Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Showbiz Estrada

Životna priča glazbene dive: Silovana je kad je imala 10 godina, a kad se proslavila, Hoover ju je progonio do smrti

Preživjela je silovanja, prostituciju, zatvorske ćelije, ovisnost o alkoholu i drogi, batine koje je dobivala u svojim toksičnim brakovima i vezama, ali svojim je glasom obilježila jednu eru i utrla put pjevačicama poput Nine Simone, Joni Mitchell i Janis Joplin.
11. travnja 2021. u 10:00 1 komentara 12675 prikaza
Foto: THA/Pixsell
Pogledajte galeriju 1/4

Nevolja je, napisala je Billie Holiday, stvar koju sam naučila namirisati. I to ne treba čuditi: preživjela je silovanja, prostituciju, zatvorske ćelije, ovisnost o alkoholu i drogi, batine koje je dobivala u svojim toksičnim brakovima i vezama. O njezinu kratkom i kaotičnom životu napisan je niz knjiga, a snimljena je i biografska drama 1972. “Lady sings the Blues”, film u kojem je američku glazbenu divu utjelovila Diana Ross. Pola stoljeća poslije, stiže nova ekranizacija inspirirana velikom pjevačicom, film “Sjedinjene Države protiv Billie Holiday” u režiji Leeja Danielsa s Androm Day u glavnoj ulozi, koja joj je već donijela Zlatni Globus, ali i nominaciju za nadolazeću dodjelu Oscara. Ova 36-godišnja američka glumica i pjevačica predestinirana je za ulogu Billie Holiday s obzirom na to da je svoje umjetničko (prez)ime izvela iz njezina nadimka Lady Day.

No, redatelj filma, otprije poznat po društveno angažiranim ostvarenjima, svoj fokus odmiče od pukog portretiranja fascinantne karijere i bremenitog života glazbene dive i okreće se prema manje poznatoj epizodi iz njezina života, za središnju temu odabirući borbu za prava Afroamerikanaca koju je Billie otpočela davno prije uspona pokreta za građanska prava, kojeg je postala simbol, time i dugogodišnja meta FBI-a, preciznije, američkog Saveznog ureda za narkotike.

“Na stablima Juga raste neobično voće, krv na lišću i korijenju, južni povjetarac ljulja crna tijela, sa stabala topola visi čudan plod”, stihovi su pjesme “Strange Fruit”, nazvane himnom crnačke zajednice koju je 1939. u newyorškom klubu Café Society otpjevala s primjesama dugo potiskivanoga gnjeva, duboko pogođena rasnom diskriminacijom, nesnošljivošću i segregacijom diljem SAD-a, na pozornici i izvan nje. Samo koji mjesec prije u newyorškom Lincoln hotelu doživjela je teško poniženje kada su je poslali u lift za poslugu kako svojom prisutnošću ne bi uvrijedila bijelu klijentelu.

No, bijela supremacija nije prijetila samo njoj, ona je patila skupa sa svojom crnom braćom. Prosvjedna, kažu, i najmoćnija pjesma o rasizmu koja je ikad napisana, temeljena na stihovima Abela Meeropola, bila je snažna osuda linčovanja crnaca, tada još uvijek redovite pojave u južnim američkim državama, kojom se izravno obračunala s rasizmom. Stoga Danielsov film, čiju najjaču kariku predstavlja briljantno odigrana rola Andre Day, pruža još jedan kut o ratu moćnog šefa obavještajne službe J. Edgara Hoovera protiv “crne Amerike”. Bit će to rat iz kojeg će Billie Holiday izaći poražena, pokazat će se, samo prividno. Biografija američke pjevačke dive priča je o usponima i padovima, o seksualnom i fizičkom zlostavljanju, zatvaranju u institucije, ovisnosti o opijatima, borbi za ljubav koju je bezuspješno tražila u pogrešnim muškarcima, čežnji za mirom i srećom, ali i žestokim naporima za jednakost Afroamerikanaca, koji otkrivaju manje poznato lice ove borkinje za ljudska prava.

