Od 1992. pa naovamo nijedna hrvatska sportašica na otvaranju Igara nikad nije nosila hrvatsku zastavu. Sve do Tokija 2021. kada će prva dama s barjakom u defileu nacija biti Sandra Perković.
Dvostruka olimpijska pobjednica u bacanju diska imat će u tome pomoć branitelja olimpijskog zlata u gađanju letećih meta, odnosno glinenih golubova, Josipa Glasnovića, našeg današnjeg sugovornika.
– Čast mi je što ću to činiti u društvu Josipa Glasnovića, oboje smo iz olimpijske Dubrave. Nismo se još uštimali, ali brzo ćemo – kazala je Sandra odlazeći iz Zagreba.
U Parizu zajedno s bratom?
– Bit će to novi vrhunac moje karijere. Nakon olimpijskog zlata ostvarila mi se želja i da nosim hrvatsku zastavu na otvaranju Igara. Jedino što mi još nedostaje jest svjetsko zlato i to će mi zasigurno biti jedan od motiva da nastupam i dalje, bez obzira na to kako završi moj tokijski nastup.
A kako će završiti, to nitko ne može predvidjeti. Bez obzira na to što je olimpijski pobjednik iz Rija u jako dobrim godinama za strijelca (38), neki olimpijski “proroci” Josipa ne vide na postolju.
– U Pekingu 2008. bio sam peti, u Londonu 2012. nije me bilo, a u Riju sam osvojio zlato i nitko ne može predvidjeti koji ću biti u Tokiju.
Nije mu se ispunila velika obiteljska želja da se natječe zajedno s dvije godine starijim bratom Antonom.
– On je meni bio trener u Pekingu, a ja njemu u Londonu, no nigdje nismo zajedno nastupali pa je Pariz 2024. naša sljedeća prilika. Ako se već brat nije kvalificirao, volio bih ja da je sa mnom i Giovani Cernogoraz, no takva je bila godina. Da biste negdje ušli u finale, trebalo je pogađati iznimno precizno, 122, 123 pa i 125 i jedino je to jamčilo olimpijsku kvotu.
Od olimpijskog pobjednika na svakom sljedećem natjecanju uvijek se očekuju najviši dometi.
– Pritisak s te strane postoji, no od nas 30 njih 10, pa možda i 15, konkurirat će za medalju. Bit ću zadovoljan plasiram li se u finale, a presretan osvojim li bilo koju medalju.
Je li u Riju sam sebe iznenadio zlatom?
– Nisam jer sam bio europski prvak, jako dobar na natjecanjima Svjetskog kupa, a mjesec dana prije Igara osvojio sam srebro na Prvenstvu Europe. Stoga sam od sebe u Riju očekivao barem broncu. Bio sam za to spreman i fizički i psihički i dogodilo se zlato.
I Josip se bavi pomalo nezahvalnim sportom u kojem nema prostora za loše trenutke...
– Vi ste tu sami, ako vam ne ide, nemate pravo na minutu odmora. Na vatrenoj liniji vi ste sami sa svojim mislima i morate pobijediti najprije sebe. U svakom hicu morate biti mentalno apsolutno prisutni. Ovdje se pogreške neće praštati.
Sport je to u kojem je presudna koncentracija koja vam ni trenutak ne smije popustiti...
– Usredotočenost i mirnoća najbitniji su u našem sportu. Psihološki je to težak sport, dva dana morate biti potpuno unutra. Nakon prvog dana morate prespavati s dobrim ili lošim rezultatom, morate taj pritisak znati svladati.
Djeca čekaju medalju
Kako se to trenira?
– Postoje tehnike opuštanja, neka vrsta meditacije. Sa svim ovim godinama iskustva već znam što bih trebao napraviti da bih se mogao usredotočiti.
Je li u tome samouk ili je tražio stručnu pomoć?
– Ja sam tražio pomoć psihologa, no to mi nije pomoglo na način na koji sam očekivao. U posljednjih pet godina u tome mi pomaže supruga Ana, koja se dosta educira. Premda je diplomirana ekonomistica, ona se sve više zanima za psihologiju sporta i stekla je licenciju za mentalni trening. Ana ima svoju tvrtku, no posvećena je više meni i mojoj psihološkoj pripremi.
Supruga će navijati od kuće, zajedno sa šestogodišnjom Paulom i četverogodišnjem Emanuelom.
– Paula zna da je tata otišao na Olimpijske igre, Emanuel još i ne, no oboje su mali da bi shvatili o koliko je velikom natjecanju riječ. Oni to još ne razlikuju, njima je jasno da je tata otišao na put, da ga neće biti neko vrijeme i voljeli bi da kući donese medalju.
>> Pogledajte zanimljivosti s Olimpijskih igara
