Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Sport Nogomet

Canjuga otkrio je li govorio istinu kada je kazao da je Tuđman pred smrt bio za povratak Dinama

– Kad sam to izgovorio, iživcirani, pobješnjeli Tuđman počeo me udarati šakama po glavi, po licu, pale su mi bile naočale pa sam stao na njih... – prisjetio se Blažević.
10. prosinca 2019. u 07:00 24049 prikaza
Franjo Tuđman i Zlatko Canjuga
Foto: Željko Hladika/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/6

Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman bio je osvjedočeni ljubitelj nogometa, neki iz njegove blizine čak bi ga okarakterizirali nogometnim fanatikom među političarima koji je u svakoj slobodnoj prigodi odlazio na utakmice svoga omiljenoga kluba, tadašnje Croatije.

Luka Modrić Kapetan Vatrenih Srbi ne prestaju hvaliti Modrića: Gospodin, ljudina, blago Hrvatima...

Tuđman je imao presudnu ulogu u promjeni imena iz HAŠK Građanski u Croatia potkraj 1992. godine, a prema svjedočenju tadašnjeg predsjednika kluba Zlatka Canjuge, i potkraj 1999., kad je Tuđman, tvrdi on, napokon popustio pod pritiskom javnosti i dao zeleno svjetlo za povratak Dinamova imena.

Međutim, u to mnogi ne vjeruju, među ostalim i predsjednikova supruga Ankica Tuđman, koja u svojoj autobiografiji “Moj život s Francekom” prokazuje Canjugu kao lažljivca i – izdajnika. U knjizi otkriva kako je Tuđmanu govorila da je Canjuga za nju negativna osoba i kako će se on u to jednoga dana i sam uvjeriti.

- Nažalost, nije se osobno mogao uvjeriti, ali Canjugu sam dobro procijenila. Francek je silno želio da Dinamo nosi ime Croatia jer je to bio veliki klub s jakim nacionalnim identitetom. Ime Croatia za njega je simboliziralo domovinu, državu koja je stvorena i bio je silno ponosan kad je Dinamo promijenio ime u Croatia.

Tvrdio je da ime Dinamo simbolizira socijalistički sustav i da brojni klubovi iz komunističkoga bloka imaju nogometne klubove s tim imenom i da tu tradiciju treba prekinuti. Zato nikad nikome ne bi predložio promjenu imena, kao što je lagao Canjuga.

Seka je bila u susjednoj sobi kad je moj suprug razgovarao s Canjugom potkraj listopada 1999. i nije bilo ni spomena o nekoj promjeni imena Croatia u Dinamo.

Canjuga je mislio samo na svoj politički opstanak i na tom bi putu učinio sve, pa je dao u javnost i lažne izjave o predsjedniku Tuđmanu, bez kojeg bi ostao mali nepoznati Z. C., učitelj u Zagorju. Još dok je Francek bio u bolnici, on mu je 16. studenoga ‘zabio nož u leđa’ pokrenuvši zahtjev za promjenom imena Croatia u Dinamo.

Nije mi jasno kako ga sâm Francek nije pročitao! Još za života, Jude su ga se počeli odricati”, napisala je gospođa Tuđman u svojoj autobiografiji.

Međutim, Zlatko Canjuga i danas, 18 godina poslije, ostaje dosljedan svojoj verziji povratka imena Dinamo.

– Žao mi je što njegova supruga ne može prihvatiti činjenicu da je pokojni predsjednik ipak prihvatio da se krene u promjenu imena – odgovara Canjuga i evocira svaki detalj tog razdoblja.

– Kad je predsjednik već bio lošega zdravstvenoga stanja, naši susreti bili su dosta česti. Više puta dolazio sam i k njemu doma. Jednom smo razgovarali o Dinamu i on me pitao što sada učiniti. Moje je stajalište bilo da nema smisla inzistirati na politici protiv koje se svi okreću. Najbolje bi bilo ponuditi referendum o imenu kluba pa neka Zagrepčani odluče.

A on meni na to kaže: “Ti si dinamovac, ti si za Dinamo!” To je bila i istina jer sam u mladosti išao na Dinamove utakmice. U tom razdoblju Dinamo je igrao utakmicu Lige prvaka u Marseilleu (2. studenoga 1999., nap.a.), a predsjednik je bio u posjetu Rimu.

Tada me iz Vatikana nazvao pročelnik predsjednikova kabineta Gordan Radin i najavio kako me predsjednik ponovno želi vidjeti čim se vrati u Zagreb. On se u Zagreb vratio prije mene i, nažalost, završio u bolnici. Znam da je tom zgodom, prije ulaska u auto kazao: “Ne dirajte mi Canjugu!” Gospodin Suad Rizvanbegović bio je svjedok tome.

