Anamarija Alebić studentica je odnosa s javnošću, no posljednjih godina već se etablirala kao novinarka u tri medija - na Mreži TV, odnosno TV Dalmaciji, Dalmatinskom portalu i Radio Splitu. Svestrana Anamarija često vodi i razne evente, a na Instagramu je prati čak 11 tisuća ljudi.
Kako ste se zaljubili u novinarstvo, jeste li uvijek znali da ćete biti novinarka?
Novinarstvo je pronašlo mene. Gotovo 15 godina sam plesala balet u HNK Split i nekako pozornica je ono za što znam otkako sam bila mala. Balet je moja prva ljubav i zauvijek će ostati jer sam ja sebe uistinu vidjela kao balerinu. I to nije bila ona klasična priča kao svake djevojčice koja se jednog dana vidi u prekrasnoj pački i špicama na pozornici, već ona prava želja za bavljenjem ovom umjetnošću za koju vjerujem da je uistinu poziv. Uslijedio je hladan tuš, da laički kažem, koljeno je ispalo ne znam ni ja koliko puta, i dan danas se dogodi tu i tamo da napusti svoju poziciju. Uganuće zgloba i slične ozlijede bile su jedan uteg, a onda je postojao i onaj drugi - bitak i život. U odrastanju u jednoj fazi spoznate činjenicu da ne možete više gledati svijet kroz ružičaste naočale. Što se tiče novinarstva, privuklo me "na prvu". Ima neka čar u tome što možete prenijeti lijepe priče i biti njihovim dionikom, to je ono što me uvijek oduševljavalo.
Zanimljivo je da ste prvo počeli na televiziji, točnije na TV Mreži. Kako ste došli tamo ?
Jooooj, čini mi se kao da je to bilo nekada davno, a prošlo je, ako se na varam, sedam godina od MrežeTV i godinu dana od TV Dalmacije. Televizija je nešto posebno, nešto drugačije. Ulazite u domove ljudi, to je ono što treba uvijek poštovati i od toga krenuti. Stigla sam sa 19 godina i to na poziv Gorana Boljata, odnosno tadašnjeg direktora, pokojnog Nene Boljata koji mi je pokazao put i koji mi je u počecima bio itekakva podrška. Mislim da sam tada stigla kako bih bila "držač mikrofona" tijekom ljetne sezone kada kreću koncerti i slično, no ja sam ipak znala koju priliku imam u rukama i uhvatila sam se rada i učenja zanata. Gledala sam druge kolege na terenu, pratila kako što funkcionira, rekla bih da je moja škola bila ona prava terenska. Usporedno sam krenula i na fakultet Odnosa s javnošću na VERN-u. Ipak, mislim da niti jedna knjiga ili fakultet ne može dočarati ono što je uistinu ovaj posao i praska i teren su definitivno najvažniji. Sjećam se da mi je prvi teren, 'bacanje u vatru', bilo Ultra. Ne, niti jedan novinar se ne želi pronaći na takvom terenu za prvi zadatak. Sjećam se da sam sjedila u montaži dobrih 3-4 sata i nisam dopustila nikome da se miješa u to što ću raditi, a kolege su bili luuuudi jer su htjeli što prije završiti posao. Pamte oni taj dan i danas. Zapravo ono najvažnije u mojoj dosadašnjoj karijeri su ljudi, imala sam savršene ljude na svom putu koji su mi dali vjetar u leđa. Onaj tko je definitivno najviše utjecao na moj put, način rada, pa čak i sve ostalo je Teo Peričić, sjećate se onaj s brčićima iz "Po ure torture", dovoljno je da vam kažem motorika i analni otvor i odmah znate o kojem je čovjeku riječ. Eto baš taj, postao mi je najbolji prijatelj, dežurni savjetnik i kritičar za sve što radim.
GALERIJA Ivana Knoll podržala vatrene protiv Španjolske
Radite i na Dalmatinskom portalu, no i tamo vas se može vidjeti?
Što se tiče Dalmatinskog portala, sve je krenulo praćenjem događaja i pisanjem tekstova, no izrasla je ideja "male televizije" i medijske "potrebe" za novim sadržajem prilagođenim novim generacijama. Svjesni smo činjenice kako mladi gotovo pa i ne prate vijesti, nemaju prave izvore informacija, sve je veći problem s fake newsom i nekontroliranim puštanjem ili izmišljanjem informacija - sve zbog društvenih mreža. Dalmatinski portal odlučio je napraviti nešto drugo - donijeti jednu svježinu u medijski prostor i mladoj publici dati ono što im treba, modernizacija s pravim izvorom informacija.
