Pisanje o Zdenku Runjiću koji je ovaj svijet napustio 27. listopada 2004., trebali bismo početi pitanjem: „Jesmo li imali većeg skladatelja zabavne glazbe?“. Bez obzira na to kako bi stručnjaci, a posebno publika odgovorila na to nezahvalno pitanje, ostaje djelo, ostaju stotine hitova koja je uglavnom otpjevao naš Oliver. Život je Zdenkov protkan mnogim malim čudima i naizgled riskantnim odlukama.
Kao prvo, jedan od glazbenih pa i općenito simbola Splita rođen je 1942. u Garčinu pokraj Slavonskog broda. Da, da. No, dobro, ondje je proveo rano djetinjstvo, a onda se obitelj vratila u Split, gdje završava osnovnu i srednju školu. „Oni nisu mogli bit siromašniji nego što su bili, ono kruh, mast i to je to, ali on je bio iznimno znatiželjno dijete i znao je da znanjem i školom može doći do nekog malo boljeg životnog puta. Prvi talent koji je otkrio bila je ljubav prema matematici, on je, zamislite, u osnovnoj školi iz glazbenog imao dva, tako da to je isto jedna zanimljiva činjenica. I ta ljubav prema matematici je kasnije kumovala njegovoj sklonosti prema glazbi i često je poslije govorio da su matematika i glazba skoro pa iste stvari“, prisjeća se kći Ivana koja živi u Splitu.
„ Ja sam se vratio iz škole jednu večer, mislim da sam bio sedmi ili osmi razred, upalio sam slučajno radio i nabasao na prijenos festivala San Remo. To je bila godina kad je pobijedio Modugno. I mogu njega isključivo kriviti za sve ovo što je kasnije nastalo, ja sam bio tog trenutka opčinjen i počeo sam pratiti muziku, ali nisam imao nikakvo službeno obrazovanje, nisam išao u muzičku školu. Glad za muzikom ja sam rješavao tako da bih ili pitao ili uzeo literaturu i proučavao. Do svega što sam naučio išao sam sistemom otkrivanja“, pričao je Runjić. Obitelj je u Splitu živjela u dvjema sobama sobe zgrade u kojoj je nekada živio Ivo Tijardović. Uz prozor koji gleda na legendarni Đardin, mama je plela mreže za prodaju na „pazaru“. U istoj je sobi mali Zdenko učio. Godine 1967. diplomirao je na Elektrotehničkom fakultetu u Splitu. Kao stipendist „Jugoplastike“, dobiva posao u toj tvornici.
„ Vidjela bih niz ulicu sa balkona, sa četvrtog kata kako nadire rijeka ljudi koji idu doma nakon smjene i onda ja vidim tatu, ej evo sad će on doći. I tako malo dijete, mala djevojčica koja čeka svog tatu da se vrati s posla. Onda normalno ono poljubac, zagrljaj, ručak i tako sve to onako kako to obično biva. Onda se on povlači u svoju sobu to smo zvali u tinel, tamo je bio klavir i tamo je on svirao, radio i odmarao se“, prisjetila se druga njegova kći, Ana. Manje je poznato da je Zdenko, s prekidima, dvadesetak godina bio glazbeni urednik na Radio Splitu. Mnogi drže da je bila presudna upravo ta svakodnevna uronjenost u glazbu. Slušao je jazz , talijansku glazbu, znao je sve o American songbooku, Cole Porteru, Georgeu Gershwinu. Pjesmom „Ćakule o siromajima“ u izvedbi Tereze Kesovije, Zdenko još kao student osvaja Splitski festival 1962. To je prvi njegov veći autorski uspjeh i početak velike karijere. Nakon rođenja kćeri Ane i sina Borisa, Zdenko i prva supruga, inače legendarna glazbena urednica na Hrvatskom radiju, Marija, se rastaju. Zdenko kasnije upoznaje Vedranu i dobiva kćer Ivanu.
„Ja sam jedno poslijepodne šetao sa sinom uz plažu, jedno jato galebova je čekalo kišu i mali me pitao zašto ne bih napisao pjesmu o galebu. I sad sam ja to čuo i prečuo, ali malo dalje kad smo došli do Bačvica mislim u sebi stvarno kad bih išao napisati pjesmu o galebu što bi, kakva bi to pjesma bila? I onda mi nekako padne na pamet ideja da bi možda napravio kao razgovor galeba i čovjeka“, pričao je Zdenko. Svim će vam bolji, a i oni manje dobri poznavatelji glazbe reći da je ključan bio susret Runjića i Olivera Dragojevića. I ne baš uspješan početak suradnje. Naime, s Runjićevom pjesmom „Picaferaj“, mladi Oliver biva gotovo neprimijećen na Splitskom festivalu. Oliver, pomalo razočaran, kreće svirati po Europi, pa i mnogo dalje, kako bi se usavršavao. Nakon nekoliko se godina provedenih na svjetskim pozornicama, vratio u Split, pa Zdenko i on okreću novu stranicu.
„Onda je tata Oliveru sugerirao da bi njih dvojica mogli surađivati, ali ako Oliver promijeni način pjevanja. Da treba radit nešto kao što Talijani rade, malo više „sotto vocce“ i da stvore taj jedan novi zvuk, koji nije bio još u nas poznat. I mislim da je to bio zapravo pravi pogodak, da su našli Oliveru nešto što mu paše, a opet s druge strane tati kao skladatelju isto tako nešto što njemu odgovara. Tako da mislim da su se našli u vremenu da nisu mogli bolje“, otkriva Zdenkova kći Ivana. „ To je bila sredina sedamdesetih kad su svi vikali, sve su to bili tenori to je sve bilo prenapregnuto, to je svaka pjesma morala bit herojska, to sam ja zvao herojskim dobom. Trebalo je pronaći Oliveru stil jer on je mogao pjevati kao Tom Jones, kao Paul McCartney, kao Ray Charles, Stevie Wonder, sve je mogao pjevati. Ali nije bio Oliver Dragojević, nije imao svoj stil. I ta prva ploča koju smo mi u stvari radili je bila pilot ploča, gdje smo tražili taj nekakav njegov izraz, a našli smo ga sasvim slučajno“, govorio je Zdenko.
I polako nastaju antologijske skladbe. Od spomenute „Galeb i ja“, poznate među glazbenicima kao pjesma bez klasičnog refrena, pa „Skalinada“, „Ča je život vengo fantažija“, „Ja ne mogu drugo nego da je ljubim“, „Malinkonija“ i mnoge druge. „On je zapravo nakon skladanja pjesme s Stipicom Kalogjerom, definirao kako želi da to zvuči, davao mu smjernice i onda bi Stipica napravio aranžman. I s obzirom da su dobro surađivali imao je puno povjerenje u Stipicu tako da koliko se ja sjećam u studiju nije imao nekih pretjeranih zahtjeva ali znam da je gušta ka malo dite“, kaže kći Ivana. Jednog mu dana u ured na Gripama ulazi pokojni novinar i tekstopisac Momčilo Popadić i daje tekst pjesme inzistirajući da ju uglazbi ili baci u smeće, ali da ne smije tekstu dodati niti zarez. Bila je to pjesma „Oprosti mi pape“. I nije promijenio zarez, a Oliver ju je maestralno otpjevao. Godine 1980. Runjić doslovno preuzima Splitski festival. „Nadalina“ je dobila prvu nagradu publike, prvu nagradu stručnog žirija i proglašena apsolutnim pobjednikom festivala, „Piva klapa ispo volta“ s Oliverom dobila je drugu nagrada publike. Treću nagradu publike dobila je pjesma „Lastavica“ u izvedbi Meri Cetinić i deseta je bila Radojka Šverko sa antologijskom „Ništa nova.“
Potkraj osamdesetih Zdenko osniva izdavačku kuću „Skalinada“, a 1988. do 1992. umjetnički je direktor Splitskog festivala. Međutim, zbog političko-pretvorbenih malverzacija odlučuje postaviti alternativni festival Melodije hrvatskog Jadrana, na bazenu Plivačkog kluba Jadran. „To je bilo super primljeno, to se sjećam, svi su bili oduševljeni. I zapravo se sva publika koja je odlazila na Splitski festival jednostavno automatski prebacila na bazene. A onda opet sad kad gledam retrogradno, mislim da bi bilo bolje da je sve to vrijeme proveo pišući a zapravo ne baveći se tim dijelom posla“, prisjeća se kći Ivana. Manje je poznato da je upravo Runjić na neki način u jednom trenutku spasio karijeru Gorana Karana koji je ostao bez tadašnje grupe Big blue. Napisao mu je „Prozor kraj đardina“, „Kad zaspu anđeli“ i još neke hitove. Pisao je za Terezu, spomenutu Meri, Đorđija Peruzovića i druge, ali njegov je glas za pjesme koje su mu izlazile iz duše bio Oliver. Obojica spavaju ili negdje pjevaju, tko zna, a nama ostaje da ih se sjećamo i još danas otpjevamo neki od stotinjak hitova uz koje su mnogi od nas odrastali. Možda je najbolje u ovim destruktivnim vremenima otpjevati baš „Vjeruj u ljubav“. Ili „Ključ života“. Ili „Najlipše te jubi oni što te gubi“. Ili...
VIDEO Vesna Dragojević: Naši unuci obožavaju Oliverove pjesme, a najviše vole Nadalinu
Naravno, Runjić je stvorio Olivera! Ali se uporno prešućuje da je Tereza stvorila Runjića! Najprije donijela mu prvu splitsku pobjedu 1962. s Ćakulama o siromajima, potom s Rusticanom 1972. godine, pa nagrađene evergreene-Sunčane fontane i Nježne strune mandoline narednih godina...aa tek tada kao već etabliran mogao je projektirati i Olivera.