Najposjećeniji panel drugog dana konferencija na porečkom Sport Festu bio je nastup predsjednika Komisije nogometnih sudaca Hrvatskog nogometnog saveza Brune Marića. Na prilično transparentan način on je pričao o problematici koja je vječna tema među nogometnim kibicima, pogotovo onim klupskim ostrašćenima.
Taj razgovor je vodio iskusni novinarski profesionalac Željko Vela za kojeg je i Marić rekao da je uvijek spreman za konkretna pitanja. A Velino prvo pitanje bilo je:
- Jesu li suci najveći problem nogometa?
- Najveći problem su gust raspored igranja utakmica i ozljede. Nogomet se igra radi nogometaša a ne radi sudaca. Niti jedan gledatelj neće doći na stadion doći gledati mene, osim možda mog sina, nego radi nogometaša. Ja volim reći da su suci samo servis nogometu. Dakako, oni presuđuju i izazivaju rasprave ali nisu najveći problem nogometa.
Oko kvalitete suđenja stalno se lome koplja.
- Naši suci imaju velike izazove, emocije su kod nas velike pa je i zanimanje za njihov rad velik. Možda će moja ocjena biti pretenciozna i odveć subjektivna, no ja bih rekao da je to četvorka. Resursi s kojima raspolažemo i sve što imamo daju mi za pravo da na taj način ocijenim. Eto, recimo, naši suci Duje Strukan i Igor Pajač, sudili su vrlo važne utakmice u Uefa lige. Kada se ocjenuje kvaliteta suđenja naših sudaca trebalo bi pogledati i što se događa na najvećim svjetskim natjecanjima a čak je i na Svjetskom prvenstvu bilo takvih pogreška kakve se kod nas nisu događale.
Kad smo već kod emocija, sucima u nekim drugim zemljama zacijelo je puno lakše.
- Jest, primjerice, jedan norveški sudac koji pogriješi na štetu jednog kluba nakon utakmice može s navijačima tog kluba otići na burek. Kada se takvo što dogodi kod nas tom sucu je bolje da izbjagava navijače kluba koji smatraju da je njihova momčad oštećena.
A takvo što dogodilo se upravo Bruni Mariću i to, kako sam kaže, dvije godine nakon odluke koju je sam nazvao pogrešnom. A riječ je o jedanaestercu kojeg je sudio za Dinamo u 92. minuti poljudskog derbija s Hajdukom.
- Za nekom mojom odlukom najviše se pušilo upravo nakon toga. Ja sam cijelu tu utakmicu sudio dobro i meni se učinilo da je na Soudaniju bio kontakt za jedanaesterac, a pomoćni trener mi je sugerirao da to jest prekršaj za bijelu točku. No, ja sam taj koji je pogriješio jer sam kasnio 30-tak metara pa nisam dobro vidio taj dvoboj. To je bila više glupa nego netočna odluka jer je to bila utakmica koja o ničemu nije odlučivala. Da sam tada imao VAR, koji za današnje suce predstavlja veliki privilegij, ne bih dobio batina u Stobreču.
A takvo što dogodilo se sucu koji je četiri puta, od samih igrača (pa tako i nekih Hajdukovih) izabiran za najboljeg suca.
- Vjerojatno je tome bilo tako radi toga što sam igračima na terenu, kroz našu komunikaciju, davao na važnosti. Sveukupno gledano, u karijeri sam imao tri utakmice za koje žalim da nisam imao VAR. Koristiti VAR tehnologiju strašan je privilegij i 88 posto odluka VAR sudaca je ispravno i kada vidim suca da s pognutim ramenima ide prema VAR-u, ja bih mu najrađe rekao da to nije posao za njega. Pa on bi trebao reći "hvala Bogu što sam dobio drugu priliku za ovu situaciju". U VAR sobi su isto ljudi, no VAR ne presuđuje, on samo predlaže, sugerira. Druga su priča činjenične odluke kao što su crte kod zaleđa ili je li neki prekršaj bio unutar ili izvan 16 metara. Molim Boga da se u Hrvatskoj ne dogodi što i u Engleskoj, na utakmici Liverpoola i Totenhama gdje je došlo do nesporazuma između glavnog suca i sugestije iz VAR sobe. Jer takva bi odluka u Hrvatskoj izazvala tektonske poremećaje.
Ovakvo posipanje pepelom u sudačkom svijetu i nije baš svakodnevnica.
- Meni je važno da ljudi ne misle da smo mi suci neka sekta i da smo mi ti koji, kad smo loši, plačemo u mraku.
Kad je suđenje na hrvatskim travnjacima u pitanju, uvijek ima nezadovoljnika pa se na tu temu Bruno i našalio:
- Pa da, izlazim van po noći, nosim kapu na glavi već dio dana i družim se samo s poznatima. Malo šale na ovu moju temu, no moj posao je vrlo izazovan i pod velikom medijskom pozornošću a ja pokušavam živjeti s time. Ja sam to izabrao, nitko me ne tjera na to i nadam se da neće biti potrebe da hodam s kapom na glavi po ulici.
U zemlji s takvim navijačkim strastima zacijelo nije lako biti sudac. Jesu li naši suci odveć preplašeni što će im se dogoditi ako nešto ne dosude ili nešto krivo dosude?
- Ima istine u tome i o tome trebamo pričati. Ne bih rekao da je to strah ali mogu reći preveliki respekt koji je plod pritiska pod kojim suci, pogotovo oni mlađi, žive.
I zato Marić pozdravlja Uefinu kampanju "Dosta je - vrijeme je za akciju".
- Cilj kampanje je sprečavanje bilo koje vrste mobinga. Ja razumijem da treneri ne mogu pratiti utakmicu kao da su u kazalištu ali ne prihvaćam dizanje emocija i tenzija. Ta kampanja ima za cilj da suci postanu službene osobe i da se se svaki napad na njih tretira kao napad na službenu osobu. Svaka vrsta pritiska na suca, bilo da je od trenera, čelnika klubova ili medija je beskorisna i on može samo dovesti do toga da njegova izvedba bude lošija nego u normalnim okolnostima.
Ovaj baš ništa ne razumije kad uspoređuje norvešku i našu ligu. Dakle u Norveškoj nema Mamića i ostale nogometne mafije, ljudi imaju svoj integritet, ne druže se privatno s polusvjetom, "kontroverznim poduzetinicima" i menadžerima, dolaze suditi kao dio dnevne ili tjedne rutine i ne pojavljuju se u javnosti kroz medije. Većina ima dobro plaćen posao uz koji rasterećeno sude. Mariću, sjedi! Jedan!