Kako je točno tekao vaš razgovor o promjeni imena?

– Predsjednik Tuđman nije bio politički naivan da ne bi vidio kakav je to navijački pokret bio protiv tadašnjeg imena. I gospođa Tuđman morat će se pomiriti s tom činjenicom. Na utakmici s Manchester Unitedom u Maksimiru sjedili smo nas dvojica u svečanoj loži.

Robert Prosinečki Legendarni Žuti Ispovijest tada naivnog Engleza: Da, mislio sam da je Prosinečki smeće

Dakle, igramo Ligu prvaka, protiv europskog prvaka, prihvaćeni smo u Europi, svugdje nas respektiraju, ali imamo interni problem: nemamo potporu navijača. Smatrao sam da u takvim okolnostima klub ne može funkcionirati. On mi je na sve to tada rekao: “Daj im onda taj referendum.” Naravno da mi mnogi nikad neće htjeti povjerovati, jer zašto je to rekao baš meni.

Mnogi su, naime, mislili da imaju njegovo veliko povjerenje, da mu mogu čitati misli, političke stavove, ali on nije bio glup da nije shvaćao što se događa. Šteta što je umro, a da taj referendum nije proveden, da to bude pokušaj pomirenja navijača i predsjednika Tuđmana. Možda u trenucima kada je znao da mu se približava kraj nije želio da, simbolički, na drugi svijet ode u sukobu s nekim – Canjuga svjedoči da je Tuđmana zanimalo sve o tadašnjoj Croatiji.

– Volio je komentirati utakmice, volio je naše igrače, htio je jaku momčad, a volio je pogledati sve utakmice, bez obzira na njihov karakter. Igramo kup-utakmicu s Dubrovnikom, evo ti njega na stadionu. Bio nam je to sigurnosni problem, nisam se mogao opustiti. A čovjek je volio nogomet, to mu se ne može osporiti – kaže Canjuga, koji se volio obratiti igračima uoči svake važne utakmice.

Nije se, kaže, miješao u trenerove odluke, ali htio je igrače motivirati da pokažu što znaju, da se ne boje.

– Sve Dinamove generacije, osim ‘67., u Europu su izlazile “punih gaća” i nikad nismo napravili veći iskorak – govori Canjuga. – A mi smo pobjeđivali velikane u njihovu dvorištu. Pa sam tako predsjedniku Ajaxa Van Praagu, večer uoči utakmice u Amsterdamu, najavio: “Sutra ćemo vas pobijediti.” Kao što sam bio uvjeren i da nećemo izgubiti od Manchester Uniteda na Old Traffordu.

Pokojni glavni urednik SN-a Darko Tironi kazao mi je uoči utakmice kako se boji da ne primimo četiri komada. A Manchester United protiv nas uopće nije bio dominantan! Sastavili smo tada momčad od domaćih igrača, boraca, imali smo kvalitetu, uživao sam u njihovim izvedbama i ponosan sam što sam bio sudionik tih pobjeda.

Međutim, u to vrijeme u momčadi Croatije nisu bili svi domaći, na trenersku klupu došao je Argentinac Osvaldo Ardiles. Canjuga kaže da to nije bio njegov izbor.

– Tu bih sekvencu najradije preskočio. Ja bih prije postavio nekog drugoga za trenera. Ako bi to bio stranac, radije bih bio za Nijemca, radi reda i discipline. Nažalost, bilo je tada jakih osoba oko predsjednika Tuđmana koje su utjecale na to da trener postane Argentinac – kaže Canjuga, kojega pitamo zašto je, nakon uvreda koje je javno izrekao na njegov račun, pristao sjesti za stol s Mamićem.

– Ja sam mislio da neki ljudi imaju prema meni pozitivno ljudsko nastojanje. Moram priznati da sam bio jako naivan. Povjerovao sam ljudima, a oni su imali druge namjere. Mamić ili netko drugi, svejedno, imena nisu bitna.

U životu ti se dogodi da imaš pozitivno mišljenje o nečemu, a ne znaš što ti se sprema. U to vrijeme htjeli smo do kraja provesti tu ideju o promjeni imena i već sam tada rekao da ću se povući s funkcije predsjednika. Moj cilj bio je vratiti ime Dinamo i povući se. Ja sam te ljude predlagao da uđu i u Izvršni odbor kluba, ali nisam znao što namjeravaju. To vam je dokaz da sam želio dobro klubu.

