Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Showbiz Zvijezde

HRT-ov urednik o najvećoj životnoj tragediji: 'Smrt djeteta nikada nismo preboljeli'

HRT-ov urednik Branimir Farkaš otkriva koliko ga je promijenio gubitak kćeri Helene i što mu danas pruža utjehu. - Više od godinu dana svako jutro bilo mi je teško naći razlog da ustanem iz kreveta - iskreno priznaje Farkaš.
16. studenoga 2019. u 10:51 9 komentara 108964 prikaza
Foto: Privatni album, Krasnodar Peršun/HRT
Pogledajte galeriju 1/8

Poznati HRT-ov reporter, voditelj i urednik Branimir Farkaš ovih je dana u središte pozornosti dospio zbog predstave ‘Iskrica’ koja je ovog tjedna zaživjela na kazališnim daskama. Kao predložak za predstavu, u kojoj glavne uloge igraju Ana Vilenica i Siniša Popović, poslužila je istoimena knjiga koju je Farkaš napisao još prije sedam godina.

ljubav preko interneta Poznati HRT-ovac zaplovio novim vodama: 'Bit će suza, ali i smijeha'

U tom razdoblju mnogo se toga promijenilo, kako u društvu tako i u životu ovog prekaljenog novinara. Najveći udarac život mu je zadao prije dvije godine kada je ostao bez kćeri Helene, no Farkaš se iz svega uzdigao još jači i, kako kaže, dokazao da je i nakon najvećih tragedija moguć novi početak.

Nedavno ste zaplivali i kazališnim vodama. Kakva atmosfera vlada među ekipom ‘Iskrice’?
Mi smo odličan tim. Poput male obitelji, uključujući sve ono što s tim ide. Ja sam novi u kazališnim vodama, pa sam ponekad bio kao najmlađi buntovni dio ekipe, htio sam i režirati, ali su me iskusniji priveli pameti. Ivica Kunčević u potpunosti je razumio tekst i sve njegove nijanse; za to je potrebno životno iskustvo.

o iskrici Bivši voditelj HRT-ova Dnevnika: 'Kao javna osoba ne bih smio koristiti servise za upoznavanje'

Koji su planovi u vezi s predstavom? Imate li u planu još izvedbi?
Nadam se hit-predstavi sa stotinu izvedbi i gostovanjima diljem Hrvatske. Produkcija je skromna i mobilna, dvoje glumaca, a tema je životna i univerzalna, svatko se od nas može tu prepoznati. Vjerujem da je to predstava koja je zabavna, ali nije prazna i da se tijekom gledanja smijete i plačete, a nakon nje razmišljate. O sebi i o drugima. O bliskosti i o ljubavi. O greškama i iskupljenjima. Ukratko, o smislu života.

 | Autor : Nina Đurđević Foto: Nina Đurđević

‘Iskricu’ ste napisali prije 7 godina kada su bili aktualni servisi za upoznavanje. Danas se ljudi upoznaju i zbližavaju više putem društvenih mreža. Koliko općenito koristite društvene mreže? Imate li uopće profile na njima?

Otvorio sam profile na LinkedInu i Twitteru iz poslovnih razloga, no iskreno nisam čovjek od društvenih mreža. To je po meni “osobni marketing”, a marketing je na neki način industrija laži. Nikoga ne osuđujem jer svi se želimo prikazati u što boljem svjetlu, no draže mi je spontano upoznati ljude, nego gledati kako sami sebe publiciraju. Čovjeka čine i sve njegove greške, neuspjesi i tuge; ako želite samo nasmijano lice, onda vas zapravo drugi i ne zanimaju. Možda sam prestrog… Ima tu i pozitivnih stvari, mreže spajaju ljude koji su fizički udaljeni… Sve što povezuje ljude je dobro. No ako s poznanicima u istom gradu komunicirate na društvenim mrežama svakodnevno, a da se niste vidjeli mjesecima, to je otuđenje.

