata za osobnu tjelesnu stražu Ante Pavelića, zbog čega je ubrzo promaknut u čin bojnika.
Blažeković je dužnost zapovjednika Ustaškog sveučilišnog stožera i Ustaške mladeži obnašao sve do siječnja 1945. godine. Tada je, u trenucima kada je NDH već bila pred raspadom, imenovan povjerenikom za tjelesni odgoj i sport. Na toj je poziciji nastavio donositi stroga pravila, pa je tako uveo nove zakone kojima se nediscipliniranim gledateljima trajno zabranjivao ulazak na nogometne stadione širom zemlje.
Unatoč pokušajima da održi privid reda i funkcioniranja države, napredovanje savezničkih snaga i partizanskih jedinica neumitno je označilo kraj fašističkog režima u Hrvatskoj. Kako se obruč oko Zagreba stezao, postajalo je jasno da će visokopozicionirani ustaški dužnosnici morati potražiti spas u bijegu izvan granica zemlje.
U svibnju 1945. godine, neposredno prije sloma NDH, Blažeković donosi odluku o bijegu iz Zagreba. Zajedno s brojnim drugim pripadnicima ustaškog pokreta, zaputio se prema sjeveru, u nadi da će se predati zapadnim saveznicima i tako izbjeći suočavanje s partizanskim snagama. Uspio je prijeći granicu i doći do Austrije, gdje je smješten u izbjeglički logor u Salzburgu. Život u logoru pružio mu je kratkotrajnu iluziju sigurnosti, no američke obavještajne službe aktivno su tragale za istaknutim ratnim zločincima i pripadnicima kolaboracionističkih vlada.
Uhićen je 28. kolovoza 1945., a nakon višemjesečnog pritvora i istrage donesena je odluka o njegovoj deportaciji. Blažeković je bio izručen jugoslavenskim vlastima 12. veljače 1946., čime je započeo proces njegovog pravnog procesuiranja. Suđenje je održano u Zagrebu, a smrtna kazna izrečena mu je 12. siječnja 1947. godine. Istoga dana presuda je izvršena.
Otvori KEKS Pay
A gdje je ključna informacija? Upravo je Blažeković bio ključna osoba antifašističkog mita o tzv. akciji "Stadion", u kojoj je navodno pozvao Srbe i Židove da prijeđu na drugu stranu, pa su kao svi antifašisti napravili isto. Što je, naravno, potpuna izmišljotina, jer je to okupljanje bilo u svibnju 1941., a tada još nije bilo antifašista jer su svi bili H.itlerovi saveznici temeljem sporazuma Molotov-Ribentropp.