I kad su me onako brutalno smijenili (u svibnju 2000., nap.a), nisam bio razočaran. Riješili su me velike brige. Ipak mogu biti ponosan što se tada u Maksimiru igrao iznimno lijep nogomet, imali smo jaku momčad, Eurosport je prenosio naše utakmice u najboljim terminima i Hrvatska je uživala u najvećoj pobjedi nad nekadašnjim “Tuđmanovim Partizanom” 5:0 – rekao je Canjuga.

Filip Hrgović Nastavio tradiciju Hrgović otkrio koliko je potrošio na slavlje nakon dosad najveće pobjede u karijeri

Kao mlada, nadolazeća zvijezda HDZ-a, Canjuga je sredinom 1990-ih uživao status Tuđmanova političkoga miljenika.

– Predsjednik me znao oslovljavati s “mladi junac”, jer sam mu se usudio iznijeti svoje mišljenje već na prvom razgovoru. Pretpostavljam da mu se svidio mlad kritičan čovjek. Tada sam izgledao rokerski i imao sam dugu kosu. Barem osam puta rekao mi je u tom razgovoru da se moram ošišati.

Tada mi je kao mladom čovjeku bilo izazovno staviti se u funkciju ne samo predsjednika Tuđmana nego Hrvatske u cjelini. Imponiralo mi je što predsjednik prihvaća moje razmišljanje. Nakon tog prvog razgovora, kojemu je prisustvovao i Ivić Pašalić, predsjednik me ponovno pozvao k sebi isti taj dan u 18 sati. Ali mi je poručio da moram doći ošišan. Odazvao sam se pozivu i u međuvremenu sam potkratio kosu – sjeća se Canjuga i nastavlja:

– Na tom drugom sastanku kazao mi je: “Bit ćeš glavni tajnik HDZ-a.” Moram reći kako me predsjednik u razdoblju naše suradnje iznenadio četiri puta. Najprije funkcijom glavnog tajnika HDZ-a, drugi put izborom za predsjednika Croatije, treći put izborom za predsjednika Skupštine grada Zagreba, a četvrti put kad me predložio za predsjednika Vijeća HRT-a, na funkciju na koju je pretendirao Vladimir Šeks.

Rekao mi je: “Nema diskusije, to moraš preuzeti.” Na isti način postavio se i kad me postavio za predsjednika Gradske skupštine. Uzvratio sam mu kako već imam dosta funkcija, no njegov je odgovor ponovno bio rezolutan – nema rasprave. Ja sam se svakoj svojoj dužnosti profesionalno posvetio.

U politici s ciljem da kao stranka pobijedimo na izborima, a u nogometu da ostanemo najbolji klub, da postignemo veliki rezultat u Europi, da se za hrvatski klupski nogomet čuje u Europi. I postali smo jedini nogometni klub iz cijeloga nekadašnjeg istočnog bloka koji je bio u Ligi prvaka. Poslije su se počeli dizati CSKA iz Moskve, Šahtar...

Jeste li kao Tuđmanov miljenik stekli puno neprijatelja?

– Stekao sam neprijatelje u stranci. Kad su se sastavljale izborne liste, cijelo Predsjedništvo HDZ-a tvrdilo je da ne mogu biti nositelj liste u Zagrebu, da sam najomraženiji čovjek u državi. Smetalo im je to što je predsjednik imao povjerenja u mene. Mnogi su se već tada borili za nasljedstvo, što će tko biti nakon Tuđmanove smrti, bojeći se da on ne bi ozdravio ili odredio nekoga drugoga za funkciju na kojoj su se vidjeli.

Dio medija imao je direktivu da od mene napravi doslovno političkog monstruma. Čiju direktivu? Ne bih govorio o imenima, ali u tome su sudjelovali ponajviše ljudi iz stranke. Svaki moj potez trebalo je sasjeći u korijenu. Čak mi je i predsjednik znao reći: “Zlatko, kako se meni čini, morat ćeš se sam boriti.” A nakon toga njegova je supruga u svojoj knjizi napisala ono o meni, što me povrijedilo kao čovjeka.

Za njezina supruga i predsjednika stao sam na barikadu, trpio uvrede od kojih nisam mogao normalno ni živjeti – rekao je Zlatko Canjuga.

Tuđmanov odnos prema Dinamu potpuno drukčije ocjenjuje dugogodišnji glavni urednik Večernjeg lista (1992. – 2001.) Branko Tuđen, autor knjige “Tito, Tuđman, Hrvatska: 100 skica za portrete s političkog groblja”. On tvrdi kako Franjo Tuđman nikako nije mogao biti dinamovac.