Iza vas su već tri desetljeća karijere. Imate li osjećaj da je prošlo toliko vremena? Koliko se televizija kao medij promijenila u tom periodu?
30 godina… Kad sam ja počinjao, ljudi su nakon 30 godina išli u zasluženu mirovinu (smijeh). Danas je sve brže, a možda i površnije. U samom novinarstvu došlo je do krize jer su novi mediji izbacili filtar: svatko danas sam publicira što god želi, više nema filtra vjerodostojnosti: svatko za sebe može u javnom prostoru preko društvenih mreža tvrditi da je npr. astronomski fizičar ili stručnjak za bilo što. U klasičnim medijima poput novina, radija i televizije to nikad ne bi prošlo filtar profesionalaca u uredništvu. To je ono što se danas zove „lažnim vijestima“. Zato je uloga klasičnih medija i dalje iznimno važna, ali oni trebaju biti neovisni i pametno vođeni. Trebali bi izbjegavati manipulaciju i bilo čiju korist. U ratu je naša televizija odigrala iznimnu ulogu, ali poslije se nikad nije uspjela odvojiti od politike, i to stranačke. Osim toga, neki današnji showovi ispod su ljudskog dostojanstva – u njima se izvrgavaju ruglu ljudi s posebnim potrebama koji ne mogu sebe objektivno procijeniti. Moglo bi se reći da se cijela moja karijera odvija u teškim vremenima, neka su bila i herojska, ali nisam zadovoljan kakvo je stanje u medijima danas.

 | Autor : KRASNODAR PERSUN Foto: KRASNODAR PERSUN

Možete li izdvojiti neke od trenutaka na koje ste najponosniji iz svoje novinarske karijere?

Napravio sam više od tisuću priča i reportaža, mnoge iz inozemstva, stotine emisija uživo i stotine javljanja uživo. Najveći dio gledatelja pamti me po izvještavanju iz Haaga, odakle sam ukupno izvještavao punih dvadeset godina, od prvih suđenja do oslobađanja Gotovine i Markača, uhićenja Karadžića i Mladića i Praljkovog samoubojstva. Jedino nisam pratio Miloševićevo suđenje, jer sam tada bio u diplomaciji. Dugo sam bio glavni diplomatski izvjestitelj, od nastojanja mlade Hrvatske da je bolje razumiju i prihvate u Europi i svijetu, pa do referenduma u Kataloniji i Škotskoj. Izvještavao sam iz kriznih žarišta, ratnih područja, prvi sam doveo kameru HRT-a na Grenland i u arapsku pustinju. Jedan sam od rijetkih novinara koji je razgovarao s iranskim predsjednikom Khatamijem, ali i izraelskim predsjednikom Shimonom Peresom. Razgovarao sam s posljednjim britanskim guvernerom Hong Konga, s dvojicom glavnih tajnika NATO-a, vidio uživo trojicu američkih predsjednika (Clintona, Busha i Obamu). Večerao sam s pokojnim Gadafijem. Sve ima svoju cijenu.

 | Autor : Privatni album Foto: Privatni album

Nakon što ste diplomirali novinarstvo, studirali ste filmsku i TV režiju na ADU u Zagrebu. Kako ste se odlučili baš za to?

Filmovi su me opčinjavali od djetinjstva. Bio sam u užem izboru na Akademiji 1988. nakon završetka srednje škole, ali rekli su mi da sam premlad. Vratio sam se i upisao kad sam već završio jedan fakultet. Ali ta priča nije lijepo završila. Nakon prve godine otišao sam u diplomaciju, a na studij se nisam vratio između ostalog i zato što su me prije toga dva profesora htjela rušiti jer nisam bio redovit na nastavi dok sam proživljavao osobnu tragediju. Tražio sam komisijski ispit i godinu dao iz inata.

Početkom 2000-tih radili ste u diplomaciji i živjeli u Indiji. Po čemu pamtite to razdoblje?

Danas Indiju najviše pamtim po kćeri Heleni. Bile su to lijepe godine našeg života. Helena je krenula u njemačku predškolu u kojoj nije bila izložena nikakvim predrasudama. Njihov način uklapanja djece s poteškoćama u redovni program bio je spontan i prirodan. Ona je bila vedra, radoznala, druželjubiva i otvorena za šarenilo i raznolikosti kojima Indija i Azija vrve. Puno smo putovali: budući da smo bazu bili premjestili u New Delhi, proputovali smo, osim Indije i veći dio Azije. Moj stariji sin Roko rođen je za moga mandata, a danas mi je žao što je supruga otišla u Hrvatsku roditi. Mislim da je prva godina života u Indiji ostavila nekog traga u njemu. Živjeli smo u kući s indijskom poslugom. Indija ima najveću diplomatsku zajednicu nakon sjedišta New Yorka u UN-u, ali tamo se diplomati zbog osebujnih vanjskih uvjeta mnogo i druže. Proputovao sam čitav svijet i nikad nisam imao predrasuda prema ljudima različitih rasa, kultura, religija, pod uvjetom da znamo tko smo i međusobno se uvažavamo.

