Poklonici Rolling Stonesa ove su godine iznenada ostali bez najavljenih koncerata grupe u Europi i Velikoj Britaniji, odgođenih zbog nekih organizacijskih razloga za (možda) 2026. U njihovim poznim životnim godinama ovakve odgode nisu preporučljive, ali su lani u Americi pokazali na stadionskim nastupima da ubrzanje postignuto albumom "Hackney Diamonds" mogu zadržati i na pozornicama. Taj njihov prvi studijski album nakon dugih 18 godina prije dva tjedna osvojio je i nagradu Grammy u kategoriji najboljeg rock albuma, i to u konkurenciji puno mlađih, ali činjenica je da zapravo i nema starijih od njih. U krcatoj albumskoj kategoriji Grammyja bilo je sedam nominiranih; The Black Crowes ("Happiness Bastards"), Fontaines D.C. "Romance", Idles ("Tangk"), Pearl Jam "Dark Matter", Green Day ("Saviors") i Jack White "No Name". Zlobnici bi rekli da gerijatrija uvijek pobjeđuje mlade snage, mada kvaliteta "Hackney Diamonds" ovaj put nema veze s godinama. Ili ipak ima?
Naime, to je tek peti Grammy koji su Rolling Stonesi osvojili u karijeri (od kojih je prvi bio 1987., za životno djelo), što "najveći rock bend" stavlja u poziciju "amatera" prema, primjerice, Kendricku Lamaru koji ih je samo na zadnjem Grammyju osvojio pet, a do sada ih ima ukupno 22. Zanimljiv je i podatak da su ovaj Grammy za rock album Stonesi osvojili trideset godina nakon prethodnog, kad su 1995. trijumfirali albumom "Voodoo Lounge" u istoj kategoriji, koja je te godine dodijeljena prvi put. Bio je to njihov prvi redoviti Grammy, uz onaj za singl "Love is Strong" s tog albuma. Zvuči čudno, ali do tada Grammy nije imao kategoriju najboljeg rock albuma. Tada su pobijedili Neila Younga, R.E.M. i Pearl Jam, s kojima su bili u konkurenciji i ove godine. Od tada do danas prošlo je skoro isto vremena kao i od početka rada Rolling Stonesa do 1995. godine, što je još jedan kuriozitet najdugovječnije karijere u svjetskom show businessu. U tih posljednjih trideset godina snimali su daleko manje, ali svirali puno više i svjetskim turnejama ostali na popisima najdohodovnijih, mada je očiti autorski deficit ukazivao na krizu inspiracije.
S aktualnom nagradom Stonesi su se pridružili samo nekolicini imena koja su dvaput osvajala nagrade za najbolji rock album; Cage the Elephant, Green Day, Muse, Sheryl Crow i U2. Nedostižni prvaci ostaju Foo Fighters s čak pet albumskih nagrada. Još jedan kuriozitet bio je i taj da su ove godine Grammy osvojili i 55 godina nepostojeći Beatlesi - razišli su se 1970. - generacijski suvremenici Stonesa od prije šezdesetak godina, za pjesmu "Now and Then", u kategoriji najbolje rock izvedbe. Gledamo li naslove u medijima nakon dodjele Grammyja u kojima se redovno spominju Stonesi i Beatlesi, mogli bi se zapitati živimo li u 2025. ili 1965. godini?
GALERIJA: Evo tko sve dolazi u Survivor: Naš poznati glumac, influencer i MMA borkinja samo su neki od kandidata
Zlobnici bi opet mogli reći da će se uskoro možda oformiti kategorija za "najbolju izvedbu AI (umjetne inteligencije)", jer se i sam Paul McCartney preklani hvalio da je ovo prva pjesma u kojoj je korištena umjetna inteligencija, a vokal i klavir Johna Lennona snimljeni 1979. smontirani s novim dionicama preostalih članova Beatlesa. Budući da je George Harrison umro 2001., korištene su njegove snimke iz 1995. kad su prvi put radili na Lennonovoj demo snimci i odbacili ju kao neatraktivnu. Te 1995. "Now and Then" nije se sviđala Harrisonu pa su odustali. Tada, petnaest godina nakon ubojstva Johna Lennona, mogli ste čuti njegov glas i klavir, skupa s trojicom preostalih članova Beatlesa. Prije dvije godine ta se brojka smanjila na dvojicu, McCartneya i Ringa Starra, ali sam već i u najavi pjesme spomenuo da ne treba sumnjati da će "Now and Then" skoro dvadeset godina kasnije izazvati sličnu histeriju javnosti, što se i dogodilo, a nagrada Grammy potvrdila.
Bez obzira na izostanak turneje, Rolling Stonesi ove godine slave još jedan jubilej. Chicago je bio prvo mjesto gdje su Stonesi sletjeli u Ameriku 1964. i odmah odsjeli u legendarnim tonskim studijima Chess Records. Gdje su iduće godine snimili i pjesmu "(I Can't Get No (Satisfaction)", objavljenu 20. kolovoza 1965. koja je postala najveći hit Stonesa do tada, a i danas je na popisu njihovih zaštitnih znakova.
