Tito, Vlado Gotovac, Ante Roso, Zdravko Mustač, premijer Lozančić u "Novinama"... Uloge političara i moćnika Borisu Svrtanu nekako baš dobro leže pa me nije previše iznenadio kada mi je ispričao da će u budućim epizodama "Kumova", hit serije Nove TV, gdje tumači lik zločestog ministra koji zadaje glavobolje glavnim likovima, dobiti nešto više prostora.
Glumac, redatelj, dramatičar, harmonikaš, bivši ravnatelj Gavelle, brižan otac, svašta je Svrtan koji ove godine slavi 30. obljetnicu kultne Kerempuhove predstave "Spikom na spiku" koja je u najmračnijim vremenima Domovinskog rata nasmijavala zagrebačku publiku. Izvedena je gotovo 300 puta, a u njoj su Svrtan i njegov kolega Dražen Kühn duhovitim imitacijama Josipa Broza Tirta i predsjednika Franje Tuđmana satirički i kirurški precizno secirali neveselu hrvatsku zbilju početka devedesetih.
- "Spikom na spiku" i do danas je ostala nenadmašena u tom tipu satiričkog kazališta. Sreo sam nedavno jednu Zagrepčanku koja mi je rekla da nas je gledala čak 50 puta i da je svaki put pronašla neki novi, zanimljivi moment. Situacija je u Hrvatskoj tada bila slična onoj danas u Ukrajini, ljudi su bili izbezumljeni od televizije, medija, stvarnosti pa im je "Spika" bila neka vrsta terapije, olakšanja, ali i dobar komentar prilika u zemlji. Izdržala je test vremena, i dan danas bi se mogla igrati, iako mislim da ju nema potrebe obnavljati - priča mi Svrtan.
- Zašto ne? Umjesto Tita, vi biste mogao igrati Milanovića, a Kühn Plenkovića, njihov je sukob dramski zahvalan - predlažem.
- Ma ne znam baš. Nešto slično smo napravili u Kerempuhovoj predstavi "Predsjednici&ca". A Milanović je sam za sebe poput stand up komičara, što je šteta jer ima veliki potencijal koji ne pokazuje. On misli da svojim nastupima uzburkava žabokrečinu u kojoj živimo, no zapravo nam ne treba ta vrsta bujice svega i svačega. Milanović je mlađi od mene dvije godine pa znam o čemu pričam. U Zagorju bi rekli da je on kao krava koja daje puno mlijeka, ali onda ritne kantu nogom i sve prolije - priča Svrtan koji na hrvatskom glumištu drži rekord kada su u pitanju scenske i televizijske interpretacije maršala Tita. Glumio ga je čak sedam puta.
- Moj otac je porijeklom iz Konjščine pa mi je Tito jezično blizak. Kajkavski s mekim l meni je prirodan - objašnjava.
Njegovu interpretaciju Tita, otkriva, pohvalio je i predsjednik Franjo Tuđman koji je znao potajno doći na izvedbe "Spike" pa ostati nakon predstave na druženju s glumcima.
- U vrijeme kada je nastala prva "Spika", Tito je i dalje bio alfa i omega političkih procesa u Hrvatskoj. Zbog toga sam se začudio kada mi je Tuđman '93. rekao. "Mladi čovječe, sviđa mi se vaša predstava jer ste napravili nešto važno, odnosno upozorili na to da bez Tita ne bi bilo Hrvatske." Nakon tog razgovora, Tuđmana sam doživio kao širokog i tolerantnog, iako se riječ tolerancija rijetko veže uz lik i djelo prvog hrvatskog predsjednika. Osim toga, Tuđman je čitava života bio pasionirani posjetitelj kazališta, to možete provjeriti ako pročitate njegove dnevnike (u tri toma ih je izdao Večernji list op.a). U usporedbi s njim, naš je aktualni predsjednik nedavno izjavio kako bi radije išao na rukometnu utakmicu nego u teatar - negoduje Svrtan.
Rođen je 1964. u Rijeci kao sin jedinac, no kada je imao tri godine, preselio je s obitelji u Sesvete. - Mama je iz Gorskog kotara, radila je u bolnici u Lovranu, ondje je upoznala tatu koji je tamo popravljao grijanje. Kasnije je dobio stan u Sesvetama. Bio sam polivalentno dijete, nisam trebao puno učiti da bih bio odlikaš. Pravi sam Zagorec koji se rodio s malom maturom - smije se Svrtan. Osnovnu i V. Gimnaziju završio je s prosjekom 5,0, ističe s ponosom. On se, pak, glumom počeo baviti u srednjoj školi, i to zahvaljujući profesorima Anti Čizmiću i Ani Vulas, kćerki velikog hrvatskog enciklopedista i intelektualca Mate Ujevića.
