Za komandnim mostom hrvatske reprezentacije kada je ona posljednji put osvojila medalju (1995.) nalazio se današnji izbornik Aco Petrović. No njega pamtimo i kao jednog od tragičara u porazu nakon “plus 19” u četvrtfinalu EP-a u Turskoj 2001. godine.
Što pak u njegovoj trenerskoj karijeri slijedi na Eurobasketu u Rumunjskoj (prva faza) i Turskoj (završnica), nemoguće je predvidjeti bilo kakvim sredstvima proricanja – kristalnom kuglom, tarot-kartama, dlanom, talogom kave, numerologijom – no sigurno je da se i od Ace, baš kao i od svih njegovih izborničkih prethodnika, puno očekuje.
Sljedeći EP tek za četiri godine
A da bi se to postiglo, obrana mora biti puno bolja od one kakvu su naši igrali u zatvorenoj utakmici sa Slovencima, bez Bogdanovića, Šarića i Tomasa, pa je sve izgledalo prilično loše.
– Do polaska u Rumunjsku moramo podići obranu na višu razinu, pogotovo onu od igre dva na dva, što nam se pokazalo kao najveća slabost, a postavit ćemo i alternativnu obranu. Osim toga, moramo i oporavljenog Ukića što više uvesti na njegovu poziciju startnog razigravača.
Je li ovaj EP na bilo koji način sudbonosan za našu košarku?
– Ne bih mu ja davao takvu fatalističku notu. Nisam razmišljao na takav način, no činjenica jest da se promijenio sustav natjecanja i da će sljedeći Eurobasket biti tek za četiri godine.
Što treba našoj košarci da popravi svoj status, da državna ili bilo koja druga televizija ovaj sport shvate ozbiljno, da se dvorane popune...?
– Potreban je jedan vrhunski rezultat reprezentacije. Kako se atmosfera učas promijeni, najbolje smo to mogli vidjeti 2013. u Sloveniji kada smo ušli u zonu medalja, ali je nismo uspjeli osvojiti. Prošle smo godine otišli u Torino na put bez povratka, a onda je ta “skupina građana” postala ozbiljna reprezentacija i plasirala se na Olimpijske igre na kojima nas je jedna pogođena lopta dijelila od polufinala. Tih dana ljudi su se budili iza ponoći da bi gledali naše utakmice...
Košarka je dugo godina bez medalje koja bi je i “službeno” vratila u krug top sportova.
– Istina, vaterpolo i rukomet medalje osvajaju kontinuirano, a nogomet je takav sport da može 40 godina živjeti na svjetskoj bronci iz 1998. Budimo realni, svaki plasman na veliko natjecanje za nas je uspjeh, no za status sporta nedostaje nam medalja. No čvrsto smo na zemlji, s aspekta naše kvalitete koju imamo jer, da ju nemamo, ne bismo u ova dva ljeta skinuli takav niz skalpova. Isto tako, svjesni smo i nedostataka na koje moramo znati odgovoriti kako bismo bili konkurentni.
Nekad su i klubovi poput Cibone i Jugoplastike pokretali mase, no danas je to nemoguća misija.
– Bila su to drugačija vremena, s drugačijim registracijskim pravilnicima. Tada ti je igrač odlazio u inozemstvo s 28 godina, a sada ga moraš prodati sa 20, 21 godinom, obično godinu prije isteka ugovora, kako bi kroz odštetu za njega vratio nešto od ulaganja. Teško je očekivati da u takvim okolnostima naši klubovi mogu napraviti nešto revolucionarno. Eto, Cedevita se želi probiti u Euroligu pa mijenja više od pola sastava, dolazi hrpa Amerikanaca, što je projekt s kojim će se teško netko identificirati. Previše je tu stranaca, previše novih lica pa je jedino što može pokrenuti mase zapravo reprezentacija.
Mijenja se košarkaška karta
A nju će, čini se, u vremenu koje dolazi biti sve teže okupljati.
– Nažalost, to je vezano i na rat između Fibe i Eurolige. S obzirom na utjecaj NBA lige, značaj svjetskih prvenstava i Olimpijskih igara neće se izgubiti, ali bi mogao pasti značaj europskih prvenstava. Taj rat mogao bi dovesti do toga da se nekoliko košarkaških sila, onih s puno NBA i euroligaških igrača, ne plasira na Svjetsko prvenstvo, a nastavno tome ni na Olimpijske igre. Pogledajte samo Srbe, oni će imati 3-4 NBA igrača i niz igrača u Euroligi pa je upitno kakvu će skupiti reprezentaciju za kvalifikacije.
Iz ovoga proizlazi da će klupska košarka biti sve značajnija, a da će se reprezentativna sve više zanemarivati?
– Taj emotivni dio koji se veže uz reprezentacije kao da ide u zastaru, a sve više će utjecaja imati isključivo novac.
Hrvatska je posljednju medalju osvojila daleke 1995., a ta je bronca tada doživljena kao neuspjeh. A mi već 22 godine žudimo za nekom broncom.
– Percepcija je te 1995. bila bitno drugačija pa smo zbog tog jednog poraza u polufinalu protiv odličnih Litavaca stavljeni na stup srama. Tih ratnih 90-ih postojao je veliki nacionalni naboj, a danas se moramo prilagoditi na neka nova vremena i izvući što je više moguće od onih koji žele igrati.
Prošlo ljeto Petrovićeva Hrvatska igrala je s dosta taktičkog hazarda koji se isplatio. Naši su dogovorno puštali otvorene šutove igračima za koje se zna da nemaju visok šuterski rang (Antetokounmpo, Calathes, Gentile, Hackett, Rubio...) kako bi se mogli skupiti u reketu. Je li na bilo kakvu vrstu taktičkog rizika Aco spreman i sada?
– Ovisit će to o suparniku. Mi smo lani u 80 posto utakmica bili lovci pa smo to morali raditi, a sada ćemo u dobrom dijelu utakmica biti apsolutni favoriti pa to nećemo raditi u susretima u kojima je kvaliteta na našoj strani.
Jesu li Bojan Bogdanović i Dario Šarić, dečki koji su primjer odanosti reprezentaciji, dovoljno veliki i zreli igrači da mogu promijeniti sudbinu hrvatske reprezentacije?
– To ćemo vidjeti. Mi smo te igrače smjestili u taktičke okvire u kojima se oni najbolje osjećaju, a da pri tome nema zavisti suigrača. Bojan je bio prvi strijelac OI u Riju, a Šarić je bio MVP kvalifikacijskog turnira u Torinu tijekom kojih su obojica nadogradila svoje samopouzdanje. Činjenica jest da oni svoje ovlasti ne zloupotrebljavaju i da suigrače čine boljima. Privilegij je imati takav par igrača, no bez obzira na to koliko oni bili dobri, teško je doći do vrhunskog rezultata bez obola ostalih igrača.
Retardi ostavite mu oca ni kriva ni duzna na miru. Osim sto ocito o kosarci nemate pojma , nemate ni o zivotu. Da su barem svi HR ' Jovani' bili odani ovoj zemlji kao sto su Aco i njegov otac.