Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 192
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
književna preporuka miljenka jergovića

Cioran je tješio čitatelje očajem, krijepio ih pesimizmom, nagovarao na potpunu neaktivnost

Foto: Promo
1/8
15.04.2024.
u 07:00

Émil Cioran bio je čovjek koji je veći dio života odživio u Francuskoj, kao apatrid. Nije htio dokumente druge domovine, premda ih je lako mogao dobiti. Dugo se hranio po studentskim menzama. Poslije je živio u nekom uskom siromaškom stanu, stalno pri nekom egzistencijalnom minimumu. Striktno govoreći, nije bio filozof, niti je bio pisac-esejist.

U izdanju novosadskog nakladnika koji se za ta posljednja doba ironično zvao "Bratstvo-jedinstvo", i u prijevodu s rumunjskog što ga je majstorski načinio Petre Krdu, izašla je 1989. knjiga Émila Ciorana "Suze i sveci". Nosio sam je u džepu i čitao u ta predratna, bogotražiteljska doba, kada je posvuda oko nas svijet bio obilježen slutnjom smrti. Pamtim: "Na sudnji dan vagaće se samo suze." Tačno trideset i pet godina kasnije izlazi hrvatsko izdanje, ali u prijevodu s francuskog. Nije, međutim, riječ o jednom od onih prijevoda iz druge ruke, karakterističnih za gori i grđi dio hrvatskoga izdavaštva, nego o tome da je Cioran pola stoljeća po izlasku izvornika prerađivao svoju staru rumunjsku knjigu i objavljivao je na francuskom. "Suze i svece" nije sam preveo, premda je odavno već pisao isključivo na francuskom, nego je prijevod načinila Sanda Stolojan. Ali kako je pisac prijevod autorizirao, i ova se knjiga može smatrati originalom. S francuskog ju je prevela Mihaela Vekarić. U njezinom prijevodu rečenica koju trideset i pet godina pamtim glasi: "Na Posljednjem sudu vagat će se samo suze." Krduov prijevod mi je bliži, jer ga duže pamtim, upisan je u mene, ali mi je bliži i zato što je Sudnji dan aktivnija fraza od Posljednjeg suda. Ali to je, možda, stvar idiolekta, jezika nad jezicima, koji se s čovjekom rađa i s njime nestaje.

"Zašto sveci tako dobro pišu? Samo zato što su nadahnuti? Činjenica je da imaju stila kad god opisuju Boga. Lako im je pisati kad slušaju Njegov šapat. Njihova djela imaju nadljudsku jednostavnost, ali kako ne pišu o ovome svijetu, ne može ih se nazvati piscima. Ne prepoznajemo ih kao pisce jer se ne možemo naći u njihovim djelima." Cioran je posvećenik fragmenta. Fragment je njegov žanr i njegova forma. Ujedno, to jedini je žanr u književnosti koji nije proizašao iz književnosti same. Fragment je žanr nastao iz prolaska vremena i iz propadljivosti materije. Heraklit iz Efeza nije, navodno, pisao u fragmentima, nego je vrijeme oglodalo njegov tekst pa su ostali fragmenti. Ono što je nestalo, što se u prah sasulo, možda je bilo bolje i važnije. Ali efekt osipanja, krunjenja, ogoljavanja do one najtvrđe kosti, preživjelim je fragmentima stvorilo kontekst. Heraklit kaže: "Ja sam proučio sama sebe." Heraklit kaže: "Bog je dan i noć, zima i ljeto, rat i mir, sitost i glad." Heraklit kaže: "Ja sam proučio sama sebe." Što je još Heraklit rekao, ne zna se. Ostali su fragmenti, vrijeme ih je stesalo. Bog, jedini izvan vremena, stvorio je žanr fragmenta. Pisati u fragmentima, onako kako to Cioran čini, posveta je Bogu i igra s Bogom. Cioran nije svetac, ali doista piše o Bogu. O ljudima nikad ne piše, nego o sebi. Pritom je usamljen kao Bog. "Svaka je verzija Boga autobiografska.", glasi fragment koji je ovaj čitatelj otkinuo od jednog jedva šireg Cioranova fragmenta.

