Možda je sad trenutak da se prisjetim jedne od meni najapsurdnijih, najneuvjerljivijih ludosti koje sam vidjela u nekom filmu A produkcije. Radi se o nezamislivo čudnoj, zaista originalnoj - ali ne u dobrom smislu - Božićnoj romantičnoj komediji Paula Feiga "Last Christmas" (Prošlog Božića, 2019.). To mi je inače drag filmski ili televizijski žanr, što mogu, luda sam i sentimentalna. Zaista nisam poput Willa Freemana (Hugh Granta) iz filma "Sve o jednom dječaku" koji na Božić svake godine iznova gleda "Frankensteina" ili onih koji gledaju "Ratove zvijezda" i druge fantazije. Ja sam odrasla gledajući Caprin "Divni život" ili Wilderove "Neki to vole vruće" i "Apartman" za "novogodišnje praznike", kako smo to nekad zvali. Gledala bih to svake godine i nije mi nimalo smetalo jer sam uvijek otkrivala nešto što prije nisam primijetila u tim divnim božićnim filmovima.
No, to ne znači da ne tražim nešto jednako toliko genijalno, a novo. Potraga je mahom bezuspješna. Uglavnom nailazim na neviđeni kič s kojekakvim jadnim europskim prinčevima i grofovima iz nepostojećih kneževina ili pak na uspješne i usamljene žene, moćne PR-ovke koje se iz velikog grada vraćaju u svoje malo mjesto i na uvijek isti način shvate što je ljubav i smisao života. Dobro, neke od tih cura su i slastičarke ili vlasnice catering kompanije. Nema tu puno odstupanja. Baš kao što ga nema kod njihovih frizura. Uvijek isti dugi valovi kakve je nosila i naša TV Lara. Ukratko, navikla sam se na razočaranja i gluposti. No, film "Last Christmas", koji se i sadržajem temelji na istoimenoj pjesmi Georgea Michaela od koje se u vrijeme Adventa čovjek ne može sakriti, zaista je sulud. Na scenariju je sa svojim mužem Gregom Wiseom radila glumica i scenaristica Emma Thompson, koja je jednom dobila Oscara za najbolji adaptirani scenarij po romanu Jane Austin. Trebam li spominjati da je Emma odigrala i jednu od najdirljivijih uloga u sad već pravom božićnom klasiku, filmu "Love Actually" (2003.). Trebala je više paziti što piše.
U svojem novijem božićnom filmu "Last Christmas" Emma glumi depresivnu i izgubljenu stariju ženu, koja pokušava u kičasto i neuvjerljivo okićenom Londonu govoriti s jakim slavenskim naglaskom. To joj baš i ne ide. Ona je izbjeglica iz ratom zahvaćene zemlje i majka tipične "otkačene Londončanke" koja praktično živi u pubu gdje skuplja stalno nove frajere. Londončanku slavenskog podrijetla glumi Emilia Clarke... Sve to skupa nije ono što mi se usjeklo kao preglupo. Na početku filma vidimo tu "slavensku obitelj" koja sluša zbor u kojem briljira njihova kći solistica. Na ekranu velikim slovima piše Jugoslavija, 1999. Kći pjeva u zboru neku englesku pjesmu u velikoj pravoslavnoj crkvi. Totalna besmislica. U Londonu njihova kći govori tako posh engleskim akcentom kao da joj je djed išao u Eton. U jednom trenutku čitava obitelj (tu su još i otac i sestra) počinje jedva razumljivo psovati na "našem jeziku" i analizirati što znači fraza "nabijem te na k...c". Zaista. Emma Thompson u jednom prizoru pokušava pjevati neku uspavanku na jezivom srpskom, da bi se u drugom dijelu filma prebacila na međimursku tužbalicu "koju je naučila od bake". Nevjerojatni auzmeš, kako se nekad govorilo na purgerskom. Novinar američkog časopisa Rolling Stone - a oni si svašta dopuštaju i pišu bez ikakve zadrške za razliku od nas - napisao je da je film "nezamislivo, šokantno, monumentalno glup... negdje između razočaranja koje osjetiš kad ti se u božićnoj čarapi nađe komad ugljena i pronalaska istog takvog komada zaglavljenog u rektumu". A on, dakako, nije bio svjestan nestvarnih ludosti koje su mene zaprepastile. No, ako netko voli božićne filmove, možda ga ipak može pogledati, izmamit će vam sigurno suzu ili dvije. Ma koliko bio čudan, on snažno i jasno promiče potrebu za bliskošću i ljubavlju koja iscjeljuje, a to na Božić želimo. Sjetila sam se svoje reakcije na film "Prošlog Božića" kad sam naletjela na recenziju engleske novinarke Deborah Ross s naslovom 'Je li ovo zamišljeno kao komedija?'
GALERIJA: FOTO Pogledajte tko je sve došao na dodjelu Nagrada hrvatskog glumišta, od političara do pjevača i sportaša
Pisala je o "Gladijatoru II", drugom nastavku gotovo 25 godina starog, Oscarima ovjenčanog filmskog hita Ridley Scotta.
