Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Sport Ostali sportovi

Braća Sinković procirkuliraju 35-40 litara krvi u minuti, a prosječan čovjek koji sjedi pet litara

– Kada gledam okolne zemlje, od nekih smo jači, a uz neke nismo ni za spomen. Primjerice, Srbi dobivaju četiri do pet puta više za svoje medalje, a Slovenci čak i manje što me iznenadilo. Za razliku od jednog Azerbajdžana koji za zlatnu olimpijsku medalju dodjeljuje milijun dolara, mi dobijemo šest do sedam tisuća eura – kaže Bralić.
22. veljače 2021. u 17:28 0 komentara 498 prikaza
Pogledajte galeriju 1/7

U ovo novo (ne)normalno vrijeme, uz ograničenja u kretanju i strah od zaraze, pripremati sportaše za Olimpijske igre nije nimalo jednostavan posao. A zadatak je tim zahtjevniji ako se radi o sportašima – braći Sinković – od kojih se očekuje ništa manje od medalje.

MLAĐA 28 GODINA Ona je bila Saračeva ljubav: Došla je konobariti pa ukrala njegovo srce...

Kako je riječ o najvećim hrvatskim uzdanicama u Tokiju, onda je u tom poslu i vrlo velik sloj trenerske odgovornosti. A taj posao, kao i svih ovih godina, pripada 69-godišnjem Nikoli Braliću, čovjeku koji je Valenta i Martina učinio jednima od najvećih svjetskih veslača svoga vremena, ali i bratskim parom sportaša kakav Hrvatska nikad nije imala.

Svaka čast nogometnoj braći Matošić, Čajkovski, Vujović, pa i košarkaškoj braći Petrović, hrvačima Žugaj, no nitko od njih kao tandem nije predstavljao ono što danas u svom sportu predstavljaju braća Sinković. Apsolutni svjetski vrh. A to je materijal koji je izbrusio i pozlatio zagrebački Sinjanin (Dicmo), trenerski mag Brale koji je 2015. proglašen za najboljeg svjetskog veslačkog trenera. A on o veslanju voli razgovarati čak i ako je u pitanju telefonski poziv u nedjelju navečer. Zapravo, on bez veslanja ne može i to je nešto što gospođa Bralić, supruga Đurđica, vrlo dobro zna i stoički podnosi.

– Njena je žrtva bila velika. Srećom, nije mi u životu puno prigovarala jer, da jest, onda vjerojatno to ne bih ni radio. Tu i tamo se supruga naljuti, no zna ona da je to moj posao pa se naviknula na sve moje odlaske na pripreme izvan Zagreba i natjecanja po cijelom svijetu – kaže nam. Naviknula se na to i kći Ivana koja oca također nije viđala koliko to nepisana pravila obiteljske harmonije “nalažu”. A djeda ne viđaju dovoljno ni unuci, četiriipolgodišnji Niko i dvoipolgodišnja Anja.

– Kako ću uskoro u mirovinu, taj dio me veseli. Kada se pasiviziram, dobar dio vremena bit će posvećen njima. Planiram u mirovini puno više vremena pokloniti unucima – najavljuje. Ako su nekadašnjeg košarkaškog asa Plećaša navijači zvali “Svetim Nikolom” onda je ovaj čovjek uistinu “Sveti Nikola” hrvatskog veslanja jer je s najvećih svjetskih natjecanja donosio darove, on je trenerski potpisnik čak 19 odličja, da o svim pobjedama i kolajnama s regata svjetskih kupova i ne govorimo. Stoga nam je takvog znalca teško zamisliti u mirovni. Može li on sam to zamisliti?

– Ja sam profesionalni trener u Mladosti od 1. siječnja 1977. i već 40 godina sam bez ljetnog godišnjeg odmora. Uvijek sam trenirao više dobnih kategorija i, kada bih završio s jednima, čekali bi me drugi, a veslanje je ljetni sport. Sad me zanima kako će to izgledati kad prestanem raditi kao trener.

Neću ja prekinuti s veslanjem, bit ću savjetnik, no tu će zacijelo biti prostora za više odmora na moru i u planinama. Imam neki apartman na moru pa me baš zanima koliko ću ga koristiti, hoću li ići u ribe, hoću li roniti, jedriti ili ću reći “k vragu sve ovo, vraćam se ja na svoj Jarun”. Ja i kada imam slobodan dan završim na Jarunu ili u klubu, na savskom nasipu. Mene naprosto vuče da vidim što se ondje događa na dnevnoj bazi – otkriva Bralić. Nama se čini da bi bila šteta da za jednim takvim ekspertom i fanatikom ne ostane ukoričeni, pisani trag.

