Jedna od omiljenih domaćih rekla-kazala priča jest ona o Branimiru Štuliću kao žrtvi, “pokretu otpora” koji iz nizozemske daljine raskrinkava odnose u Hrvatskoj i nekadašnje u Jugoslaviji, pogotovo navodnu pljačku i štetu koja mu je nanesena. Pri čemu su mu krivi baš svi: em je morao pobjeći jer su ga ovdje loše tretirali još od Juge, em su ga opljačkali, pa je onda i logično da je tamo i da se buni. No, je li sve baš tako jednostavno?
Primjerice, nakon dvadesetak godina, nedavno se pojavilo prvo reizdanje nekog Azrina albuma na tržištu, trostruki vinil koncerta u Kulušiću “Ravno do dna” u izdanju Croatia Recordsa. No, javno nije poznata informacija da je Štuliću i svim članovima tadašnje Azre, dakle njemu, Borisu Leineru i Miši Hrnjaku, unaprijed isplaćeno više od sto tisuća kuna na ime obračuna autorskih i izvođačkih prava.
Otprilike, kao da je prodana čitava naklada vinila, a nije. Ujedno valja reći da se radi samo o vinilnom izdanju, kojeg neće biti na CD formatu ili streaming servisima, niti će biti dotiskivano. Dapače, izvođački honorari podignuti su na trideset posto - svakome po deset - što je puno veći postotak nego što je bio u vrijeme izvornog objavljivanja albuma. Dakako, Štulić za razliku od Leinera ili Hrnjaka - ili prije njih Bore Đorđevića, Idola i ostalih čija su se vinilna reizdanja nedavno pojavila na tržištu - novac još nije dobio (radi se o 60 tisuća kuna), ali je izdvojen na zaštićenom računu u banci i čeka ga, ako se pojavi ili nekoga pošalje s punomoći. No, znajući za sve prethodne slične slučajeve, teško je očekivati da će se to i dogoditi. Mnogi ne znaju kako funkcionira izdavaštvo, pa i ono diskografsko, ili obračun autorskih prava od ZAMP-a. Primjerice, već tridesetak godina Štuliću se obračunavaju tantijemi (novac) od emitiranja njegovih pjesama na radijima i televizijama u Hrvatskoj - kojih je godinama sve manje - ali on taj novac ne dobiva. Uzrok tome je prilično nevjerojatan, a to je sam Štulić. Naime, ako već ne podnosi odnose s Hrvatskom ili drugim postjugoslavenskim zemljama, Štulić se mogao prijaviti u Nizozemsku GEMA-u, agenciju za zaštitu autorskih prava, koja bi automatizmom prikupljala i preuzimala novac od ZAMP-a od autorskih prava za emitiranje njegovih pjesama i prodaju CD-ova u Hrvatskoj. Otprilike kao i za Micka Jaggera i ostale inozemne autore. Svi autorski honorari godinama se skupljaju i isplaćuju mnogima, ali Štulića, izgleda, nikada nije zanimalo da dobije taj novac, odnosno da se prijavi u GEMA-u.
Ili, kako o svim tim pravnim zavrzlamama naširoko piše u mojoj knjizi “Štulić: biografija”. Kad je 2010. Želimir Babogredac iz Croatia Recordsa bio kod Štulića, pitao ga je: “Što bi ti zapravo htio, što možemo odmah riješiti?”. Štulić je na kompjutorskom monitoru imao upaljenu web stranicu Croatia Recordsa, na kojoj je Azra bila prva po abecedi i rekao mu: “Neću da budem tu”. Babogredac je telefonski nazvao Croatia Records i u roku od nekoliko minuta, po brzom postupku, svi Azrini CD-ovi nestali su s web stranice, a ubrzo zatim i iz trgovina, “da ne ostane ni pomen na ljepotu”, parfraziramo li Štulićevu pjesmu.
Azrinih CD-ova već desetak godina nema na tržištu, Croatia Records povukla ih je zbog stalnih prepirki sa Štulićem, zbog par naslova čija prodaja ionako više nije bila kao nekada. No, Štulić je i dalje maštao o ogromnim nakladama i ponavljao priču da je prodano milijun Azrinih ploča, da je svaka ploča 12 eura, pa mu prema tome duguju 12 milijuna eura. Babogredac je tada napravio analizu prodaje diskova Azre u razdoblju od pet godina, do 2010., i radilo se o malim nakladama.
- U današnje doba ni toliko, on je u biti u posljednjih desetak godina napravio samo to da ga nigdje nema. Mi smo mu htjeli uplaćivati tih osam ili deset posto autorskih prava na prodaju CD-ova, samo kad bismo znali gdje? Ali i autorske agencije imaju svoje black-boxove, ne možete negdje doći i tražiti novac za prošlih dvadeset godina, obično se radi o zadnjih pet, ili tri godine, kako gdje - kaže Babogredac.
- Imao sam i taj broj računa njegove supruge na koji su mu prije uplaćivani honorari, pitao sam i je li taj broj još aktualan. S naše strane stalno je postojala dobra volja i nema objašnjenja za njegove poteze. Ako misliš da si u pravu, a kod nas postoji volja da se situacija riješi, čudno je da do nas nikada nije došao ni jedan njegov suvisao prijedlog. Mislim da su za Johnnyja sve hrvatske institucije strano tijelo - rekao je Babogredac i zaključio: - Johnnyja je iznad vode održalo baš to što je ljut. Kad bi se sve smirilo, izgubio bi motiv.
Nije tajna da je sredinom osamdesetih Štulić prvi put otišao u Nizozemsku jer je, među ostalim, ostao porezni dužnik za veliki financijski prihod od serije albuma. Tek kad mu je Jugoton isplatio avanse za iduće albume, podmirio je dio duga i nastavio s karijerom sve dok 1990. nije otišao, čini se zauvijek. Nova priča pojavila se i sada nakon reizdanja vinila “Ravno do dna”. Štulić tvrdi da Želimir Babogredac nije bio snimatelj koncerta u Kulušiću kako je navedeno na omotnici, da je ton-majstor bio Mladen Škalec. Koji je, nota bene, također naveden kao ton-majstor, što je i bio, te je u režijskim kolima sjedio ispred Kulušića i kontrolirao zvuk iz dvorane. Ali je formalni snimatelj sjedio za miks-pultom u Kulušiću i tehnički kontrolirao proces. Tadašnja tonska oprema, uključujući Soundcraft miks-pult, bili su iz studija Rokoko Želimira Babogredca, kao i na prijašnjem dijelu turneje te godine. Konkretno, zvuk je iz miks-pulta iz dvorane za kojim je sjedio Babogredac išao u tonska kola, da bi kasnije, prije miksanja albuma, Škalec i Babogredac provjeravali je li sve tehnički zabilježeno kako treba. Drugim riječima, biti snimatelj nije bilo glamurozno zanimanje nego tehnička nužnost koju Štulić danas negira, kao već godinama i puno drugih stvari.
VIDEO: Borna Kotromanić oštro o Nikolini Pišek: 'Ja imam i razum i obraz, a tebi je kokain nagrizao sve po malo'
Neka ga tamo