Mnogi ne znaju da ste upravo vi zaslužni za odlazak naših redatelja na indijske filmske festivale. S kojim ste imenima ‘probili led’?

Hrvatski su filmovi za mog mandata bili na svim indijskim festivalima u Mumbaiju, New Delhiju, Puneu i još nekim gradovima. U Indiju su došli Branko Schmidt i Dalibor Matanić. U prvoj godini nakon mog odlaska bio je i Branko Ivanda. Kakva je situacija sada, ne pratim, ali se nadam da su zadržali tu suradnju, jer Indija je velika zemlja koja ima jaku filmsku industriju.

Autor ste i nekoliko dokumentarnih filmova. Koja vas tematika najviše privlači kada je riječ o filmu? Što sami volite pogledati na televiziji?
 Ako govorimo o igrnom filmu, privlače me drame. Neko vrijeme sam govorio da volim filmove u kojima se ništa ne događa ha ha ha. Ali zapravo, događa se naravno jako puno, u unutranjem svijetu likova. Omiljeni film mi je Fellinijeva Dolce Vita. Zadnjih godina gledam serije, npr Preljub, Carstvo poroka, Pravi detektiv… Što se tiče dokumentaraca, svaka tema je zanimljiva, svijet je i život toliko raznolik! I priroda i ljudi. Snimio sam četiri dokumentarna filma, tri iz inozemstva: Danske (Danska uživo), Arapske pustinje i iz Svete zemlje (Križ koji nestaje, o iseljavanju kršćana iz svete zemlje),  a jedan s gorkom temom hrvatske tranzicije (Tri gracije prekvalifiakacije). Kao što vidite, teme su raznolike. Htio sam ih napraviti puno više, ali nisam dobio priliku. Npr. nrije par godina, uoči obljetnice, predlagao sam film ili serijal o Zrinskima i Frankopanima, jer me taj obiteljski savez i propušten prijelomni utjecaj na hrvatsku povijest koju su oni imali, odnosno koju je imalo njihovo smaknuće, fascinirala. Još početkom 2000-ih, prije 18 godina predlagao sam serijal o putu svile. A vidite što se sad događa s Kinom i putem svile. 2010 predlagao sam serijal upoznavanja sa zemljama EU, koji bi završio s Hrvatskom na dan našeg ulaska u EU.

Uz film i pisanje vaša velika ljubav je i glazba. Nedavno ste sa svojim bendom Nasljednici krenuli s nastupima. Kako ste došli na ideju da osnujete bend i kakve planove imate?

Mnogi ne znaju da sam 80-ih imao bend koji se zvao Pirati, svirali smo svoje stvari koje smo u paru pisali Janko Heidl, koji je danas novinar i ja. Sa mnom su još svirali i fotograf Darko Bandić, na nekoliko proba Arsen Oremović, a potom Robert Bušić, koji je nakon našeg raspada otišao u Kojote. Nažalost, on i još jedan bivši član danas više nisu s nama. Novinarstvo je posao, a rock je život. Imam sreću da mog sina zanima ista vrsta glazbe, Stonesi, Zeppelini, Pink Floyd, pa smo, otkako je našao neku staru snimku na kazeti, doma počeli zajedno sviruckati… On je imao dva benda, Torpedo i Tabula Rasa, a na kraju smo završili zajedno. Uvježbali smo jednosatni nastup, i trebali smo već prašiti po klubovima na veliko, ali smo nakon prvog koncerta promijenili bubnjara, pa sad nadoknađujemo propušteno. Nadam se da ćete nas ubrzo imati priliku gledati i čuti.

Čime se još bave vaši sinovi Roko i Fran? Privlači li i njih novinarstvo?
Kad su bili manji, snimali su svoje dječje verzije dnevnika, u kojima je naglasak bio na javljanjima iz inozemstva na dječji i  način. (smijeh). Roko je s deset godina napravio nekoliko fenomenalnih igranih dječjih filmova sa svojom tadašnjom ekipom, ali danas ih zanimaju neke sasvim druge stvari. Roko, koji je bio učenik generacije u svojoj osnovnoj, sada ide u 3 škole: MIOC, glazbenu školu Zlatka Balkovića, a nakon završene osnovne Baletne škole upisao je srednju Umjetničku školu Franje Lučića za scenskog plesača. Ja mu se divim. Doduše mogli bi obojica poraditi na urednosti sobe (smijeh). Izvan svega toga još nađe vremena za strastveno sviranje u našem zajedničkom bendu, izlaske i djevojku. Fran (12) je također odlikaš, a kažu da je među 10 najtalentiranijih mladih pijanista u hrvatskoj, no tu je velika konkurencija, on je još mali i treba puno raditi. Osvaja visoka mjesta na međunarodnim klavirskim natjecanjima, a ovoga je ljeta vrlo uspješno sudjelovao na ljetnom masterclassu u Pučišćima na Braču. Njegove trenerice nisu dale da ga ispišemo s badmintona kad smo hjeli da se više posveti klaviru- dobile su nas rečenicom: Da vam i mi nešto kažemo kad su vam tako već rekli za klavir: Fran je među 5 najtalentiranijih za badminton (smijeh). Osvojio je kup Zagreba prije par godina.