– Za sada nemam afiniteta za pisanje. To mi je slabost, ja ne volim pisati, ali savjete uživo volim davati i meni se čini da od mene u tom obliku ima više koristi. Da budem uz nekog mlađeg trenera, da mu dajem savjete kako da planira i programira, da mu kažem kako da prepozna podtreniranost ili pretreniranost – predlaže. Uživa on i dok biciklira uz veslačku stazu, no to je za njega postala pista na kojoj vrebaju opasnosti. Jer, pratiti koliko tehnički precizno vaši veslači izvode zaveslaj i istovremeno pratiti kretanje šetača po trenerskoj stazi doista nije lako.

prenosio nogomet Filip Brkić se slomio u plač u prijenosu kada je čuo vijest o smrti Zlatka Saračevića

– Meni je drago da je toliko ljudi vani, u šetnji, no nekad je pisalo da je to trenerska staza, a danas to ljudi ne znaju. A vrhunac svega za nas trenere na biciklima je kada ondje šetaju ljudi sa psima. Gospođe se raspričaju, a pas juri tamo-ovamo. I dok ja prateći čamac pješaka nekako registriram, i psa također uočim perifernim vidom, no uzicu ne vidim pa ako naletim na njih, bude i padova – upozorava Bralić. A jedan takav pad odveo ga je i na operacijski stol.

– Bilo je to 2002. Izbjegavao sam jednog nepažljivog klinca, da ga ne udarim, i kako sam naglo okrenuo volan, tako sam ramenom pao na asfalt – pokazuje nam. U ove epidemijske dane, kada je po Jarunu jako puno šetača, veslački treneri ondje očito nemaju idealne uvjete rada.

– Ja se veselim samo lošem vremenu jer po oblačnom vremenu koje sluti na kišu ljudi ne dolaze. Zato sam glavninu naših treninga na vodi prebacio za sedam ujutro, kada šetača ipak nema – smije se. Bicikl je Nikoli “najbolji prijatelj” i sredstvo za rad.

– Na biciklu koji sam kupio u svibnju 2019. imam 13,5 tisuća kilometara, a u međuvremenu su prošle dvije zime kada ne treniramo, a ja sam mjesec dana bio u bolnici radi operacije kuka. Dakle, od tih 20-ak mjeseci mene na biciklu nije bilo njih pet. Trenutačno imam i obični i električni bicikl. Kada je kontra vjetar, kada moram brzo štopati, onda koristim onaj potpomognut strujom – veli nam.

Bicikliranje je iskoristio i da nam objasni koliko je delikatno namještanje krakova vesala prije utrke.

– Kod namještanja mi treneri skraćujemo ili produžujemo vesla pomicanjem oslonca. A to radite po vremenskoj prognozi i najavi smjera vjetra. Namjestiti nešto krivo bilo bi kao da voziš bicikl uzbrdo, a ti si stavio stupanj prijenosa kao da se voziš po ravnici. Recimo, ako je vjetar u prsa, onda moraš skratiti krakove. Ako se u tome pogriješi, možete znatno umanjiti izglede za uspjeh svoje posade. Meni se na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. dogodilo da je vjetar okrenuo smjer dvije minute prije starta, kada više nije bilo vremena da se išta promijeni.

I to je jedan od razloga što taj četverac u sastavu braća Sinković, Damir Martin i David Šain nije osvojio zlato nego srebro – prisjeća se. Nažalost, od svih tih 19 medalja (11 zlatnih), od kojih je 16 osvojio sa Sinkovićima, nijedna nije ovješena njemu oko vrata pa dida Nikolu muči što će to unucima moći pokazati kao svjedočanstvo vlastite iznimne zanatske (trenerske) uspješnosti.

– Mi treneri u pojedinačnim sportovima smo hendikepirani jer, za razliku od kolega u kolektivnim sportovima, mi ne dobivamo medalje pa se nemamo čime pohvaliti svojim unucima. Morat ću im pokazivati novinske tekstove koji o tome svjedoče, no bilo bi lakše kada bi te medalje visile u vitrini djedove sobe – kaže. Nažalost, najtrofejniji hrvatski treneri – koji su Lijepu Našu proslavili po svijetu – nemaju status koji zaslužuju. Zar jedan Rudić, Kostelić, Bralić ili pak Červar ne bi trebali imati status onakav kakav imaju redoviti članovi HAZU koji primaju stalnu mjesečnu nagradu u visini prosječnog osobnog dohotka u RH za prethodno tromjesečje?

