Hrvatska glazba i Hrvatski radio naslov je knjige koju je prošle jeseni objavio Treći program Hrvatskog radija. To je opsežna studija muzikologinje i dugogodišnje radijske urednice Tatjane Čunko o utjecaju radija - kao medija i institucije - na razvoj glazbene umjetnosti i kulture u Hrvatskoj. Od pet stotina stranica, pola ih sadrži katalog svih glazbenih umjetničkih djela koje su u svojoj povijesti izveli ansambli Hrvatskog radija, uključujući i one godine kada se radio zvao krugovalom.
Kao što piše na samom početku knjige, ta povijest u Hrvatskoj počela je 1926. godine, samo četiri godine nakon što je utemeljena prva europska radiostanica British Broadcasting Corporation (BBC). Radio Zagreb kasnio je samo tri godine za izdavanjem licence prvoj njemačkoj radiostanici u Berlinu ili za početkom radio-emitiranja u Pragu. Iste godine kad i zagrebački počeo je emitirati i Slovački radio u Bratislavi, godinu danas kasnije u eteru se javila i Ljubljana, a tri godine kasnije i Beograd.
Sve te podatke Tatjana Čunko preuzela je iz natuknice “Radio” u najvećoj i najrelevantnijoj enciklopediji glazbenog svijeta The New Grove Dictionary of Music and Musicians.
Radman kao i prethodnici
Znamo da je radio najviše glazba, ali korisno je ponekad se podsjetiti da ne spada u umjetnost i kulturu sve što pjeva i svira. Kada se želi pojačati dojam i osobito naglasiti važnost, veličinu, svečanost, tragičnost ili bilo koje vrste sudbonosnost nekog trenutka i prigode posegnut će se za glazbom koja ima prikladnu snagu i vrijednost.
U Grčkoj se u proteklih tjedan dana odvijala još jedna nacionalna drama nakon što je premijer Antonis Samaras bez konzultacija sa svojim političkim saveznicima u vladajućoj koaliciji odlučio doslovno okretanjem jednog prekidača isključiti čitavu javnu Grčku radio-televiziju, čije skraćeno grčko ime glasi ERT. Usred večernjeg programa i političke rasprave u televizijskom studiju punom gostiju ekrani su se zacrnili. U svijetu koji više ne živi pod suncem nego pred ekranima sva je pažnja, naravno, ostala na televiziji. Međutim, budući da je u trenutku isključen čitav sustav ERT-a, koji je ekvivalent našeg HRT-a, podrazumijeva se da su zanijemili i radijski programi javne radiotelevizijske mreže.
I u Grčkoj ima privatnih tiskanih i elektronskih medija i nitko nigdje nije napisao ni rekao da Grci plebiscitarno izražavaju zadovoljstvo programima javne radiotelevizijske mreže kojoj, baš kao i građani Hrvatske, plaćaju obaveznu pretplatu. Ali, već sljedećeg dana nakon gašenja ERT-a Grčka je bila paralizirana ne jednim, nego s čak dva generalna štrajka, dok je sjedište ERT-a postalo tvrđava otpora neviđenoj samovolji jedne demokratski izabrane europske vlade koja je učinila nešto o čemu su se i mnogi diktatori usudili samo sanjati. Ne zaboravite da državni udari, kao i agresije i okupacije zemalja uvijek počinju uništavanjem ili preuzimanjem kontrole nad javnim medijskim servisima.
Zapravo je prilično apsurdno da je grčki premijer Samaras uopće imao tu tehničku mogućnost jednostavno iskopčati čitav državni radiotelevizijski sustav i ujedno, štedeći vrijeme za legalnu proceduru te papir i novac za poštarine, svim zaposlenima kojih ima 2700 poručiti: otpušteni ste. No, to je već grčka stvar. Mislim, ili se barem nadam, da hrvatski premijer Zoran Milanović ne može sam doprijeti ni do jednog tako važnog prekidača. Da može već bismo vjerojatno osjetili.
Ali, nešto drugo nije samo grčka stvar, nego i naša. Štoviše, za tjedan dana, kada uđemo u Europsku uniju, itekako je naša stvar kako na takvu svinjariju vlade jedne od članica EU reagira birokracija u Bruxellesu odakle je prva reakcija glasila otprilike ovako: “Mi in nismo rekli da gase televiziju, ali ne želimo se miješati, a javni sektor ionako treba kresati”.
Kao i direktori svih ostalih europskih radiotelevizijskih kuća, članica eurovizijske unije EBU, tako je i Goran Radman potpisao peticiju protiv odluke i postupka grčke vlade. Premda nakon svih loših poteza, ne bi bilo ništa čudno i da nije to učinio zauzet, recimo, jedrenjem i slikanjem na Fiumanki s oba svoja u svakom pogledu, novinarskom i poslovnom, katastrofalno neuspješna i štetna prethodnika Sutlićem i Popovcem.
Ipak, kada bi Milanoviću ili bilo kojem drugom premijeru palo na pamet isključiti HRT, tu bi instituciju i ustanovu trebalo braniti po svaku cijenu kao dio javnog sektora kojeg se društvo, ma u kolikoj materijalnoj krizi bilo, jednostavno ne smije odreći.
Mnogi su površno krenuli povlačiti paralele između Grčke i Hrvatske, između ERT-a i HRT-a. Sličnosti je, nažalost, jako puno, ali ne i u građanskoj svijesti i aktivizmu koji iskazuju Grci, a koji se često kod nas, još površnije, kao u nekom lošem i neprimjerenom vicu naziva lijenošću, neozbiljnošću, rasipništvom i bezumljem.
Grci su i muzici dali ime
Takvim misaonim procesima jedne amebe lako je u dva koraka, bez suvišnog zamaranja logikom i znanjem o bilo čemu, doći do poželjnosti primjene grčkog scenarija na HRT. Naravno, svi ti koji bi preko noći ukinuli HRT ne znaju ili ih nije briga što tamo stanuje velik, važan i vitalan dio hrvatske kulture. To se osobito odnosi na Hrvatski radio, i to ne samo na njegov Treći program, na koji su već nasrtali plitki političarski mozgovi i s desna i s lijeva, nego na sve kanale koji su u pravilu daleko informativniji, kulturniji i pametniji od sve svoje velike televizijske braće.
Iz kolijevke europske kulture, iz zemlje od čije smo kulture baštinili i samu riječ muzika, ovih je dana došla i slika uplakane violinistice Simfonijskog orkestra ERT-a dok svira predivnu varijaciju Nimrod engleskog skladatelja Edwarda Elgara. Youtube Samaras ne može isključiti, pa tako nije mogao ni koncert simfonijskog orkestra i zbora koji je pokušao ugasiti skupa s čitavom Grčkom radiotelevizijom. Sud je njegovu odluku za sada poništio, ali rezovi i dalje vise nad glavom naročito umjetnicima radiotelevizijskih umjetničkih ansambala. I to je Europska unija.
O tome vrlo snažno i potresno svjedoči i jedan drugi kadar s istog koncerta koji je iz studija prenošen na internet i na ulicu tisućama prosvjednika. Violinistica je kroz suze ipak do kraja odsvirala melodiju za koju je još jutro ranije bila sigurna da bi svijet bez nje umro. Ali, jedna je zboristica zato u suzama zatvorila usta i pognula glavu u zboru koji je pjevao grčku himnu – Odu slobodi. Simfoničari HRT-a zato prvi ne bi smjeli zaboraviti ta uplakana lica dok će ovih dana svirati i pjevati u Bruxellesu i Zagrebu za Europu kojoj su ime dali Grci, baš kao i muzici.