– On se u mladosti nije zaljubio ni u jedan nogometni klub. Do 1941. znao je samo za Građanski, Concordiju i HAŠK, a 1941., kada počinje prvenstvo NDH, on ga, naravno, ne prati jer odlazi u partizane i sasvim je na nekoj drugoj liniji – kaže Tuđen i dodaje:

Filip Hrgović Reakcije Donosimo kako su mediji u regiji doživjeli Hrgovićev trijumf, od Srba stigle teške riječi

– Tuđman se 1945. u Beogradu prvi put susreće s nogometom, s Partizanom, u kojemu je kasnije postao predsjednik teniskoga kluba, pa i cijeloga sportskog društva (1958. godine, nap.a.). On ide na njegove utakmice, zajedno s generalima, dakle do povratka u Zagreb početkom 1960-ih godina on s Dinamom nema nikakve veze, niti mu Dinamo išta znači. Na kraju, on u svojim memoarima nigdje ne spominje Dinamo.

Znači li to, pitamo Tuđena, da je Tuđman bio partizanovac?

– On je 1950-ih sigurno navijao za Partizan. Da nije, ne bi mogao biti predsjednik Sportskoga društva, a u isto vrijeme Tuđmanov bliski prijatelj, general Martin Dasović, bio je predsjednik Nogometnog kluba Partizan – zaključuje Tuđen.

I legendarni Partizanov nogometaš Stjepan Bobek (1923. – 2010.) u svojoj autobiografiji spominje Tuđmanovu ulogu u Partizanu:

– Tuđman mi je bio predsjednik i poznavao sam ga, mada nismo često kontaktirali jer smo u različito vrijeme bili u klubu. Bio je vatreni navijač Partizana i dolazio je na svaku utakmicu. Istina, bio je živčan, ali je pod njegovim rukovodstvom Partizan pravio dobre rezultate, bio je veliki autoritet. 

Osim NK Croatije, u fokusu predsjednika Franje Tuđmana bila je i hrvatska nogometna reprezentacija, čiji je na neki način bio i pokrovitelj. Tadašnji izbornik Miroslav Blažević išao je toliko daleko u svojim ocjenama da je ustvrdio da “bez nazočnosti poglavara ne bi bilo ni svjetske bronce”.

– Da, on je bio najvažniji! Pa znate li vi što bi meni Mikša (tadašnji predsjednik Nogometnog saveza, nap. a.) radio da nisam imao Tuđmana iza sebe. Predsjednik mi je o Mikši znao reći: “Samo njega nemojte slušati” – prisjeća se Ćiro, koji je uživao naklonost Tuđmanove obitelji.

O njemu je Ankica Tuđman 2006. godine napisala:

– Nasuprot Canjugi, poznati nogometni trener Ćiro Blažević bio je jedan od naših prijatelja kojeg smatramo iskrenim i privrženim. Francek je cijenio Ćirinu stručnost i nogometne uspjehe, a bio je i ugodan u društvu. Ćiro nam se i danas redovito javlja. Njemu su neki iz današnjeg političkog života znali zamjerati što je ostao vjeran obitelji Tuđman, ne znajući da je naše poznanstvo počelo davno prije devedesetih godina.

Niz je zgoda u kojima se državni poglavar pokušao igrati izbornika nogometne reprezentacije, no Ćiro tvrdi kako mu to ipak nikada nije dopustio. Primjerice, u slučaju izbacivanja Igora Cvitanovića iz momčadi uoči Svjetskog prvenstva 1998. godine.

– Tuđman je bio slab na Ladića i Cvitanovića, perjanice tadašnje Croatije. I Cvitanović, čim sam ga potjerao s priprema u Poreču, otišao se požaliti predsjedniku. Pokojni glavni urednik SN-a Tironi uvjeravao me kako će mi u toj situaciji Tuđman okrenuti leđa, a novinar Novog lista Orlando Rivetti uvjeravao me: “Gotovi ste ako ga ne izbacite!”

Tada me nazvao Tuđman i kazao: “Vi ste previše pametan čovjek da ne shvaćate da ne možete bez Cvitanovića. Bokšić je ozlijeđen, i tko može igrati uz Šukera ako ne Cvitanović?” Na to sam mu uzvratio: “Predsjedniče, uvijek će biti kako vi kažete, ali sada morate izabrati između Cvitanovića i moga autoriteta.” U tom trenutku spustio mi je slušalicu – prisjetio se Blažević.

Tuđman se pokušao umiješati i u izbor sastava za čuvenu utakmicu protiv Ukrajine u Kijevu u studenome 1997., u kojoj je Hrvatska prvi put osigurala plasman na Svjetsko prvenstvo. Bili smo na kartanju, dr. Velimir Šimunić i Suad Rizvanbegović su svjedoci, pitao me Tuđman možemo li čuti koja će formacija istrčati u Kijevu.