- Glumio sam i u osnovnoj, neko vrijeme sam čak bio i ministrant, a prije no što sam prešao u V. gimnaziju, dva sam razreda završio u "Tesli" gdje smo imali izvrsnu dramsku grupu. Profesor Čizmić preporučio me pedagoginji Ani Vulas koja je vodila dramsku. Rekao joj je: "Sve što ovaj mali čita u razredu, ne samo da dobro zvuči, nego on razumije to što čita i sjajno to interpretira tako da cijeli razred šuti i sluša." Ona me uzela pod svoje, no kao srednjoškolca sve me zanimalo. Dobro mi je išao sport, ali i fizika pa sam mogao odabrati i znanstvenu karijeru, otići u inozemstvo... Ipak, kao svaki Zagorac odlučio sam ostati svoj na svome, uz svog Krležu, pa je kazalište bilo najbolje zanimanje za mene - prisjeća se srednjoškolskih dana. Akademiju je pak upisao početkom 80-ih, a završio u klasi Neve Roščić.
Najviše je na ADU, kaže, naučio od nje, ali i od profesora Joška Juvančića, Izeta Hajdarhodžića i Drage Krče. Kao student, veli, nije bio ni panker, ni roker, a ni šminker.
- Odupirao sam se svim vrstama podjela. Htio sam biti svoj i način da to budem pronašao sam u kazalištu. Osamdesetih smo naslućivali da se bliži kraj socijalizama. Kužili smo da je sistem truo, da kotač škripi, da je stroj nemoguće popraviti i da će se sve raspasti. Mračne devedesete već su započele u sivim osamdesetima. Dok smo se mi zabavljali, ispod palube se kovao plan za naredno desetljeće - smatra Svrtan. A to je osjetio kada je služio vojni rok u JNA u Crnoj Gori. Jedna od vježbi u kojima je sudjelovao, kaže, bio je napad na Goražde.
- Moja generacija vježbala je da je neki strašan neprijatelj napao centar Sarajeva i da vojska mora izvući topove na rub grada s centrom na Palama! Rat se planirao deset godina, u Slavoniji su se betonirali rovovi oko Pakraca... To je stvarna priča o zlatnim osamdesetima - priča Svrtan. Krajem te dekade postao je i članom ansambla Gavelle gdje je i danas.
- Došao sam u Gavellu na trećoj godini u žaru pobune dijela glumaca protiv redatelja Paola Magellija. Nisu htjeli da tamo režira, čak su pisali i peticiju protiv njega pa se otvorilo nekoliko mjesta za nas mlade. Kada sam ondje igrao svoju prvu predstavu, Mustafa Nadarević pokazao je kolika je ljudina jer se založio da i mi studenti dobijemo pune honorare, što mi je omogućilo da unajmim stan i započnem samostalni život u Zagrebu od kruha zarađenog u Gavelli, kazalištu koje sam obožavao - prisjeća se Svrtan. U Gavelli je glumio u desecima kultnih predstava, uključujući Magellijeve "Lude dane" i "Mjesec dana na selu", Dolenčićevu "Brezu"... S izvrsnim se uspjehom i sam primio primio i redateljske palice. Sve što zna o režiji, kaže, naučio ga je legendarni Kosta Spajić.
- Kosta je bio svjetionik, bedem hrvatskog glumišta. Tečno je govorio osam jezika. Dobro pamtim kako su mu novinari, cijela dvorana, u Parizu ustali i pljeskali nakon konferencije za novinare kada smo ondje gostovali, mislim s "Kraljevom". Uz to, poznavao je ulicu, svaki kutak Trešnjevke, ma bio je faca - prepričava Svrtan. A što se režije tiče, još uvijek se drži tri savjeta koje mu je dao Kosta Spajić.
- Rekao mi je: "Ak napraviš predstavu za svoju ulicu, napravio si ju za cijeli svijet." Toga sam se prisjetio kada sam u Kerempuhu prije 15 godina postavljao "Metastaze", ondje sam počeo od Kostine upute. Drugi savjet glasio je: 'Moraš režirat tak da svi glumci mislile da su se sami tog setili.' Treća, koja možda nije za novine, glasila je: "Ak nemreš više j*bat, nemoj režirat' jer bu dosadno u p... materinu" - smije se Svrtan. Na režiju se, dodaje, odvažio baš zato što nije htio biti autoritativan i maltretirati glumce čemu su mnogi redatelji skloni.
- Najesen u Osijeku radim "Čarugu" s divnim mladim ansamblom i najljepše mi je kad mi glumci kažu "pa mi nismo osjetili torturu, cijelo vrijeme smo se zafrkavali i napravili predstavu'" Slično je govorio i Branko Gavella, koji je smatrao da redatelj mora biti potencijalni glumac, ali i idealan gledatelj - citira ga Svrtan koji je dokazao da glumac i redatelj može biti i ravnatelj kazališta. Tu epizodu jako dobro pamti.