Od prošle godine slušamo vas i na Radio Splitu. Kako je došlo do ovog angažmana?
Dobila sam poziv od tadašnjeg urednika Karla Reitobera i sljedeći dan sam došla na razgovor. Nakon nekoliko minuta razgovora, urednik me odveo u studio i dao mi nekoliko informacija od kojih sam ja trebala "odraditi" javljanje. Vidjela sam crveno svjetlo, što znači da sam u eteru i jednostavno je bilo - ili jesi ili nisi. Odmah ću reći kako sam pogriješila, pa se nekako rukama i nogama izvukla iz toga u programu. Danas mi je smiješno, no tada nije bilo. Urednik me odveo nazad u ured i rekao kako bih volio da budem dio njih i da sam se izvrsno snašla u eteru prilikom pogreške i tako je počela moja priča s Radio Splitom. Uslijedila je obuka za radijski eter, od tehničkih segmenata pa sve do vježbi dikcije i govora. Evo sada mogu reći da sam prošla gotovo pa sve medijske forme - televizijsku, radijsku i pisani oblik.
Sigurno je bilo puno zanimljivih anegdota u eteru, pa i gafova?
Radio mi se jako svidio, zabavno je, drugačije i - živo! Sada sam u eteru Radio Splita više od pola godine i uživam u svakom trenutku. Gafovi su sastavni dio, svi smo ljudi i griješimo. Važno je samo kako ćete to prihvatiti. Volim se našaliti na svoj račun, ali uglavnom priznam pogrešku.U eteru sam počela čitati prognozu, ali pogrešnu - umjesto za sutrašnji dan kako sam najavila čitala sam za taj dan. Razlika je bila nemjerljiva jer je za jedan dan DHMZ prognozirao kišu, a drugi sunce. Shvatila sam negdje na pola puta da nešto ne štima. Naravno, ispravila sam se, međutim i prije ispravka vidjela sam mobitel koji mi je gorio od poruka što to govorim. Tu i tamo bi se upalio mikrofon, recimo to tako 'i prije vremena', dok sam ja bila u elementu pa počastila slušatelje svojim pjevačkim sposobnostima na koje svi moji bližnji lude, jer nisam najbolja pjevačica. Jedna od zanimljivih situacija je svakako i ona kada su mi se u eter javile Valentina Blažević i Ćamila Mičijević, naše rukometne reprezentativke. Inače, Valentina mi je rodica, a Ćamilu znam otkako sam bila dijete. Zamislite kako je teško u takvoj situaciji ostati pribran i profesionalno odraditi posao. Odradilo se izvrsno, ali one su mi se s druge strane smijale, a ja sam pitala pitanja na koja odgovore znam... Za njih sam ja 'mala Ana', nikako neka voditeljica i novinarka koja ih sada zove da ozbiljno razgovaraju o predstojećim utakmicama. Mislila sam da taj zadatak meni teško pada, ali njima je bilo teže. Sve u svemu, uspješno je prošlo, a čak su mi i zapjevale na kraju. To nikada neću zaboraviti.
Na Instagramu vas prati više od 11 tisuća ljudi. Smatrate li se influencericom? O čemu pišete?
Ne smatram se influencericom, prije svega jer je to itekakav posao i uistinu cijenim sve content kreatore koji žive s ovim poslom 0-24. Možda neki još uvijek nisu svjesni koliko vremena to oduzima i koliko je truda i rada potrebno za jednu fotografiju, zanimljiv videozapis i slično. Svaka čast svima koji se tome posvećuju, ja sam više od onih koji vole baciti oko na to što su drugi napravili. Volim podijeliti sa svojim pratiteljima dio svakodnevice, iako su objave najčešće vezane uz posao. Moj Instagram profil u zadnje vrijeme je postao i mjesto za objavu svakodnevnih nepodopština mog psića Charlieja i mene. Prije bih rekla da je on pravi influencer!
Koji su vam daljnji planovi u karijeri, imate li nekih želja ili ideja za nove emisije?
Jedna od najboljih izjava koje sam čula u profesionalnim vodama je kako trema mora biti prisutna uvijek, ako to nije tako, treba se ostaviti ovog posla. Rekao ju je Duško Ćurlić i baš mi se urezala u pamćenje. Možda bi jedna od želja mogla biti i jednom dijeliti pozornicu s njim.
VIDEO: U Zagrebu otkrili bistu Johnnyja Štulića, izradio ju je bubnjar Boris Leiner
