Program za slobodu, tako se zvao program koji je Hrvatska radio-televizija emitirala u bremenita vremena Domovinskog rata. Pitate li Miroslava Lilića, u to vrijeme na dužnosti glavnog urednika programa HTV-a riječ je o najvećem pothvatu naše televizije, a kada to kaže televizijska legenda, valja mu vjerovati na riječ. Premda nije bio jedini okupirani grad te 1991., posebno mjesto u tom posebnom, jedinstvenom programu zauzimao je Vukovar, “najveća emocija hrvatskog naroda”, kako kaže Lilić. Njemu osobno bilo je to najteže i najdraže televizijsko razdoblje na koje je i najponosniji, o čemu je prošle godine, uoči 30. obljetnice vukovarske kalvarije, govorio u intervjuu za Večernji list.
Tko su hrabri reporteri koji su, izvještavajući iz Vukovara, na vas ostavili najdublji dojam?
Ne usudim se bilo koga izdvajati jer je svatko od njih riskirao svoj život, ali ne mogu ne spomenuti Alemku Mirković ili Višnju Kamenski te njezina snimatelja Srećka Bačuna, koji su bili čak i uhićeni i odvedeni u Srbiju. Vukovar je cijelo vrijeme bio izuzetno dobro pokriven, imali smo izvrsne lokalne novinare koji su stalno su bili na terenu, ali i novinare HTV-a koji su dolazili iz Zagreba poput Silvane Menđušić ili Nedžada Haznadara. Istaknuo bih i Mariju Nemčić, koja je kreirala Program za slobodu.
Često se telefonom u televizijski program javljala i dr. Vesna Bosanac koja je uvijek bila puna optimizma i brige za sve ranjenike bez obzira na njihovu nacionalnost. Povremeno je za nas izvještavao i dr. Juraj Njavro. Oni su sa svojim izvještajima činili cjelinu s našim reporterima koji su izvještavali o drami toga grada. Jedan od njih je, dakako, i veliki Siniša Glavašević.
Potresni izvještaji Siniše Glavaševića dobro su poznati javnosti, no kako je izgledala vaša svakodnevna suradnja?
U početku rata javljao se u kadru, poslije telefonom zahvaljujući jakoj, vojnoj radiostanici. Za njega me najviše vežu dvije slike. Prije svega, njegov jako oštar izvještaj kada je išao tako daleko da kaže: “Gospodo, optužujem vas za izdaju Vukovara, vas u Saboru, vas gospodine predsjedniče Republike i ministre obrane, što niste dostavili naoružanje, optužujem vas, gospodo, za smrt Vukovara...” I pritom je Siniša inzistirao da ide uživo. Tada sam se pobunio i rekao mu da ga ne mogu tako pustiti jer sam se bojao što još može reći. Molio sam ga da malo ublaži kritiku jer mi imamo informacije da se čini sve kako bi se pomoglo Vukovaru, da shvati situaciju u cjelini. Bilo je to 15 dana prije pada Vukovara i ja to sebi nisam mogao dopustiti: nije mi bilo važno što će me smijeniti, ali uhitit će me, a on je inzistirao. Na kraju sam mu rekao da je moja sudbina u njegovim rukama i pustio ga u program uživo. Zapalio sam cigaretu u Studiju 5 i slušao sedam minuta njegova izvještaja koji je od riječi do riječi bio onakav kako smo se dogovorili. A mogao je napraviti što je želio i to govori koliko je bio častan čovjek.
I druga slika koju pamtim: kada smo vidjeli da će Vukovar pasti, dali smo nalog svim novinarima da se povuku i tada sam razgovarao i sa Sinišom i rekao mu da mora izaći. On je na to rekao: “Ja to neću.” Molio sam ga, ali uzalud. Cijelu sam noć s njim razgovarao i pokušao mu objasniti što slijedi, riječima: “Tebi mora biti jasno, kada dođu četnici, tebi će prvome derati kožu zbog tvojih izvještaja”, koji su bili fenomenalni, dramatični. Ali on je zadržao stav da mora ostati do samoga kraja. Posljednji put čuli smo se prije pada Vukovara. Do posljednjeg trenutka izvještavao je hrabro i odlučno, slao nadu Hrvatskoj, svjestan da Vukovar i on jure u neizbježnu smrt.
Uistinu je nevjerojatno kako je izvještavanje iz Vukovara odlično funkcioniralo s obzirom na nemoguće uvjete.
Izvrsno! Uz reportere koje sam spomenuo, imali smo i vanjskog suradnika Krunu Šipeka, čovjeka koji je cijelo vrijeme rata bio stacioniran u jednome vukovarskom domu zdravlja. Nisam to nikada prije rekao: on je bio naša rezervna lokacija i, da je televizija ondje bila bombardirana ili uništena, mi bismo program emitirali s njegove lokacije. Njegove ekipe među zadnjima su snimale i slale izvještaje.
Među hrabrim snimateljima i novinarima na ratištu, nažalost, bilo je i nekoliko mrtvih na zadatku. To je bilo časno vrijeme i meni je žao što velik broj novinara i snimatelja nikada nije nagrađen, a trebalo im je dati posebna odlikovanja i priznanja. Ako među onih 500 tisuća kojima je priznat braniteljski status nema nekoliko stotina snimatelja, fotoreportera i novinara koji su bili na prvim linijama ratišta i slali istinu o našem ratu za nas i cijeli svijet, onda je to velika nepravda. Tu je novinarska i snimateljska profesija jako zakinuta, a i oni su iznijeli Domovinski rat. Ne zaboravite da je lord Carrington rekao: “U ratu između Srbije i Hrvatske pobijedila je Hrvatska televizija jer je bila jača od beogradske.”