Billie Holiday rođena je u Philadelphiji pravim imenom Eleanor Fagan Gough. Njezina majka Sadie bila je maloljetna kad ju je rodila, no nije to ni izbliza jedina sporna točka njezina odrastanja. Iako joj je na rodnom listu kao otac naveden konobar Frank DeViese, pojedini biografi navode da joj je biološki otac zapravo jazz-glazbenik Clarence Holiday, kojemu duguje genske predispozicije za svoju buduću profesiju i kojemu se od trenutka njezina rođenja gubi svaki trag. Stoga ne treba čuditi što Billie nikada sa sigurnošću nije uspjela utvrditi datum vlastita rođenja, koji se najčešće navodi kao 7. travnja 1915. godina, a ostaje dvojbeno čak i mjesto rođenja, navodno Philadelphia, jer je glazbenica uvijek navodila Baltimore. No, neosporno ovaj je potonji grad bio mjesto odrastanja malene Eleanor, preciznije, afroamerički geto Pigtown iliti Grad svinja, smješten u gradskoj luci, gdje je Billie živjela s majkom sve dok Sadie nije pronašla posao izvan grada i ostavila kćer na skrb rođacima, u teškom siromaštvu. Već u prvim godinama života, od bake ropkinje, jedne od 16-ero djece koje je crnkinjama napravio bijeli vlasnik plantaže u Virginiji, slušala je o dugoj obiteljskoj povijesti diskriminacije i zlostavljanja.

“Nikad se nisam imala priliku igrati s lutkama poput druge djece. Počela sam raditi kad sam imala šest godina brinući se o bebama, radeći razne poslove i ribajući one proklete bijele stepenice po cijelom Baltimoreu”, ispričala je godinama poslije. Sa samo deset godina silovao ju je susjed, nakon čega je počela bježati iz škole, a nedugo zatim poslana je u internat poznat po strogom i brutalnom kažnjavanju. “Godinama sam sanjala o tome i budila se vrišteći. Trebale su mi godine da to ostavim iza sebe”, napisala je u svojoj autobiografiji.

Tada 12-godišnja Billie preselila je u New York, gdje je njezina majka Sadie radila za bijelu obitelj u čijoj su kući na Long Islandu i živjele. Dvije godine poslije, Billie je ponovno silovana, a nakon svađe s obitelji, koja je Billie optužila za krađu, majka ju je poslala u dobro vođen, profitabilni bordel u 114. ulici u Harlemu. S jedva 14 godina, uskoro je zarađivala baveći se prostitucijom, no kada je odbila zahtjeve agresivnog, ali posebno važnog klijenta, uhićena je pod optužbom za “neuredno ponašanje” i poslana u prljavi, štakorima zaražen ženski zatvor na otoku Welfare na newyorškom East Riveru. Iza rešetaka je provela gotovo devet mjeseci iako je tijekom posljednjeg dijela kazne smjela kuhati za bijelog upravnika zatvora i njegovu obitelj.

Početkom 1930. dobila je priliku za pjevački debi u sumnjivim noćnim klubovima koji su prkosili prohibiciji, kada je prvi put posudila umjetničko ime – Billie Holiday – od filmske zvijezde Billie Dove. Iako nije bila glazbeno obrazovana, čak nije znala ni čitati note, ubrzo je postala aktivna sudionica jedne od najvitalnijih jazz-scena u zemlji. Iz jednog se kluba premještala u drugi radeći za napojnice kada ju je primijetio glazbeni producent John Hammond i ponudio joj prvi ugovor. “Bilo joj je samo 17, imala je koji kilogram viška, bila je prekrasna i potpuno nepoznata. A pjevala je kao da je dosad sve proživjela”, opisao je Hammond prvi susret s Billie Holiday. Potom je producent pozvao jazz-zvijezdu Bennyja Goodmana da je čuje i uvjerio ga da je pozove u studio. Ubrzo su krenuli na prve zajedničke nastupe: u to vrijeme snimila je i svoju prvu pjesmu “My Mother’s Son-In-Law”, a 1935. i ploču s hitovima “What a Little Moonlight Can Do” i “Miss Brown to You” gradeći svoj glazbeni stil unutar jazza i bluesa pjevajući o nesretnoj ljubavi i uništenim nadama.

Sada već prepoznatljiva po fraziranju i izražajnom, melankoličnom glasu, nastavila je snimati s jazz-pijanistom Teddyjem Wilsonom, Lesterom Youngom, Countom Basiejem i Artiejem Shawom. Pritom, njezino pojavljivanje na sceni sa Shawom bio je prvi nastup crne pjevačice s bjelačkim bendom u SAD-u. Tada još pristajući na kompromise, bila je prisiljena ući na sporedni ulaz i nije smjela jesti s ostalim glazbenicima. U to vrijeme upoznala je saksofonista Lestera Younga, koji joj je 1937. nadjenuo nadimak Lady Day, pod kojim će izlaziti na pozornicu, s bijelom gardenijom u kosi. U autobiografiji “Lady Sings the Blues” priznaje da je uvijek željela imati onaj nepogrešivi osjećaj za glazbu Louisa Armstronga i glas blues-vokalistice Bessie Smith jer je jedino ona odavala dojam da je i živjela životom o kojem pjeva. Vrlo brzo, taj će dojam odavati i Billie Holiday, koja je često govorila da želi pjevati kao jazz-truba. Uistinu, kada bi svojim tugaljivim glasom preoblikovala svaku riječ neke dobro poznate pjesme poput “Stormy Weather” ili “Stardust”, i lijeno pustila iz grla, ta bi pjesma postajala emocijama nabijen prijenos životnog iskustva.

