Zvonko Bogdan (79), legenda tamburaške glazbe i pjevač našega djetinjstva, 23. prosinca tradicionalno je nastupio u KD Vatroslava Lisinskog uz pratnju tamburaškog orkestra iz Vojvodine i izveo svoje brojne hitove poput "Tko te ima taj te nema", "U tom Somboru", "Kad sam bio mlađan lovac ja" i "Ej salaši na sjeveru Bačke", koja ove godine bilježi 50 godina od nastanka. Karijera vojvođanskog Sinatre uvijek je išla prema gore, a njegova popularnost nije padala još od 60-ih godina prošlog stoljeća. Uz glazbu se stigao baviti i brojnim hobijima poput konja. Poznata je činjenica kako je bio uspješan kasač, a još uvijek drži rekord Hrvatskog kasačkog derbija u Zagrebu.
Već tradicionalno u prosincu nastupate u Lisinskom uz pratnju tamburaša. Vjerujem da ste se ponovno veselili nastupu pred zagrebačkom publikom?
Tako je, već desetak i više godina nastupam sa svojim tamburašima u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskoga, pozdravljam ravnatelja Dražena Siriščevića, s kojim imamo odličnu suradnju! Zagrebačka publika jedna je od najboljih publika, to su izuzetno dragi ljudi koji slušaju svaki ton i riječ na koncertu. Punih 50 godina je od nastanka moje prve pjesme "Ej salaši na sjeveru Bačke", koja je nastala u jednom autobusu kada sam se iz Beograda vraćao kući u Sombor gdje su mi živjeli roditelji. Inspiracija je bila u tom zimskom danu, u autobusu u kom se pušilo, i u kom je svirala muzika. To je bilo 1971. godine, i jedna je od mojih najvažnijih pjesama.
Koncerte kod nas radite jednom godišnje, kako kažete da vas ne zaborave. Pa tko vas može zaboraviti pored toliko hitova i pjesama koje ste proslavili?
Svi koji dolaze na koncerte, znaju da jer repertoar uglavnom isti, teško je nametnuti ovaj stil i ja sam imao sreće krenuti u doba koje je bilo spremno prihvatiti renesansu izvorne narodne glazbe, gradskih pjesama i romansi.
Često spominjete djedove preko kojih ste zavoljeli glazbu, ali i da vam je veliki uzor bio ujak, kojem ste posvetili pjesmu "Govori se da me varaš"?
U djetinjstvu sam bio okružen zanimljivim ljudima, i kao što je uobičajeno, djeci naklonjenim djedovima. Bila su živa oba djeda i dobro ih pamtim. Na salašu dide Stipana, majčina oca, pored Sombora, proveo sam vrijeme do polaska u školu i to mi je bio najbolji dio djetinjstva. Na salašu sam osjetio red i rad kojim je dida vodio domaćinstvo, život s prirodom, pričanje priča, pjevanje. Tada je na salašu bio i mamin mlađi brat, ujak Antun Kukuruzar i s njim sam proveo najljepše vrijeme u igri, vožnji konjima i dvokolicama i on mi je ostao u vječnoj uspomeni. Bio je mlad, tragično zaljubljen i umro je s 22 godine. Njemu sam posvetio pjesmu "Govori se da me varaš". Drugi djed po ocu, Franja, bio je drugačiji, živahne prirode, fijakerist, volio je pjesme, ljude, kafanu. Imao je sve tamburaške instrumente, bio je muzikalan i sve je svirao. I moj otac je volio glazbu, često je stizao kući u cik zore u fijakeru, uz pratnju tamburaša i onda se u kući još dugo pjevalo i sviralo. To je utjecalo da od rane mladosti zavolim pjesmu i tamburaše. Bilo je noći i zora kada se kući dolazilo i bez cipela. Taj detalj i mnoge svirače koje sam tada upoznao, a poslije imao čast s njima raditi, opjevao sam u pjesmi: "Ne mogu se tačno setit leta". I majka je bila vrlo muzikalna, pjevala je u zboru i od nje sam naučio mnoge pjesme.
Pokušali ste upisati Akademiju, no niste uspjeli. Je li vam danas žao da niste postali glumac?