VIDEO>> Zagreb se sjeća Vukovara, građani u ulici Grada Vukovara pale svijeće i lampione
S obzirom na to da su u ključnom trenutku prekinute sve veze, kako ste doznali za pad Vukovara i kako ste tu tragediju uspjeli “pokriti”?
Dva dana nitko nije ulazio ni izlazio iz Vukovara, neka naselja pala su koji dan prije. Dali su nam potvrdu iz naše Vlade da je Vukovar pao. Pratili smo i beogradsku televiziju i, kada smo vidjeli snimke kako četnici i jugovojska ulaze u grad i pjevaju “bit će mesa, klat ćemo Hrvate”, znali smo da je Vukovar pao. Vidjeli smo na snimci i majora Veselina Šljivančanina kako se prepire s predstavnicima Crvenog križa. Mi smo pak uspjeli snimiti onu potresnu kolonu ljudi koja napušta grad. Tu je snimku, koju je snimio naš čovjek, prenijela Eurovizija, odnosno cijela Europa. Poslije smo, za 10 tisuća maraka, od sina nekog potpukovnika otkupili još neke snimke pada, kao i nekoliko dana nakon pada. Neke snimke imao je i Mile Dedaković Jastreb.
Kako je izgledao trenutak u kojem ste objavili da je grad pao?
Bio je to jedan od najemocionalnijih trenutaka moje karijere. Kako se bližio pad, ja sam cijelo vrijeme razmišljao kako objaviti vijest o padu Vukovara jer to nismo mogli skriti. Ali kako reći, da je kraj, kojim riječima? Izgovoriti da su “neprijateljske snage ušle u grad”, ili “branitelji se predali”, ili pak “nema više Vukovara”? Sve je to bilo bolno i potresno za gledatelje: Vukovar je rana svima, zbog toga grada svi pate i jednostavno nema rečenice koja može biti dovoljno istinita, dramatična i čvrsta a da je gledatelji na normalan način prihvate.
Kako sam bio u odličnim odnosima s Josipom Ivankovićem, skladateljem i menadžerom Zlatnih dukata, rekao sam mu da nešto napiše o Gradu heroju. I on je doista brzo napisao te sjajne stihove “Vukovar, Vukovar, stoji dok protječu vode dunavske, Vukovar, Vukovar, gori na braniku svoje Hrvatske”. To je snažna poruka jer je Vukovar uistinu izgorio na braniku Hrvatske. Udubio sam se u tu pjesmu, deset puta poslušao i naposljetku sam tu vijest o padu grada odlučio reći tom pjesmom.
Nakon što smo dobili potvrdu o padu grada i od Hrvatske vojske, toga 18. studenog 1991. pjesmu “Vukovar, Vukovar” najprije smo, nešto nakon 18 sati, objavili u Programu za slobodu, a rečenicu “Vukovar je pao” izgovorio je Branko Uvodić. Potom smo isto napravili u Dnevniku: najprije pjesma, i onda ta rečenica, koju je ovoga puta izgovorio i Branimir Dopuđa (urednik Dnevnika zapamćen po “pozdrav braniteljima ma gdje bili”, op. a.).
Je li tijekom rata, a osobito u vrijeme pada Vukovara, bilo intervencija politike u program? Do koje je mjere vladala cenzura?
O Antunu Vrdoljaku, tadašnjem generalnom ravnatelju, može netko misliti ovako ili onako, ali ja mu dajem veliki plus time što je maksimalno zaštitio televiziju. Sve primjedbe, a bilo ih je, sve kritike, a bilo ih je, sve zahtjeve, a bilo ih je, on je anulirao. Nama se nije miješao u posao. Mi smo samostalno radili informativni program.
Nitko nije zvao, i to odgovorno tvrdim. Predsjednik Tuđman je zvao samo jednom, kada su raketirani Banski dvori i sugerirao da vijest hitno pošaljemo u svijet, što bismo ionako i učinili, k tome, mi smo vidjeli što se dogodilo jer smo imali kameru na krovu. U emisije su dolazili gostovati neki ministri, poput Gojka Šuška, ili premijer Franjo Gregorić. Uostalom, HTV je bio okružen doslovno minskim poljem, a u zamračenjima i uzbunama i razni emisari su bili u skloništima. Objavljivali smo sve, naravno, osim vojnih tajni.
Nije bilo cenzure, ali je djelovala autocenzura, kako narodu ne bismo rušili moral. Ali nisu se skrivale činjenice. Govorilo se da nema dovoljno oružja, da Vukovar pati, da ljudi ginu i da u bolnici leži čovjek na čovjeku. Od svih ratišta Vukovar je najbolnija rana svih nas i taj grad treba biti tema barem jednom mjesečno, a ne samo jednom godišnje.
Razgovor je originalno objavljen 17. studenog 2021. godine.
VIDEO>>Dramatične scene iz centra Zagreba sa snimanja filma Black Canary: Snimali sudar automobila i tramvaja na trgu bana Jelačića
Uvijek na pravoj strani povijesnih zbivanja, u svom pompoznom izričaju - a lik izabran od strane tvrdolinijaškog Studio Zagreb vodstva da priopći vijest da je umro J.B. Tito. Onda zamislite kako mu je teško bilo tada... U međuvremenu se doistaa toga puno promijenilo, ali on je uvijek ostao isti - dosljedan svojim šankerskim uvjerenjima i uvjeravanjima.