Glasom koji još u nije bio ogrubio od alkohola i cigareta, Billie će i prije svoje 30. godine odrediti standarde među drugim vokalisticama. “Pokušavam improvizirati kao Les Young, kao Louis Armstrong ili netko drugi kome se divim. Mrzim obično pjevanje. Moram prilagoditi melodiju svom načinu pjevanja. To je sve što znam”, napisala je. Billie je živjela životom koji se odvijao isključivo noću. U knjizi “With Billie” autorice Julije Blackburn u kojoj svjedoče protagonisti toga vremena, Billien basist John Levy kaže: “U ono vrijeme sve su pjevačice morale imati muškarca zaštitnika koji ih je tukao i od njih uzimao novac.” Drugi sugovornik, Skinny Rim Davenport prisjeća se: “Sve su naše cure ‘trgovale’ s bijelim frajerima jer mi crnci nismo imala novca. Mi nismo imali ništa. Billie je svake večeri pjevala na drugome mjestu. Svakoga bi obavijestila i oni bi išli za njom. Nekad su to bili bordeli, nekad reefer pads, mjesta na kojima se uživala marihuana, nekad shooting galleries, mjesta na kojima se uživala teža droga, nekad corn joints, mjesta na kojima se pio viski od kukuruza.” Neki od intervjuiranih u knjizi opisuju Billie kao “sramežljivu i povučenu,” drugi kao “bučnu i glasnu i razigranu,” treći kao “osobu s puno dostojanstva i ponosa”. Iz svake od priča izranja neka druga Billie Holiday, no ono u čemu se svi slažu jest izvanredan glazbeni talent, glas koji hipnotizira. “Kažu mi,” rekla je Billie, “da nitko riječ ‘glad’ ne pjeva bolje od mene.”

Njezine su intimne veze u pravilu bile nasilne, a pjesme koje je pjevala odražavale su turbulencije koje je osjetila na vlastitoj koži, uključujući “T’ain’t Nobody’s Business If I do”, kao i “My Man”. Prvi se put vjenčala 1941. godine s Jamesom Monroeom, s kojim je proširila svoju ovisnost s alkohola na opijum. Brak je potrajao tek tri godine, no ubrzo je uletjela u vezu s trubačem Joeom Guyem koji ju je opskrbljivao heroinom. Nakon smrti majke 1945. godine, povećala je količine alkohola i heroina kako bi otupila bol.

Paralelno s mizernim osobnim životom, nakon izvođenja crnačke himne “Strange Fruit”, karijera joj je nezaustavljivo krenula uzlaznom putanjom. U godini kojom dominiraju hitovi poput “Over the Rainbow” Judy Garland, “Bog blagoslovio Ameriku” Kate Smith i “Moonlight Serenade” Glenna Millera, njezin glazbeni krik protiv rasizma odjeknuo je ne samo među kozmopolitima koji slušaju jazz već i širom zemlje. Dnevne novine i radiostanice u preriji podjednako kao i na zapadnoj obali smještale su je na vrh top-ljestvica.No, istodobno s masovnim širenjem njezine pjesme kao simbola pokreta za građanska prava, pretvorivši Lady Day u ikonu američke ljevice i društveni fenomen, FBI joj je ne prestaje puhati za vratom. Prvi ju je pokušao ušutkati Harry Anslinger, prvi povjerenik Saveznog ureda za narkotike i ekstremni rasist koji je proglasio sveopći rat protiv droge. Anslinger je tvrdio da su narkotici učinili da crnci zaborave svoje mjesto u tkivu američkog društva, a da su jazz-glazbenici posebno opasni stvarajući “sotonsku” glazbu pod utjecajem marihuane.

Billie Holiday, koja je tijekom karijere skretala pozornost javnosti na razoran utjecaj bijele supremacije na društvo, simbolizirala je sve protiv čega se borio. Anslinger joj je naredio da prestane izvoditi pjesmu “Strange Fruit”, no ona je prkosila rasistima, čak i KKK-u, izvodeći je na američkom jugu. Njezine prkosne izjave bjelačkom autoritetu ostat će u pamćenju. Poput ove: “Da, crnkinja sam, i prilično debela, i bila sam silovana kad mi je bilo devet godina. I što onda, uspjelo mi je u ovoj zemlji, jednako sam dobra kao i vi, ako ne i bolja!” Za Anslingera je to bio bolan udarac u lice. Zlorabeći njezinu tešku ovisnost, jedan od Anslingerovih ljudi dobio je zadatak da je prati, proda joj heroin i uhiti je zbog posjedovanja droge, što je i učinio. Premda je te 1947. dobila malu ulogu u filmu sa svojim idolom Louisom Armstrongom, ubrzo potom bila je osuđena na godinu dana zatvora. No, nakon puštanja na slobodu discipliniranje nije prestalo pa je savezna vlada odbila obnoviti njezinu dozvolu za izvođača u kabareu, obveznu za svakog izvođača koji svira ili pjeva u bilo kojem klubu ili baru koji poslužuje alkohol.