Točno. Kao mladić bio sam jedan od najdarovitijih amatera u Hrvatskom domu u Somboru. Glumio sam i u Subotici, no jako sam volio i glazbu i kazalište. Shvatio sam da je glumački posao za mene vrlo naporan. Ipak sam mislio da ću postati glumac, a i živio sam u Somboru, koji je imao staro i ugledno kazalište. Odlučio sam otići u Pozorišnu akademiju, ali što sam više učio, postao sam svjestan da sve manje znam. Dolaskom u Beograd, počeo sam pjevati jer sam morao od nečega živjeti. Znao sam da ako napišem jedan tekst i note, to može postojati za sva vremena.
U Beogradu ste počeli pjevati igrom slučaja.
Završio sam u Beogradu muzičku školu i solo pjevanje. Učio sam od ljudi koji to znaju puno bolje od mene, izdvojio bih pjevačicu Kseniju Cicvarić, Zehru Deović, Mirka Rondovića i Stanišu Stošića, a kao najboljeg instrumentalista Vlastimira Pavlovića Carevca te poslije Ljubišu Pavkovića. Počeo sam pjevati na kalemegdanskoj terasi, Stambol-kapiji, te na kraju u hotelu Union gdje sam upoznao i Ladislava Baloga s kojim sam izgradio duboko prijateljstvo i suradnju. U hotelu Union bio sam od 1971. do 1978., što je bio i kraj pjevanja po beogradskim kafanama. Nekad, nedjeljom, pjevao sam i na Petrovaradinskoj tvrđavi u Novom Sadu s orkestrom Janike Balaša do 1982.
Ako ste se odlučili odmah pjevati pjesme bunjevačkog kraja, jeste li to napravili kako biste stekli prepoznatljivost?
Neke od vojvođanskih pjesama sam obradio, neke sam komponirao. Odmalena sam slušao zvuk tambure, i vojvođanski, bunjevački melos. Na njih sam se rano navikao i vezao za njih, a publika je to prihvatila. Do tada je vojvođanska tamburaška muzika bila zapostavljena i smatralo se da je to muzika "nižeg ranga". Zlatne niti i nosioci tamburaške muzike u Vojvodini bili su Marko Nešić i Tumbas Pero Hajo.
Kako ste upoznali suprugu Mirjanu i je li vam dugo trebalo da je osvojite?
Suprugu Mirjanu upoznao sam 1971. godine u Subotici, na Dužijanci, žetvenoj svečanosti bunjevačkih Hrvata, i mogu reći da ima glavnu ulogu u mom životu. Mi muškarci smo impulzivni, a pametna žena, kao što je to moja Mirjana, odgovara samo onda kad je nešto pitaš. Čeka pravi trenutak i onda kaže što trebam raditi i kroz ovih 48 godina sam od nje mnogo naučio.
Dvije velike ljubavi kojima ste se bavili dugi niz godina su konji i golubovi pismonoše. Kako ste se zaljubili u te životinje?
Uz konje sam živio otkad znam za sebe. Godine 1974. kupio sam konja koji je dvije godine poslije proglašen za apsolutno najboljeg jugoslavenskog kasača. Tada sam se počeo zanimati za profesionalan rad s konjima. Na putovanju u Švedsku, upoznao sam Slavonca, Marka Anića koji je zbog čežnje za Slavonijom kupio trkaćeg konja Legolaza i njemu sam napisao pjesmu "Markova čežnja". I u muzici i kod konja postoje srce, duša, ritam i volja. Čovjek koji nema sluha ne može biti ni dobar trener ni kompozitor ni interpretator. Golubovi pismonoše su moja ljubav koja datira iz djetinjstva, a prvih nekoliko golubova sam dobio od kuma. Dan mi počinje s njima u zoru, u mom golubarniku uživam u tim pticama, njihovu letu, mirnoći i tome da se uvijek vrate svojim kućama. Svake godine izlaze na natjecanje i ponosan sam što sam jedan od prvih ljudi koji je naše golubove pismonoše podigao na europski nivo.
U Subotici uz Palićko jezero na nagovor prijatelja izgradili ste i vinariju?