– Ako na to imaju pravo uspješnici iz sfere znanosti, kulture, medicine, zašto takav status ne bi imali i zaslužni treneri koji su priznati od sportske javnosti? – pita se.

Podravka Vegeta-Nykobing Falster NAKON POBJEDE VIDEO Ovo steže dušu: Evo kako je Sarač pozvao svoje igračice na posljednji zagrljaj

Nemaju treneri, za razliku od sportaša, zasad ni naknade za izvrsnost, kolokvijalno zvane sportskim mirovinama. Ako ništa drugo, barem dobiju državnu nagradu nakon osvojenih medalja na najvećim svjetskim natjecanjima kojih se Nikola naosvajao.

– Kada gledam okolne zemlje, od nekih smo jači, a uz neke nismo ni za spomen. Primjerice, Srbi dobivaju četiri do pet puta više za svoje medalje, a Slovenci čak i manje što me iznenadilo. Za razliku od jednog Azerbajdžana koji za zlatnu olimpijsku medalju dodjeljuje milijun dolara, mi dobijemo šest do sedam tisuća eura – kaže Bralić.

A koliko je teško osvojiti olimpijsko zlato, malo je onih koji o tome u Hrvatskoj dovoljno znaju. A još manje je onih koji znaju što je sve za takvo što potrebno. I zato smo mi zavirili u trenersku radionicu šjora Bralića, zagrebačkog Sinjanina.

– Najteže od svega bilo je to što lani, osim Prvenstva Europe, nije bilo natjecanja pa se ne možeš mjeriti u odnosu na konkurenciju. Valent i Martin uvijek su brži na treningu kada imaju sparing-partnere jer bez njih je teško ići sa supramaksimalnim opterećenjima. U tom smislu spasili su nas dečki iz Osijeka, braća Lončarić. Tek kada dođe do prave borbe, onda su i rezultati na treningu puno bolji nego da to ide po inerciji – otkriva. U kolikoj su prednosti njegovi kolege iz veslačkih sila poput Engleske, Italije, Australije, Novog Zelanda koji imaju puno veću bazu, pa tako i veći izbor sparing-partnera?

– Njihova prednost je ogromna. Pa oni su pola godine u kampovima. Ovi prekomorski, Novozelanđani i Australci, dođu u Europu i budu tu po četiri mjeseca. To je klasični kamp. Zato ćemo mi, kada budemo na pripremama u Zatonu, imati slovenski dvojac kao sparing-partnere, a ja sam u međuvremenu napravio i klupski dubl, dvojac na pariće, pa da i s njima Sinkovići spariraju – najavljuje. Termin dubl veslači koriste za dvojac na pariće, dvojac s četiri vesla koji je sam po sebi brži čamac od dvojca bez kormilara u kojem svaki veslač ima po jedno veslo.

– Mi smo formirali i četverac koji će ići na olimpijske kvalifikacije, a čine ga braća Lončarić, Ukropina i Piton. Tu posadu će voditi kolegica Jasenka Kraljević iz Osijeka, uz pomoć Marka Banovića, a ja ću biti u pozadini – kaže Bralić. Marko Banović je Nikolina desna ruka, spreman je uvijek uskočiti i oko braće Sinković.

– Ja Marka pripremam već dulje vrijeme, no ono što on sada radi je možda i važnije za hrvatsko veslanje jer je kao arhitekt posrednik između veslača i izvođača radova pri pripremi infrastrukture ŠRC Jarun uoči ovoproljetne zagrebačke utrke Svjetskog kupa. A to je natjecanje jako važno za hrvatsko veslanje jer će to, osim obnove veslačke staze i pripadajućih objekata, značiti i priliku da naši ljudi vide na djelu braću Sinković – najavljuje. A da bi braća protiv svjetske konkurencije zablistala i u svom dvorištu, njihove žuljevite ruke moraju natući kilometražu.

– Planiramo prijeći oko 2000 kilometara do tada, od Nove godine do kraja travnja. Po 600 kilometara u drugom, trećem i četvrtom mjesecu što je dosta intenzivno uz sve one treninge opće fizičke pripreme, snage i izdržljivosti izvan čamca. Srećom, uz sve ove hladnoće, vjetrove i mrazeve, mi smo od Nove godine do 15. veljače uspjeli izveslati 400 kilometara, što je naš apsolutni rekord. U siječnju smo obično bili na visinskim pripremama, na skijaškom trčanju, no budući da je olimpijska godina, moramo sve ubrzati i povećati kilometražu – ponosan je.