Premda je ubrzo u trenu rasprodala Carnegie Hall, i premda je tijekom 50-ih godina snimila više od stotinu izdanja i održala iznimno uspješnu europsku turneju, patila je što ne može redovito nastupati u svojoj zemlji na mjestima koja je voljela i naposljetku se opet okrenula heroinu. Ponovno je uhićena zbog posjedovanja narkotika, ovoga puta u društvu Louisa McKaya, s kojim se vjenčala 1957. godine u Meksiku. Kao i drugi muškarci u njezinu životu, McKay je koristio njezino ime, talent i novac za vlastiti probitak. Godine 1958. za Columbiju je snimila svoj posljednji album ”Lady in Satin” u pratnji orkestra Raya Ellisa, a svoj posljednji nastup održala je u New Yorku 25. svibnja 1959. godine. Nedugo nakon toga primljena je u bolnicu zbog problema sa srcem i cirozom jetre. Bila je toliko ovisna o heroinu da je tijekom hospitalizacije bila uhićena zbog posjedovanja droge. “Vaši će unuci pjevati ‘Strange Fruit’”, rekla je agentima FBI-a koji su je bili uz nju na samrtnoj postelji. Jedna od najpoznatijih jazz-pjevačica svih vremena u trenutku smrti, u 44. godini, imala je 750 dolara pričvršćenih za nogu i 75 centa na bankovnom računu. Posljednji ispraćaj na groblju Saint Raymond’s u Bronxu pohodilo je više od tri tisuće ljudi.

No, njezine posljednje riječi pokazale su se proročanskima. Časopis Time proglasio je “Stranger Fruit” pjesmom stoljeća. Šesnaest godina nakon premijernog izvođenja pjesme, Rosa Parks odbila je ustupiti svoje mjesto bijelom muškarcu u autobusu u Montgomeryju u Alabami. Osamdeset godina poslije, ista pjesma himna je pokreta “Black Lives Matters”, okupljenog nakon tragične smrti Georgea Floyda koji je zapalio američki kontinent. Billie Holiday svojim je glasom, svojim načinom interpretacije odredila standarde za mnoge jazz i pop vokalistice koji će doći poslije nje, od Janis Joplin i Joni Mitchell do Nine Simone. Ali, i više od tehničkih sposobnosti, više od čistoće njezina glasa, ono što je od Billie Holiday napravilo jednu od najboljih vokalistica, bio je njezin osebujni temperament, odlika koja je obogatila svaki od njezinih beskrajno iznijansiranih nastupa. “Kraljici jazza i bluesa” U2 je 1987. posvetio pjesmu “Angel of Harlem”, a iste godine postumno je nagrađena Grammyjem za životno djelo. U to doba u Baltimoreu u kojem je odrastala, na uglu avenija Lafayette i Pennsylvania podignut je monumentalni spomenik njoj u čast, dok je 2000. primljena u Rock and Roll Hall of Fame. Utjecaj Lady Day u glazbi čuje se i osjeća i danas. Pjesme koje je skladala i pjevala, poput “Lover Man”, “Hush Now, Don’t Explain” ili “Long Gone Blues”, izvode se i danas kao i za njezina života. Naposljetku, inspirirala je i američku filmsku industriju. “Sjedinjene Države protiv Billie Holiday” za njezin konačni pad optužuje institucionalni rasizam koji i danas nepobitno potresa Ameriku, više od 80 godina nakon što je Billie Holliday protiv te pošasti prvi put pustila svoj moćni glas.

Pogledajte što nam je pjevačica Nika Turković otkrila u Večernjakovoj desetki

Pazi na sve Maja u šetnji sa Bloomom po kvartu: Jedan detalj od 7644 kune privlači pažnju Sinovi su je posjetili Prvi put se nakon smrti voljenog supruga oglasila i kraljica Elizabeta Sasvim drugačija od prijašnjih uloga Anđelka Prpić u novom filmu pojavljuje se skroz gola u jednoj od scena

 

NA MORU
Imamo fotografiju: Evo kako je predsjednik Milanović izgledao u mladosti
CVH
CVH
Naučite kako samostalno obaviti pregled motocikla i dođite na besplatnu provjeru tehničke ispravnosti