Obožavala sam originalnog "Gladijatora". Kako ne obožavati film u kojem veličanstveni Russell Crowe glumi nepobjedivog junaka koji se bori da osveti smrt svoje voljene žene i sina i kaže zlom Komodu: "Ja sam Maximus Decimus Meridius, komandant... i general... lojalni sluga pravog cara Marka Aurelija. Otac ubijenog sina, muž ubijene žene. I osveta će biti moja, u ovom životu ili sljedećem." "Gladijator II" nipošto nije zamišljen kao komedija. On u cijelosti rekreira sve osnovne teme prvog nastavka, odanost obitelji, odnosno ljubav za ubijenu ženu, snagu, hrabrost, upornost kad se boriš s puno osvetničkog, pravedničkog gnjeva. Tu je čak i ljubav prema polju pšenice koje je tako volio legendarni gladijator Maximus (Russell Crowe) i koju osjeća i novi nepobjedivi gladijator, Lucius Verus Aurelius, njegov vanbračni sin s Lucilom, kćerkom Marka Aurelija.
No, iako volim Paula Mescala, on nije Russell Crowe. Ni približno. Ma koliko se nabildao, a u tome je zaista bio iznimno uspješan, njemu bolje pristaju uloge u komornim filmovima u kojima glumi napaćene duše. No, Paul Mescal je najmanji problem ovog filma. Ni originalni "Gladijator" nije bio povijesno precizan. No, nije od nas tražio da pristanemo na mnoštvo kompjuterski generiranih besmislica i da samo bezglavo uživamo u sjajnim prizorima borbi koje Ridley Scott nesumnjivo zna snimiti uzbudljivo. Originalni "Gladijator" nije bio šokantno besmislen. Tu odmah moram dodati da u filmu te vrste, sa samo naznakama povijesnog filma, bez obzira na stvarnog Marka Aurelija i njegovog sina, nikad ne smetaju fiktivni likovi koji su nam zanimljivi, kao niti zapleti koji nisu povijesno utemeljeni. U "Gladijatoru II" radi se o nečem posve drugom. O posve lažnim i nemogućim prizorima koji vrijeđaju inteligenciju. Jednom pradavno pročitala sam da rimski vojnici nisu nosili one široke kožne narukvice s ili bez zakovica kakve su voljeli "heavy metalci" u mojoj mladosti. Nije mi to bilo toliko važno pa nisam išla čitati više o tome, ali popularizirali su ih već rani holivudski filmovi o starom Rimu, postali su dio našeg kolektivnog "filmskog sjećanja o antici". Takve i još puno upadljivije filmske greške su posve prihvatljive.
No, u "Gladijatoru II" imamo rimski Koloseum napunjen morem u kojem plivaju morski psi spremni pojesti gladijatore koji padnu s galije. Imamo kompjuterski generirane krvoločne babune koji žele požderati gladijatore s kojima se bore. Tu je i nosorog kao pripitomljena domaća životinja poput konja, kojeg jaše rimski vojnik. Nosorog postaje razjaren kao bik, pravi ubojica tek kad se u borbi suoči s gladijatorima. Najednom, Scottov film nalikuje video igri za koju prihvaćamo da je čista kompjuterska fantazija i sve što se u video igri događa baš nikoga ne čudi. Ne znam zašto bi Scott, nekad genijalni redatelj, u svojim kasnim osamdesetima, tako parodirao svoje filmove. Recimo, zašto je tu kavana u kojoj se pije kava za koju Rimljani nisu nikad čuli, a i jedan rimski džentlmen u kavani čita novine, iako je trebalo proći još dvanaest stoljeća da se napravi prvi tiskarski stroj. To nije ni za video igru i ne znam čemu to služi.
Nije mi jasno zašto zapravo Ridley Scott smatra da su takve besmislice prihvatljive? Možda mu je jedino stalo do zarade, do ponavljanja velikog komercijalnog uspjeha svojih ranijih filmova koje je radio kao redatelj u punoj snazi. Možda se zato slijepo ulaguje gledateljskim niskim strastima. Kad je svoj prošlogodišnji film "Napoleon" napunio uvredljivim povijesnim netočnostima, zaključila sam da očito želi ismijati francuskog vojskovođu i imperatora. Onima koji su ga napadali objasnio je da se prestanu baviti detaljima i "žive svoj život". No, bilo je nešto zločesto u namjeri da se francusku povijesnu ličnost prikaže kao kukavicu i luđaka. Uostalom, Napoleon je povijesno važan za cijelu Europu zbog reformi državne uprave i poreznog sustava te Građanskog zakonika. Takvo stravično nerazumijevanje povijesti ipak mu ne mogu oprostiti, bez obzira koliko voljela film "Thelma i Louise".