VEZANI ČLANCI

 

Émil Cioran bio je čovjek koji je veći dio života odživio u Francuskoj, kao apatrid. Nije htio dokumente druge domovine, premda ih je lako mogao dobiti. Dugo se hranio po studentskim menzama. Poslije je živio u nekom uskom siromaškom stanu, stalno pri nekom egzistencijalnom minimumu. Striktno govoreći, nije bio filozof, niti je bio pisac-esejist. Pjesnik nije bio, pogotovu ne aforističar. Možda bi se moglo reći da je od svih ljudi koji su se ikad bavili riječima Cioran bio najbliži tome da se izrazi kao čovjek. Jedan sasvim određeni čovjek, naspram apsoluta. Ili naspram svega drugog, svejedno kako shvaćenog i čime obuhvaćenog. I još: Cioran nije pisao za čitatelje. Na neki način kao da nije pisao za čitanje. Sebe je izrazio u tekstu. Cioran jest tekst.

Cioran je subverzivan i opasan. Elitist u idealnom smislu riječi. Antihumanist u ime čovjeka. Boga brani od teologije. Recimo, ovaj fragment za koji bi ga Crkva na lomaču, kad bi još bilo potpale, ili kad bi postojala opasnost da ljudi počnu čitati Ciorana: "Teologija je negacija Boga. Glupe li ideje tražiti dokaze da On postoji. Sve te Rasprave nisu vrijedne jednog poklika Svete Terezije. Otkad postoji teologija nitko svjestan nije dobio više uzdanja, jer teologija nije drugo do ateistička verzija vjere. Zadnje mističko mrmljanje bliže je Bogu od Summae Theologicae. Sve institucionalno i teorijsko prestaje biti živo. Crkva i teologija osigurale su Bogu trajnu agoniju. Samo ga mistika s vremena na vrijeme ponovo oživi." Prve dvije rečenice savršene su, premda druga i nije posve originalna. Kada govori o Bogu, kao i kada govori o čovjeku, Cioran u svom načinu, u riječima i u metaforama, donosi nešto snažno potresno. Njegov radikalni individualizam, misticizam, anarhoindividualizam u čitatelju budi emocije koje se na začudan način daju usporediti s velikim kolektivnim i kolektivističkim gestama i manifestacijama, s pjesmama i dramama u kojima sudjeluju narodi, klase, velike društvene skupine. No, dok je svaka kolektivna gesta od upotrebe istrošena, kao mjedena kvaka na crkvenim kapijama, Cioranove riječi, zahvaljujući i njegovu stilu, zvuče kao da su prvi put izgovorene ili napisane.

"Svi su se nihilisti obračunavali s Bogom. Dokaz više da On nije daleko od ničega. Pošto ste zgazili sve, ostalo vam je samo da uništite i tu zadnju zalihu ništavila." Koji genijalan spoj istovremene vjere u Boga i ateizma, ili mističkog ustrajavanja i u jednom, i u drugom. Doista, čitajući Ciorana čovjek se ozbiljno upita jesu li vjera u Boga i bezbožništvo suprotni pojmovi, ili su jedno od kojeg je sačinjena čovjekova svijest? "Smrtnici govore o Bogu da sakriju svoje ludilo. Dokle god se bavite Njime, imate opravdanje za svoje ludilo. Bog? Dopušteno, službeno ludilo." I ovo moguće je, i potrebno je, shvatiti na dva međusobno isključujuća načina. Ateist je vjernik koji se Bogom ne razmeće. Vjernik je ateist koji spašava Boga. Otprilike tako.

Što je toliko privlačno u Cioranu i u ovoj knjizi da je čitatelju i nakon trideset i pet godina ista, premda čitatelj nije isti?

VIDEO

 

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije