- Svi govore da je drugi film najteži jer nakon prvog valja potvrditi ili demantirati početni uspjeh, ali meni nije bilo teško - kaže Jasmila Žbanić, dobitnica Zlatnog medvjeda za film “Grabvica”, koja je danas u Zagrebu predstavila svoj novi film “Na putu” uoči odlaska na festival u Berlinu, gdje će biti prikazan potkraj sljedećeg tjedna.
- Radim film ponajprije iz potrebe za pričanjem priče. Da ga ne napravim, bila bih užasno frustrirana i nesretna. I sada, uoči odlaska u Berlin, pokušavam se očistiti od ikakvih očekivanja, premda mi je sada puno teže nego prošli put jer dolazim kao pobjednica Berlina. Jako sam zadovoljna, sve ono što sam željela nalazi se u filmu, a jesam li u pravu, publika će potvrditi.
U središtu je filmske priče mladi bračni par, Luna i Amar. Luna je na kušnji nakon što Amar prođe kroz dramatičnu promjenu u radikalnoj vjerskoj zajednici.
- Još dok sam radila “Grbavicu”, počele su se događati neke stvari u mojoj sredini, za mene nove. Jako je puno ljudi postajalo religiozno. Čak se u kući mojih prijatelja jedan poznanik, koji je bio seletija ili vehabija, odbio rukovati sa mnom jer sam žena, što sam primila vrlo dramatično. Propitivala sam samu sebe zašto sam se odjendom, ja koja se bavim umjetnošću i trebala bih se boriti protiv konvencija, počela jako boriti za društvenu konvenciju rukovanja. Otada me fenomen seletija počeo jako zanimati. No, ono što je mene zanimalo kao autoricu to je ženski lik i materinstvo koje sam tematizirala kroz svaki film. Tema: što je žena u Sarajevu 2009. godine? Nisam htjela napraviti politički film, niti išta slično, nego ljubavnu priču iz Sarajeva. Mislim da film postavlja više pitanja nego što daje odgovora, obraćam se inteligentnoj publici i želim da publika aktivno sudjeluje u filmu te da sami daju neke odgovore - objašnjava redateljica.
Premda Jasmila Žbanić ističe da je ponajprije riječ o ljubavnoj, ženskoj priči, nije nerealno očekivati kontroverzne reakcije iz krugova radikalnijih islamista.
- Mislim da ni u jednom trenutku nismo otišli u osuđivanje bilo čega, stvari smo prikazivali kakve jesu. No, kao što kaže Shakespeare, “nije ogledalo krivo ako pokaže sliku kakva jest”. Tako ni “Grbnavica” nije bila primarno ratni film, ali ljudi su nalazili zamjerke i etiketirali ga čak kao ratni film, što on nije bio.
Je li se za slučaj da stvari odu predaleko redateljica ipak zaštitila nekim islamskim moralnim autoritetima koji će je, zatreba li, uzeti u obranu?
- Ne, ništa takvoga. Jedino što sam tražila od autoriteta bilo je da dobijemo dozvolu za snimanje u Džamiji kralja Fahda, koju smatraju vehabijskom džamijom, jer nam je isprva snimanje bilo onemogućeno. Smatrali su, iz ovog ili onog razloga, da ćemo smetati vjernicima i da nije dobro za imidž te džamije da bude u filmu.Tada sam razgovarala s mnogim ljudima jer sam im htjela objasniti da u Sarajevu ništa ne smije biti zabranjeno, da se i ti ljudi moraju otvoriti ako očekuju da se drugi otvore prema njima. I smatram velikim demokratskim pomakom u Sarajevu to što smo dobili dopuštenje za snimanje filma. No, nadam se da nitko neće doći gledati ovaj film da bi vidio nešto o vehabijama, nego ljudsku priču, iako je to sada top tema zbog nedavnih uhićenja. Svi me pitaju je li naš PR napravio te akcije.... Ha, ha...