GALERIJA: FOTO Princ William u dosad neviđenom izdanju: U maskirnoj odjeći pucao iz puške i držao bombu
Potpuno razumijem potrebu da film bude spektakl, da nas drži prikovanima za stolac i da bombardira naša osjetila tako da ga pratimo kao hipnotizirani i nikad ne zaboravimo, no zašto to raditi s toliko prezira prema povijesti? U izvjesnoj mjeri sva ta luđačka iskrivljavanja povijesti vidim u svjetlu normalizacije deluzije, laži, postčinjeničnog društva. Baš zato, za mene je to dio woke ideologije: svatko može biti ono što mu padne na pamet, a istinu mu nitko ne smije nabijati na nos jer ga istina vrijeđa i uznemiruje i zato ima pravo od nje okretati glavu. Studenti na fakultetima ne moraju čuti činjenice koje ih uznemiruju, profesori se takvih tema moraju kloniti, prošlost se isključivo promatra iz vizure današnjih ideologija i vrijednosti kao da je netko u srednjem vijeku ili osamnaestom stoljeću mogao živjeti s pogledom na život, socijalnu pravdu i ljudska prava osobe koja živi u 21. stoljeću. Zato nisam posve na miru ni s novom idejom glumačke postave "slijepe za boju kože". U potpunim fantazijama kao što je serija "Bridgerton", samo naoko seriji o georgijanskoj Engleskoj, to dakako prolazi. Producentica i autorica Shonda Rhimes angažirala je crne glumce i Azijate da glume englesku aristokraciju jer želi poručiti gledateljima da je boja kože nevažna, da je ne trebamo ni primjećivati. Ona smatra da to vodi "normalizaciji" rasnih odnosa. Kad se radi o fantaziji koja nema nikakve veze s poviješću, to zaista odlično funkcionira i vjerojatno i vodi u "normalizaciju".
No, kad se radi o ekranizacijama Dickensa i slično, to je uvredljivo jer gledateljima poručuje da moraju zaboraviti sve što su do sada znali i da se s djelima klasika može raditi sve što nekome padne na pamet. No, ne može. To je istovremeno uvredljivo i za one kojima je njihova boja kože u povijesti donosila patnju zbog nezamislivog negiranja njihovih ljudskih prava. Sveto to skupa vodi u poništavanje povijesnih mijena, koje se nisu događale samo na bojnom polju, već puno više u filozofiji, književnosti, ideologiji i prihvaćenim društvenim vrijednostima. U tome ima nešto zlo i naopako, izopačeno, kao i u odustajanju od samo našeg, jedinstvenog, individualnog identiteta, za koji su nam trebala stoljeća da ga razvijemo, u korist povratka kolektivnom identitetu. Sve je to usko povezano s promoviranjem društva koje njeguje kulturu žrtve. Ako se nastavi s lažima i obmanama, to će uništiti zapadnu kulturu koja već dugo počiva na činjenicama, a oduvijek je stremila naprijed, u otkrivanje novog, u riskantne pothvate koji će pomoći čovječanstvu, ne u jadikovke i lizanje stvarnih ili imaginativnih rana. Možda sam u tome danas usamljena, ali zaista ne podnosim besmislice u filmovima. Mislim da su jednako tako štetne za djecu i mlade kao nasilje o kojem se toliko piše. Uče ih da je sve moguće, a nije; da je istina slabašna, nedokučiva, može biti i ovakva i onakva, a ni to nije točno. Oni ionako jako teško shvaćaju povijesne mijene, vrijeme koje nije bilo poput njihovog i ne znam zašto ne bi dobili sadržaje iz kojih mogu nešto i naučiti.
Kad sam ja bila dijete, mi smo imali sreću i gledali sjajne BBC-jeve serije. Dolazile su nam nekoliko godina kasnije nego što su se prikazivale u Engleskoj, ali to nije bilo važno. Te serije sjajno su obrađivale povijesna razdoblja. Puno se bolje sjećam onoga što sam naučila gledajući seriju "Šest žena Henrika VIII." (1970.) nego onoga što smo o njemu učili u školi. Potom sam gledala seriju "Ja, Claudije" (1976.) koja je lude rimske careve prikazala povijesno točno, a kako su njihovi životi i ideje bili toliko bolesni, nije ih bilo potrebno dodatno začiniti netočnostima i lažima da bi serija bila uzbudljiva. Sjećam se i serije "Jedrenjaci" (u originalu The Onedin Line), koja je imala velik broj sezona od 1970. i bavila se razvojem brodarstva i sudbinom jedne poduzetničke obitelji. Bile su tu i izvanredne ekranizacije, od "Buddenbrookovih" Thomasa Manna ili "Sage o Forsyteima". Može li netko zamisliti uzbudljiviju ekranizaciju Dickensa od onog što je napravio David Lean s "Velikim očekivanjima"? Ne mislim da nakon Leana taj roman više nitko ne bi trebao ekranizirati, samo želim reći da besmislice nisu potrebne da nešto bude uzbudljivo. I ne samo da nisu potrebne, one su i štetne.
VIDEO: Prijović oborila vlastiti rekord u Areni Zagreb pa na šestom koncertu poslala posebnu poruku hrvatskim fanovima