 | Autor : Privatni album Foto: Privatni album

Vaš je život nažalost obilježila i velika tragedija. Prije dvije godine nakon dugogodišnje borbe za život preminula vam je kći Helena. Što vam je najviše pomoglo da prebrodite njezin odlazak? Iz čega ste crpili snagu u teškim trenucima?

Snagu crpimo jedni u drugima i u sjećanju na Helenu, koja je obilježilo i druge ljude koji su je poznavali, ne samo nas. Helena je u našim svakodnevnim sitnicama stalno uz nas, a svako jutro započinjemo zagrljajem uz “Bobo juto!”, onako kako je ona govorila i činila. Naročito su nam teški njeni rođendani otkako nije s nama, što ublažavamo obiteljski volontirajući u dječjoj bolnici Gornja Bistra. Ostavila nam je u nasljeđe vrijedna prijateljstva. Odlazak djeteta nikad se ne preboli, uvijek kažem da se pravim da sam dobro, jer život ide dalje. Umiranje bi trebalo ići po redu i nijedan roditelj ne bi smio spoznati takvu bol. Mnogi su tražili mudre i lijepe načine da nas utješe, prijatelji i osobito svećenici koji imaju svoj način pristupanja ovoj temi. Bilo nam je jako teško i kad nas je jedan naš časopis objavio na naslovnoj stranici u trenutku najveće boli prilikom ispraćaja naše Helene. Još je gore što su neki mislili da smo mi to odobrili.

 | Autor : Privatni album Foto: Privatni album

Koliko vas je njezin odlazak promijenio?
Teško mi je odgovoriti na to pitanje. Kad se boriš 20 godina i onda izgubiš bitku, poražen i prazan, nema drugog osjećaja niti možeš iz tog gubitka stvarno izvući nešto pozitivno, i ne misliš na to. Zapravo upadneš u rupu, životariš, ideš dalje po inerciji. Meni je više od godinu dana svako jutro bilo teško naći razlog da ustanem iz kreveta. No razlog su, naravno, naši sinovi, koji isto imaju pravo na kvalitetan i lijep život, i zaslužuju primiti od nas ono najbolje, kao što je primala i Helena. Pa onda ideš dalje za njih, a oni nam zaista vraćaju stostruko. Život s Helenom njih je učinio iznimnima, nadogradio njihove potencijale i naučio ih pravim vrijednostima.

Kad sumirate svoj život s obzirom na sve aktivnosti, čini se da doista živite punim plućima. Imate li još neostvarenih želja? Kako zamišljate svoju budućnost?

Ja sam već spreman otići k Heleni, proživio sam već previše, dosta je već bilo. Ali imam još dvoje djece i ženu koje ne želim ostaviti. Sve u životu radio sam s nastojanjem da uljepšam život drugima. Moje najveće postignuće su naša djeca, to ćete tek vidjeti. Možda je to poanta i predstave “Iskrica”, da je i nakon najvećih tragedija moguć novi početak.

 | Autor : Igor Kralj/Pixsell Foto: Igor Kralj/Pixsell

Najcool predavanje o financijskoj pismenosti u Splitu
Najcool predavanje o financijskoj pismenosti u Splitu:
Kako uložiti 32.000 kn s 18 godina, zašto propustiti maturalac i koja je količina motora potrebna za skladan brak
  • oxymoron:

    Neki ljudi imaju lijepu dušu. To se kod Branimira odmah vidi i da ne progovori.

  • Dachy89:

    Izgubio sam mlađu sestru, i unatoč tome što moji roditelji imaju mene i starijeg brata, i našu djecu, nikada se nisu oporavili od gubitka kćeri. To je vječna bol.

  • cacko:

    Jedan od rijetkih pametnih Ljudi.