A ja, znajući koliko voli Ladića, krenem sa zafrkancijom: “Na golu Mrmić”... Tuđman na to pobjesni i baci karte, a ja brzo: “Ladić, Ladić!” Ljubimac mu je bio i Vlaović. Smatrao je kako on mora biti u sastavu za tu utakmicu, a ja sam znao da mi je Bokšić nužan. Ja sam uoči puta i dao sastav s Vlaovićem, on je bio i objavljen u medijima, što je pogodilo Bokšića, ali sam ga u Kijevu galvanizirao i dobio ga u pravom izdanju.

Izostavljanje Vlaovića iz sastava obrazložili smo povraćanjem, sve smo to bili dogovorili s njim – dodaje Ćiro. S predsjednikom je bio neprekidno na vezi, čak i neposredno uoči najvećih utakmica. Tako je Tuđman nazvao Ćiru uoči završnog sastanka s igračima prije utakmice s Njemačkom u Lyonu u četvrtfinalu SP-a.

'CASANOVA IZ MAKSIMIRA' Zoran Mamić nakon dva razvoda opet sretno zaljubljen, zavela ga prelijepa Srpkinja

– Prolazeći hodnikom prema svlačionici, u zrcalu sam ugledao svoje lice, bilo je zeleno, mrtvačko, kao moga oca prije smrti! I u tom trenutku nazove me predsjednik i kaže: “Ćiro, danas morate pobijediti! Došao je i Helmut Kohl. Pokraj njega, onako korpulentnog, ja sam u drugom planu.” Ušao sam u svlačionicu pred igrače, trebam održati završni govor od sedam minuta, a ja se osjećam kao da umirem. Prolaze minute, Branko Ivanković potiho pita: “Šefe, hoćete li?”, a Katalinić nastupi drsko: “Počnite, šefe!”

A ja stojim pred igračima kao kip. Međutim, u jednom trenutku ustanovim nešto zastrašujuće: moji igrači počeli su dobivati moju boju kože! Transformirali su se u moje duševno stanje i postali kamikaze koje idu na bajunete! A ja znam što to znači, da su odlučni zgaziti suparnika – priča Ćiro.

Tuđmana je upoznao još 1982., kada mu je, kaže, u tajnosti pribavljao ulaznice za Dinamove utakmice. Njihov odnos intenziviran je nakon Tuđmanova preuzimanja vlasti, kada je među istaknutim sportskim dužnosnicima tražio kandidate za ministarske funkcije. Tako je Ćiru dopalo – ministarstvo sporta.

– Na sastanku smo bili Tuđman, Šarinić i ja. Predsjednik mi je svoju odluku objasnio riječima: “Vi ste dali impuls hrvatskom narodu, zaslužujete biti ministar.” Ja sretan, mislim, unuci će se jednoga dana moći pohvaliti kako im je djed bio ministar.

Dođem doma i pohvalim se supruzi kako sam postao ministar, a ona me spusti na zemlju: “Ti si budala! Ne znaš ništa o tome, samo ćeš se obrukati. Idi im reci da ti to ne možeš.”

I ja se za pola sata vratim k predsjedniku i Šariniću i objasnim im zašto ne mogu biti ministar. Na to je Tuđman već bio pripremljen:

“Dobro, neka onda bude Novosel.

Blaževiću je posebno ostao upečatljiv događaj kad je, kako kaže, naivno pred predsjednikom išao protiv Ivića Pašalića ustvrdivši kako iz dokumenata koje su tada bili objavili mediji proizlazi da je Pašalić peti ortak u slučaju Dubrovačka banka.

– Kad sam to izgovorio, iživcirani, pobješnjeli Tuđman počeo me udarati šakama po glavi, po licu, pale su mi bile naočale pa sam stao na njih...

Vikao je: “To što pišu da je Pašalić, to misle na mene!” U tom trenutku istinski sam se bio naljutio i krenuo sam prema izlazu, na što mi je on zapovjedio: ‘’Čekajte, gledat ćemo Dnevnik zajedno.” Došlo mi je da plačem od muke! Od matere i oca nisam dobio toliko batina koliko od Tuđmana – ispričao je Blažević.

Tamara Boroš
Neponovljiva Boroš
Otkrivamo gdje je danas heroina koja je ispisala hrvatsku povijest i potom teško oboljela
PPD
Mijenjamo navike
Solidarnost i dobra djela trebaju nam ostati prioriteti: PPD bolnicama donirao vrijedna sredstva