Rukomet NAKON UTAKMICE HRS objavio VIDEO: Nismo slutili da će ovo biti posljednji razgovor sa Saračem

Bez obzira na to što drugo mjesto ni u jednom sportu ne bi trebalo predstavljati poraz, s obzirom na vašu naviku pobjeđivanja, pitamo se da li je tim Sinković uzdrmalo to lanjsko srebro na Prvenstvu Europe?

– Ne, nije. Uvijek dođe poneka lošija utrka. Čovjek mora biti realan. Pa oni su u svjetskom vrhu više od deset godina. Najčešće su to bile zlatne medalje, no jednom će doći vrijeme da će biti dobra i srebrna i brončana odličja. Čovjek mora imati svoj uspon i pad. Ja ne vjerujem da je to pad, no ne bi bilo čudno ni da bude tako. Ne treba to shvatiti kao tragediju.

No ne bih htio ovime reći da je to početak pada, nego da je sve to normalno kretanje jedne sportske karijere koja je popločena i padovima i usponima. Ako ti produžavaš karijeru, normalno je da će doći do pada – iskren je. Neki stoga odluče otići kada su na vrhuncu karijere.

– Lukavci koji se boje poraza prestaju na vrhuncu slave. Po toj logici braća Sinković i ja smo se trebali povući nakon Olimpijskih igara u Riju. No u te četiri godine mi smo naredali još dva svjetska i dva europska zlata te jedno europsko srebro pa mogu reći da je vrijedilo nastaviti – ponosan je. A nastavili su u novoj disciplini pa se pitamo jesu li ikad zažalili zbog promjene učinjene upravo te jeseni nakon Olimpijskih igara u Riju.

Kao grom iz vedra neba odjeknula je vijest da braća Sinković mijenjaju disciplinu i da iz čamca s dva vesla (skul) prelaze u posadu u kojoj svaki od veslača ima po jedno veslo (rimen).

– U nekim momentima jesam i to sam znao reći braći kada bi se oni, zbog zamora ili loših vremenskih uvjeta, počeli svađati oko toga tko je od njih dvojice narušio ravnotežu čamca. U skulu jedino lijeva ruka može vikati na desnu, u rimenu veslač na veslača, a ja ne volim kada dođe do nervoze i prepiranja. I tada im znam reći da bi bilo bolje da smo ostali u dubl skulu koji je puno stabilniji čamac – kaže nam. Promatračima sa strane uvijek će biti nejasno zašto je netko napustio komfor pobjeđivanja, odnosno disciplinu u kojoj je pobijedio 30 puta zaredom da bi prešao u disciplinu za koju nije bilo jamstva slične sportske dominacije.

– To je novi izazov, a u staroj disciplini bi otupjeli, uz neprestano iste suparnike. Ovdje nema monotonije, čim malo pogriješiš, netko te dokači. Mi smo mogli ostati u istome i kao netko koga su stalno lovili mogli smo bježati i dalje. No mi smo htjeli promijeniti igru, da mi malo lovimo druge. Idemo učiti nove elemente. To nas je motiviralo i mi smo navalili na posao.

Čija je izvorno to bila ideja?

– Veslača. A meni je bio izazov da nakon 20 godina opet imam svjetski konkurentan čamac. Prva moja velika trenerska seniorska medalja osvojena je upravo u dvojcu bez kormilara, a osvojili su je, svjetsku broncu, Saraga i Martinov 1999. na Svjetskom prvenstvu u Kanadi. Još do prije nekoliko godina njih dvojica su bili rekorderi Svjetskog kupa, a godinu dana su bili i svjetski rekorderi. Prije toga je Saraga s Banovićem bio šesti na Olimpijskim igrama u Atlanti 1996. – prisjeća se.

Postoji li mogućnost da se Sinkovići nakon Tokija, bez obzira na to kako tamo završili, vrate u dvojac na pariće? Ili da možda budu ponovo polovica četverca bez kormilara?