U trenutku dok igrani film o Bobu Dylanu "Potpuni neznanac" spominje njegovu skladbu "Like a Rolling Stone", također objavljenu 1965., i Stonesi svog jakog takmaca za borbu u ringu planetarno poznatih rock himni imaju. Naravno, Dylanova "Like a Rolling Stone" te 1965. nije imala nikakve veze sa Stonesima, ali su je iznenada počeli izvoditi na koncertima 1995., baš nakon albuma "Voodoo Lounge" za koji su osvojili naprijed spomenutog Grammyja, a Jagger pjesmu na pozornici najavljivao simpatičnom krivotvorinom, riječima da ju je "Bob napisao za njih".
Nije, ali su sa "Satisfaction" iste 1965. dobili pjesmu koju doista jesu napisali baš za sebe i koja se nema čega sramiti u izravnoj usporedbi. U knjizi "Rock'n'roll Babilon" koju smo Darko Glavan i ja objavili 1998., Glavan je detaljno objasnio značaj prijelomne pjesme za Stonese; "Definitivnu autorsku zrelost iskazali su Jagger i Richards u skladbi 'Satisfaction', upravo fascinantnom sposobnošću preuzimanja odlika crnačke popularne glazbe u iskazivanju svjetonazora i životnog iskustva bijelaca s druge strane Atlantika. Opsesivni, hipnotički ritam, koji se može čak tumačiti i kao varijanta na temu Bo Diddley ritmičkog potiska, udružen je s tekstom koji se može podjednako uvjerljivo tumačiti i kao odraz frustracije i neskrivenog hedonizma glazbenika lutalice, ali i kao osuda medijskog posredovanja 'američkog materijalističkog sna' (Roy Carr). 'Vozim se u svom autu' - ogorčeno deklamira Jagger žestinom na kojoj bi mu pozavidjeli i najtvrđi rapperi - 'a na radiju se pojavljuje neki čovjek/ koji sve upornije i upornije/iznosi nekorisne informacije/ ne bi li potpalio moju imaginaciju'. Bjelački svijet elektronske promidžbe, iskazan emocionalnom izravnošću crnačke glazbe, naišao je i na odjek kod vrhunskih suvremenih crnačkih rhythm and blues izvođača, što je dijametralno izmijenilo dosadašnji odnos primanja i odašiljanja utjecaja. No, planetarna potvrda neslućenog stvaralačkog potencijala dvojca Jagger/Richards nepovratno je uzdrmala ionako labav status Briana Jonesa kao neslužbenog vođe grupe, što će postati izvorom stalnih trzavica sve do njegovog napuštanja grupe, neposredno prije prerane smrti".
Glavan se ovdje referirao i na činjenicu da će Otis Redding 1966. snimiti svoju legendarnu obradu "Satisfactiona"; "Svjestan da njegova pjevačka izražajnost zaostaje za glasovno obdarenijim interpretatorima poput, primjerice, Otisa Reddinga, Jagger je u snimljenim izvedbama njegovih uspješnica, 'Pain in my Heart' i 'That's How Strong My Love Is', pretvarao svoje nedostatke u osobni stil, koji će već za nekoliko godina - o čemu svjedoči Reddingova obrada Jaggerove i Richardsove skladbe 'Satisfaction' (ožujak 1966.) - utjecati i na njegovog nekadašnjeg uzora".
Na pitanje zašto nitko (još) ne snima igrane filmove o Rolling Stonesima - mada je njihov početak rada, sa slučajnim susretom Jaggera i Richardsa 1962. (sa hrpom rhythm and blues vinila u ruci) na stanici vlaka u Dartfordu itekako filmski - odgovor leži u sličnoj činjenici kao i onaj zašto su u karijeri osvojili tako malo nagrada Grammy. Svojim ogromnim tržišnim i financijskim uspjehom Stonesi su odavno izgubili aureolu bilo kakvog kultnog proizvoda i postali sinonim održanja i istrajnosti mjeren najvećim zaradama, pri čemu je njihov "umjetnički dojam", citirajmo Milku Babović, postao to blijeđi što su stadioni na kojima su svirali postajali veći.
Ne računamo li dokumentarni film "Sympathy for the Devil", koji je prvak francuskog novog vala Jean-Luc Godard snimio 1968,, sam početak rada Stonesa definitivno ima elemente slične priče koju bi neki holivudski scenarist uskoro mogao "otkriti". Za početak, a i naziv filma, mogao bi odabrati prvi singl "Come On" objavljen 7. lipnja 1963., kamena koji je zakotrljao lavinu. Krenuvši žustro sa svojom verzijom rhythm and bluesa, Stonesi su od prvih taktova "Come On" i poziva "da se krene" napravili razliku spram tadašnjeg umivenog popa i pokazali da ih - a ponajviše Briana Jonesa - najviše zanima američka "crna" glazba njihovih blues heroja, čije su pjesme i svirali. Pa su samo tri godine kasnije i njihovi heroji poput Otisa Reddinga obrađivali njihove pjesme.
Otvori KEKS Pay