Ne, vinarija je u privatnom vlasništvu dvojice poduzetnika, mene su zamolili da budem brend, da je nazovu po meni i ja sam pristao. To je jedan dvorac, koji je prekrasan, podsjeća na muzej, oko njega je vinova loza, jezero, tu se rade vrhunska vina i uživa u gastronomiji, u interijeru i na salašu, na kojem je također moguće organizirati razne proslave i događanja. Imaju najmoderniju vinarsku opremu i veliki barrique podrum, i ja sam ponosan što se takav objekt nalazi u Vojvodini, na Paliću i što nosi moje ime.
Koliko vam teško pada razdvojenost od djece i unučadi koji žive u Brazilu i Americi?
Čujem se svaki dan sa svojom djecom, ona su izabrala najbolje što su mogla, žive daleko, ali dođu dva puta godišnje i tada smo svi na okupu. Sin Sigmund je izuzetno talentirani sportaš, trener vaterpola i vrlo je muzikalan. Kći Evelina je završila glazbenu i medicinsku školu. Unuka Nina ima 20 godina, krasna je mlada dama, i unuk Aleksandar koji je tri godine mlađi, žive sa svojom mamom u SAD-u. Najmlađa unuka Sofija ima 13 godina, živi s mojim sinom u São Paolu. Supruga Mirjana je domaćica koja je uvijek držala obitelj na okupu i to ona najbolje zna. Imao sam sreću da su svi oni zdravi i normalni ljudi i prezadovoljan sam što su me cijelog života pratili, jer su oni sve to što radim skupo platili, mnogo puta su sami ostajali kod kuće, u iščekivanju i nosili posljedice mog života.
Često ponosno ističete da ste Bunjevac i borite se za očuvanje vaše kulturne tradicije. Što biste poručili svojim sunarodnjacima?
Bunjevci su biće Vojvodine, mali narod, pun vedrine, sjete i melankolije. Bunjevci, to su ognjišta, kuće, usamljeni salaši, široke ravnice, zalasci sunca, magle, zaprege, svadbe, tamburaši. Ja sam pokušao kroz pjesmu sačuvati tradiciju ponosnih i jakih ljudi izvana, ali mekanih i punih čežnje iznutra. Nadam se da sam u tome uspio i to mi je najveća čast u životu. Bunjevci su uvijek bili vrlo vezani za pismu, igru, a samim tim i zabavu. Mnogi autori Bunjevce od davnina, pa i danas, predstavljaju kao ozbiljne i pune narodnog ponosa. Vrijedne, iskrene i čestite, požrtvovne i hrabre ljude. Neobično sam zahvalan i sretan što sam imao i što imam priliku živjeti i surađivati s njima, kao i s mojim tamburašima iz sastava Hajo i Ravnica iz Subotice koji me vjerno prate i bez kojih moj rad ne bi imao smisla, niti bi postojao.
Koliko je pandemija koronavirusa utjecala na vaš život i rad? Kako gledate na sve ono što nam se događa zadnje dvije godine?
Ništa više nije kao prije, a čini mi se da neće ni biti. To su stihovi nove pjesme koju sam napisao i koja najbolje govori o tome, a zagrebačka publika moći će je čuti 23. prosinca u Lisinskom. To je teško doba, posebno za nas glazbenike, za tamburaše i sve druge koji žive od publike i kontakta s njom. Svi se pokušavamo naviknuti na nova pravila i živimo kako najbolje znamo.
Uskoro ćete proslaviti 80. rođendan. Zdravlje vas još služi, motivacije za nastupe ne nedostaje?
Rođendane ne slavim, ali moji prijatelji me uvijek iznenade i organiziraju proslavu pa se uz tambure prisjetimo starih pjesama i prošlih vremena. Dok su moji tamburaši uz mene, ne samo vojvođanski nego i zagrebački, slavonski, svi koji se nalaze u mojim životnim uspomena, pretvorit ćemo zajedno te uspomene u note i čuvati tradiciju svojih predaka.
VIDEO: Preminula je Cro-dance pjevačica Kasandra: 'Draga moja mirno mi spavaj'
Bogdane slobodno reci da misliš na Hrvate bunjevce.