Miroslav Ćiro Blažević 'SVI SMO TUŽNI' Ćiro Blažević: Hrvati za Balaševićem plaču na ćirilici

– Razmišljali smo o tome, ako se braća Lončarić dovoljno približe Sinkovićima, da probamo opet četverac, da se malo odmore od malih disciplina. Jer, posljednji put su veslali veću disciplinu 2013., bilo je to u četvercu na pariće. Manji je pritisak nego kada je u pitanju manja disciplina. Za sada se za takvo spajanje nameću braća Lončarić, što ne znači da je to zatvoreno za druge naše veslače – otkriva Bralić. Kada je preuzeo Sinkoviće, ni sam Bralić nije vjerovao da će s njima u tri discipline (četverac na pariće, dvojac na pariće, dvojac bez kormilara) osvojiti 16 medalja.

– Ja sam u njima vidio potencijal za svjetski vrh, ali nisam vidio da možemo dogurati tako daleko. Oni jesu bili juniorski medaljaši, no kao seniori napravili su puno više. Dakako, bez vrhunskog materijala ne bi od ovoga ništa bilo, a osvojili smo šest naslova svjetskih prvaka, četiri europska zlata, olimpijsko zlato i srebro te imamo 18 pobjeda u Svjetskom kupu – ponosan je. S obzirom na genetiku, posvećenost veslanju i stil života, koliko Valent i Martin mogu još trajati na ovoj razini i to uz činjenicu da će jedan od njih uskoro postati otac?

– Teško je to reći. Treba uvažiti i aspekt da su oni sve stariji i da je obiteljski život sve intenzivniji – kaže. Kako se starenje, a Sinkovići su u ranim 30-ima, odražava na tjelesne osobine?

– Izdržljivost se dugo drži, snaga počne prije padati. Oni se sada ne smiju puno trošiti, nemaju još puno hitaca za ispucati, što znači da ćemo početi preskakati utrke. To je uobičajeno kada nekoga želite sačuvati. Kada si mlad, možeš svaka dva-tri tjedna imati po jednu regatu, a kada si stariji, trebaš veći predah jer se sporije oporavljaš od napora. Kada si stariji, moraš ekstenzivnije raditi, a tek pred natjecanje pojačati intenzitet, zaoštriti i ubrzati rad – naglašava.

Jednog od najcjenjenijih svjetskih trenera zamolili smo da čitateljima pokuša predočiti koliko je veslanje – u svijetu poznato kao akademski sport – zapravo rudarski sport?

– Mogu povući paralelu s boljim rekreativcem koji troši 10-15 kalorija na minutu, dok ih veslači troše 30-ak po minuti, a s obzirom na to da utrka traje oko šest minuta, to je oko 200 kalorija. To je stravična energetska potrošnja, pa oni na jednom treningu potroše i do 2000 kalorija. Nema sporta koji koristi toliko puno mišića kao veslanje, koji koristi sve opružače i sve privlakače, zato i dolazi do takve energetske potrošnje – veli. A to je nešto u čemu su njegovi puleni sam svjetski vrh.

Zadar: Teniski turnir Adria Tour, ekshibicijski meč Novaka Đokovića i zvijezda Toura ODGOVOR NA KRITIKE 'Nevjerojatno da je Đokovićev trener Hrvat, takvo nešto je nečuveno'

– Kod Valenta i Martina je energetska potrošnja među najvećim na svijetu, a očito je i da dobro tehnički veslaju kada tu energiju pretvaraju u vrhunski rezultat. Pri maksimalnim opterećenjima, na 180 do 200 otkucaja srca, braća Sinković procirkuliraju 35-40 litara krvi u minuti, dok se kod prosječnog čovjeka koji sjedi, na 70 otkucaja u minuti, radi o pet litara – iznosi senzacionalne brojke. Veslati dulje od šest minuta punom snagom znači da vam “duša izlazi na usta”. Kako mentalno to premostiti pa u nekom trenutku te velike patnje ne odustati?

– Veslači na svojim treninzima vježbaju upornost, tvrdoglavost, odupiranje zamoru, u čemu ima i mazohizma. U veslanju je najteže pobijediti sebe i, tko nije mentalno čvrst, taj nema izgleda za veće domete. U ovom sportu nema instantnog uspjeha. Svaka sekunda plaća se s puno žuljeva, znoja, krvi, rada, ništa ti nije poklonjeno – zaključio je Bralić.

BILI ZAJEDNO NA VEČERI
Liječnik koji je pokušao oživiti Bandića: Samo se srušio, bio je to masivni infarkt
PET FAZA SNA
Jeste li se ikad zapitali zašto spavate više od osam sati, a nenaspavani ste?
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.