- Nisam bio po mjeri tadašnjih gradskih vlastodržaca. Prijetio sam da ću ih prijaviti zbog trgovine utjecajem pa su me se brzo riješili. Kadroviranje u kazalištu je pogubno. Nogometnim rječnikom, ne možeš od Reala očekivati da dobiva utakmice, a na klupi imaš igrače koji ne znaju voditi loptu. Suprotstavio sam se tome, a oni su mislili da ću se zubima držati za fotelju, ali prevarili su se. Što će mi fotelja, ako ne mogu samostalno kreirati politiku kazališta? Od direktora kulturnih institucija u Zagrebu nerijetko se očekivalo da samo klimaju glavom, no ja nisam takav tip - veli Svrtan koji ima još jedan talent u rukavu. Za njega znaju oni koji su tulumarili nakon premijera u Gavellinom glumačkom kafiću. Fenomenalno svira harmoniku.
- Sa 15 godina osvojio sam treće mjesto na prvenstvu Jugoslavije. Zato me zabavilo kada je jedan kritičar, mislim da je u pitanju bila predstava "Ptičice", napisao da nemam sluha. Obožavam harmoniku, to je instrument koji ima dušu, opušta me... Često sviram na tulumima, a s harmonikom sam zaprosio svoju sadašnju suprugu Kristinu. Zasvirao sam joj "Na lijepom, plavom Dunavu", a kako smo bili u Mađarskoj, dodao sam i "Mađarski ples broj 5" - otkriva mi. S logopedicom Kristinom Turk u sretnom je braku četiri godine.
- Kristina je predivna osoba. Dok ju nisam upoznao, nisam ni znao koliko su gluma i logopedija slični pa smo o tome nedavno skupa održali predavanje. Nisam imao pojma da se s djecom koja imaju problema s ovladavanjem govornim aparatom rade iste vježbe disanja koje koristimo mi glumci - priča Svrtan. Prije Kristine, 28 godina je bio u braku s glumicom Ninom Erak Svrtan s kojom ima kćer Petru.
- Nini i Petri stan je oštećen u potresu, no konačno su pronašle rješenje. Prodale su ga i kupile dva manja na Kajzerici. Svi smo u dobrim odnosima. Petra je prihvatila Kristinu, a ona nju i Ninu. Bivša supruga i ja skupa igramo predstave, glumi u mojim "Gruntovčanima", sve je na zadovoljavajućem nivou, jer smo prije svega bili i ostali ljudi - priča Svrtan koji je iznimno ponosan na svoju kćer Petru. Međutim, kada je njemu i bivšoj supruzi rekla da će upisati ADU i postati glumica, bio im je to šok.
- Uvijek je tako u glumačkim obiteljima jer postoji bojazan da djeca to izaberu po inerciji. Kod Petre to nije slučaj, bila je baš kao i ja 5.0 učenica V. gimnazije, u osnovnoj je bila najbolja na natjecanjima iz grčkog i latinskog, završila je i glazbenu školu i mogla je studirati što god joj se prohtjelo, no odabrala je glumu. Kada je diplomirala na ADU, Milan Štrljić je njen diplomski rad pokazivao svojim studentima kao primjer izvrsno napisanog diplomskog rada. U njemu je razvila posebnu metodu, kreiranje glumačkih uloga kroz glazbu - priča ponosni tata. Petra je danas članicom ZKM-ova ansambla, što ga također veseli jer se radi o, kako kaže, sjajnom, radišnom ansamblu.
Boris Svrtan pak željno iščekuje jesen kada je gradska vlast obećala da će se prognani Gavellin ansambl vratiti kući. Za jesen i priprema duodramu "Halatafl" koju je sam napisao. - Halatafl je vikinška društvena igra, slična našem mlinu u kojem se dva vuka nadmeću s ovcama. U mojoj je drami to na metaforičkoj razini, a priča je zapravo o čovjeku u kasnim pedesetima koji bane svom vršnjaku direktoru u ured s bombom i otme ga. Počinje kao otmica, no na kraju završi kao međusobna ispovijest dvojice ljudi međusobno isprepletenih sudbina, a igramo ih Darko Milas i ja - najavljuje. Raduje ga i nadolazeći angažman u "Kumovima".
- Isprva je moj lik ministra trebao bit u tri epizode, no na kraju su ga raspisali, ne smijem puno otkrivati - kaže. - A bi li i u stvarnom životu volio biti ministar? - pitam. - Da, ali u Švicarskoj. Za ove naše krajeve sam prepošten za tu funkciju.
VIDEO Meghan Markle odala počast žrtvama masakra i izazvala burne reakcije
Ako je to Tuđman rekao, da bez Tita ne bi bilo Hrvatske, uvelike je bio u krivu. Da nije bilo Tita, Hrvatske bi bilo i to prije 1991. i bilo bi je u njenim prirodnim granicama. A da nije bilo Tuđmana, Hrvatske bi isto bilo, napravljena bi bila lustracija i Hrvatsku sada ne bi vodili udbokomunisti i udbokomunistički mentalitet.